Božidar Maljković: KK Bosna nestaje, a bila mi je uzor

Jedan od najvećih trenera Starog kontinenta Božidar Maljković za Novo vrijeme govori o svojoj trenerskoj karijeri koju je započeo u ranim dvadesetim. Bivši trener Real Madrida i Barcelone s nama je podijelio iskustva rada u tim sportskim institucijama, otkrio nam je i ime kluba koji mu je bio uzor, zašto je Jugoplastika njegovo životno djelo te kako balkanski tajkuni zaboravljaju svoj narod

(Piše: Omar Tipura – novovrijeme.ba)

Košarkašku abecedu naučio je u Kraljevu gdje su ga odmah upozorili: “Pazi se, sine. Košarka je začarano kolo. Kad uđeš u njega, ne možeš izaći.” Nije mogao odoljeti. Kasnije je igrao na Ušću, u klubu koji je osnovan više iz preventivnih razloga. Igralo se u gajbu Coca-Cole, a zvuk sirene bio je vrisak pištolja u rukama nekad uspješnog, no u tim trenucima nenaspavanog oficira, jednog od mnogobrojnih što su živjeli na Ušću. “Vrisnulo” bi đule često prije pijetla, jer se igralo do zore.
Trenerski zanat učio je od očeva jugoslavenske košarke Ranka Žeravice i Ace Nikolića, po čijim je preporukama i zasjeo na klupu Jugoplastike. “Bolji je od mene”, rekao je tad Splićanima Ranko. “Šta me zezate ako ga nećete uzeti?”, nervirao se Aco. “Više sam naučio od njega nego od Phila Jacksona”, priznat će mnogo godina kasnije zbunjenim novinarima Toni Kukoč.
Juan Antonio Orenga (Španjolska), Aleksandar Đorđević (Srbija), Duško Ivanović (Bosna i Hercegovina), Luka Pavičević (Crna Gora), Jure Zdovc (Slovenija), Panagiotis Giannakis (Kina) i njegova kći Marina košarku su učili od njega, a sad rade kao selektori. To pokazuje veličinu Božidara Maljkovića.
NV: Kad se u Vama javila želja da postanete trener?

Moji igrači u ekipi Ušće iz Novog Beograda, nakon što smo ostali bez trenera koji je otišao u vojsku, izabrali su mene na tu funkciju. Tad sam imao 20 godina, i dalje sam želio igrati. Osim što sam, na neki način, bio “viđeniji” igrač u ekipi, oni su u meni vidjeli neko “zrnce” da mogu biti trener. Klub je osnovan na zahtjev policije jer je bilo mnogo kriminala u Novom Beogradu, posebno u mjesnoj zajednici Ušće.
NV: Jeste li na početku imali velike planove u trenerskoj karijeri?

Baš kao i vaš Bogdan Tanjević, koji je također preko noći postao trener, nastupao sam sa stavom da niko ne može raditi više od mene. Kvantitetom uloženog rada ispravljati eventualne greške, bilo je naše geslo, i mislim da niko, nijedna ekipa ni u jednom sportu u bivšoj Jugoslaviji, nije radio više od Bosne u Bošino vrijeme i Jugoplastike dok sam ja bio trener.
Za razliku od Boše, koji je bio odličan igrač u odnosu na mene, teže sam mogao dobiti kvalitetan klub. Zbog toga sam se 18 godina gulio u Srbiji da bi dobio klupu Jugoplastike. Naprimjer, dok je Tanjević bio selektor Jugoslavije, ja sam dobio mjesto trenera Radničkog i bio sam najmlađi trener u Prvoj ligi.
NV: Koliko ste puta bili u situaciji da sumnjate u svoj put?

Bilo je tih situacija, jer sam prvo želio biti advokat. Bio sam 100. generacija u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Tu su mi i profesori i drugari iz razreda govorili da je za mene pravi put da budem advokat jer sam stalno “advokatisao”, učestvovao u raspravama i opravdavao neke mangupske ispade u školi. Onda sam upisao Pravni fakultet i završio četiri godine “iz cuga” i prekinuo. Zato je bilo normalno da se zapitaš jesi li postupio ispravno, je li pravi put onaj na koji me tjera otac, a to je bio fakultet, ili onaj koji ja želim, a to je košarka.
NV: Je li Vam porodica predstavljala barijeru u toj odluci?

Jeste na početku. Ali ko sluša roditelje (smijeh). Nekad ih ne poslušamo. Pogotovo u ključnim odlukama. Međutim, kad su vidjeli da sam ja to dobro odmjerio i da sam uporan u tome, oni su se predali kao što sam se ja predao kad je moja kćerka Marina odlučila postati trener. Prvo sam bio protiv toga jer znam da je to težak posao. Fizički nezahvalan i neugodan za zdravlje. Dakle, razlog mog protivljenja nije bio taj što sam mislio da je loše biti ženski trener u košarci, nego sam se brinuo za nju. Ali ona je rekla: “Ni ti nisi slušao dedu, neću ni ja tebe.”
NV: Kakvo je bilo finansijsko stanje na Vašim počecima?

Situacija je bila vrlo teška. Imao sam jednog stojadina, onako “lošeg zdravlja”, i kad god bi tašta sjela u njega, nestalo bi mi benzina. K’o uinad, kad god bih glumio gospodina pred taštom, na kraju sam morao gurati auto. I kasnije, kad se rodio sin Nebojša (1978), teško se živjelo. Tek odlaskom u Split 1986. godine sve se promijenilo. Ne mogu reći da sam bio gladan, samo se nije živjelo solidno. Otac jeste imao novca, ali sam bio ponosan da bih uzimao od njega pa sam pozajmljivao od prijatelja.
NV: “Zašto nam dovode trenera početnika da se uči na nama?”, rečenica je kojom Vas je dočekao Dino Rađa. Je li to istina i kako ste se nosili s tim?

To je istina. Međutim, Rađa je već treći dan vidio s kim ima posla te je zašutio kad je vidio koliko poznajem košarku i kakvi su mi treninzi. Nekoliko godina kasnije, oko tri ili četiri ujutro me nazvao i kaže mi: “Umalo da oborim NBA-rekord.” I ja se ponadam da je nešto dobro uradio, kad on dodaje: “Promašio sam 14 uzastopnih šuteva, a rekord je 17.”
NV: Je li Jugoplastika klub u kojem ste najviše dali sebe?

U svakom klubu daješ sebe, ali imaš jedno životno djelo, a to je meni Jugoplastika. Zato što sam tu ostao četiri godine, što smo odigrali oko 300 utakmica, što je gotovo cijeli tim mogao igrati u NBA-u, zato što smo pobijedili u svakom takmičenju na kojem smo igrali, što su svi igrači i kasnije u drugim klubovima nosili zastavu i nijedan trener nije imao problema s njima, a to ide u prilog mom radu i mojoj disciplini; zato što su mi Splićani, na čemu sam im vrlo zahvalan, dali “ključ od kuće” i dozvolili da dovedem Acu Nikolića i svi me u tome podržali, i što smo, po vama novinarima, bili najbolji tim koji je ikad igrao u Evropi. To se desi jednom.
Danas smo gurnuti u drugi plan i služimo samo za proizvodnju igrača. Najbolji smo rezervat za to, ali oni rano odu. Da su meni, Tanjeviću, Novoselu i drugima ključni igrači ranije otišli, ne bismo napravili takve uspjehe.
NV: Koja je posebna trenerska osobina koja Vas krasi?

Veliki trener mora jednako trenirati najmlađeg i najstarijeg igrača. Treba biti oštriji prema onom starijem, prema zvijezdi, vedeti tima, jer kad mlad igrač napravi grešku, često nije svjestan toga. To je prvo.
Drugo je da odmah ukažete na grešku. Ne u svlačionici, ne sutra, nego odmah na utakmici ili na treningu, pred svima. Na taj način držite igrače pod kontrolom. Tad ste njihov profesor i vladate njima. Tad ih možete oblikovati i kao ljude i kao igrače. U svakom drugom slučaju, kad pravite razliku između igrača, kad dajete nekome privilegije na osnovu minulog rada ili veteranstva, a mladima lomite kičmu, onda to nije dobro i niko vam ne vjeruje.
NV: Koliko ste bliski s igračima i gdje je bila ta granica?

Uvijek postoji profesionalna distanca. Držim tu neophodnu distancu. Rijetko s igračima idem u kafanu. Zovem igrače da razgovaram s njima, ali sve to radim u sali, kancelariji i najviše na terenu. Nikad nisam telefonom provjeravao igrače, nikad im nisam ulazio u sobe. Onaj ko želi bježati, on će bježati nezavisno od toga ulazim li ja ili ne. Također, nikome sa strane ne dozvoljavam da ulazi u svlačionicu. To je naša crkva. Čak ni predsjednicima i vlasnicima nekih klubova nisam dozvoljavao. A ja u svlačionicu ulazim samo desetak minuta prije utakmice, na poluvremenu i na kraju utakmice. Inače ne ulazim.
NV: Vašu veličinu pokazuje podatak da ste trenirali Real Madrid i Barcelonu. Kako biste usporedili ove dvije sportske institucije?

Barcelona je više od kluba, što i oni za sebe kažu. Vjerovatno aludiraju na neku vrstu katalonskog ponosa. To jeste fenomenalan klub i fantastična organizacija. Sala u kojoj igraju košarku je kod Nou Campa, 100 metara dijeli košarkaše od fudbalera. Tu su i rukometaši. Tako da oni zbog tog objekta žive kao jedna familija. Više je međusobnih kontakata.
Real Madrid je veći glamur. Oni su stručnjaci za marketing. Gledao sam njihov program. Njihovi igrači potpisuju ugovor o imidžu. Naprimjer, Beckham, dok je bio u klubu, zajedno sa svojom ženom je morao mnogo toga raditi u ime kluba. Imali su mjesečnu agendu gdje se trebaju pojavljivati, od Vodafonea do Loreala. Zbog jedne njegove reklame od pet sekundi dva dana nismo mogli trenirati u našoj sali iako smo bili prvaci Španije. Tad sam bio vrlo ljut.
NV: Šta mislite o ABA-ligi?

Ja sam jedan od rijetkih koji je za Jadransku ligu (ABA-ligu). Uvijek sam bio za to da se šire teritorije i kapital. Da se u tu ligu vrate naši najbolji treneri i igrači u nekom periodu života. Smatram da ne možemo bez toga. Ne možemo bez zajedništva pojačati nivo košarke. Moji oponenti kažu da nisam upravu i da treba praviti srpsku ligu, jer je ona kvalitetnija od drugih. Ja se mogu složiti s tim, ali šta time dobijamo? Koliko će ljudi gledati te utakmice? Kako će biti organizirana ta liga?
Tvrdim da će najdalje za dvije godine neko pametan, poput Zdravka Mamića iz Dinamo Zagreba, organizirati fudbalsku regionalnu ligu. Bit će na početku razbijenih glava i posla za policiju, ali poslije toga će sve biti normalno. I ABA-liga je imala problema na početku, a šta sad ima!?
NV: Koga smatrate glavnim favoritima Eurolige i ABA-lige?

Uvijek kažem da su šanse u završnici svima jednake i da nema veze gdje se igra ako je korektno suđenje. A bit će takvo. Da sam vjerovao u drukčije, nikad ne bi osvojio Euroligu. Ne dam nikome veće šanse. Tako da ne vidim favorite kako u Euroligi tako ni u ABA-ligi, bez obzira na fantastičan rezultat Crvene Zvezde u ovoj sezoni.
NV: Koliko pratite košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine?

Reprezentaciju pratim jer je njen trener moj veliki prijatelj Duško Ivanović, koji me sa svojom ženom posjetio prošle sedmice kad je njegov Panathinaikos gostovao Zvezdi. Ionako navijam za Bosnu, a posebno sad zbog Duška.
Prvo za šta sam Duška pitao bilo je Mirzino zdravlje, jer bez njega to nije ozbiljan tim. Mirza je fantastičan momak. Igračina svjetskog kalibra. Poznavajući Mirzu kakav je “jakiša”, smatram da će se sigurno oporaviti. Nažalost, to je ozbiljna povreda, ali je i Duško imao sličan problem. Njemu je pukla plućna maramica prije dolaska u Jugoplastiku. Bio je zabrinut pitajući se može li izdržati moje treninge, ali sam mu rekao: ”Samo ti dođi i sve će biti uredu.” I dao Bog, sve je bilo uredu.
NV: KK Bosna (Royal) ispala je u niži rang bh. košarke. Klub je u ogromnoj krizi. Kako to komentirate?

Sad kad me to pitate, naježim se. Ja to strašno teško prihvatam. Što sam stariji, još teže. I njihova promjena imena se desila tačno na dan kad sam ja došao u Sarajevo na Simposar. To nikad ne mogu zaboraviti. Nestao je klub koji je meni bio uzor u formiranju Jugoplastike. Nisam htio igrače koji, kad pogode trojke, voze avione i foliraju se. Ja sam gledajući Bošu Tanjevića i taj tim sebi gradio ideal mog tima koji se ponaša gospodski i u porazu i u pobjedi. I mnogo mi je teško što se to dogodilo. I Jugoplastika (KK Split) je pred gašenjem.
NV: Je li to slučajnost, ili pak pravilo koje kazuje da na ovim prostorima košarka sve teže opstaje?

Znate šta, nisu svi klubovi u košarci isti. Košarkaški klub Bosna je klub od državnog značaja. Ona je ispisala historiju kao i Jugoplastika. Ušle su u historiju i udžbenike ne samo Bosne i Hercegovine i Hrvatske već i evropske historije, a ni jedna ni druga država ne shvataju koliko je to značajno. Ti timovi su značajni kao politička stranka, ali to vlast ne shvata. Shvataju dok ne dođu na vlast, i čim dođu, zaborave. Ja na ta dva kluba gledam kao na nacionalni ponos svojih država. To treba da budu zaštićeni klubovi. Klubovi prioriteta. Nemojte mi pričati kako u Bosni i Hercegovini ne postoje tri uspješne firme, a KK Bosni je dovoljna jedna da je održi u životu. Je li situacija teška? Jeste! Je li KK Bosna najvažnija? Jeste! Pa pomozi joj! Isto tako u Dalmaciji postoje firme koje mogu pomoći Jugoplastici.
To je vrsta sportskog nemorala tih rukovodećih ljudi. I još da vam kažem: svi ti tajkuni koji su bili prije 100-150 godina su obilje svojih para ostavljali državi. To su zadužbine. Najveće zgrade u Beogradu su zadužbine. To se ostavlja svojoj zemlji i svom narodu. Tako rade u Španiji i Francuskoj. Nijedan ovdašnji tajkun svom narodu ne želi ostaviti nešto, a svi se pozivaju na ljubav i patriotizam. A da sutra zagrmi, svi bi sjeli u svoje privatne avione i pobjegli. Imaju privatne avione iz dva razloga: jedan je da pobjegnu, a drugi da odu u “šoping” s djevojkama.
NV: Planovi za budućnost?

Planiram se vratiti poslu. Ovu pauzu sam napravio jer je moj sin Nebojša dobio kćerku. Hoću sljedeće godine da radim negdje. Teren mi nedostaje i loše se osjećam. Od 20. godine imam taj adrenalin, a drugog zanimanja osim košarke nemam. Ni lov, ni ribolov. Samo košarka.
Božidar Boža Maljković (62) slavni je srbijanski košarkaški trener. Četiri puta je osvajao Euroligu (Jugoplastika 1989. i 1990, Limoges 1993, Panathinaikos 1996.), spada među 50 osoba koje su najviše doprinijele Euroligi. U svojoj karijeri je trenirao još Ušće, Radnički iz Niša, Staru Pazovu, Barcelonu, Real Madrid, Unicaju (Baloncesto Málaga), PSG Racing, TAU Ceramicu (Laboral Kutxa), Lokomotiv-Kuban, Cedevitu i reprezentaciju Slovenije. U karijeri je osvojio 17 trofeja.