Bosnom će behar beharati, na tribinama baklje gorjeti

Kraj je godine. Podvlači se crta. Svode se računi. Ovo je priča o našem nogometu u  2017. godini. Slična je onoj od prošle a, kako stvari stoje, ni u narednoj se nemamo čemu boljem nadati.

Prođe 2017. godina a mi opet nismo uspjeli. Mislim pri tome na nogometnu izabranu vrstu Bosne i Hercegovine. Čak štoviše, makar rijetki to primjećuju, pred nama se ogolilo, potpuno razobličilo u punoj ružnoći ono što je osnovni problem našeg nogometa. A to je njegovo vodstvo, ljudi koji upravljaju savezom.

MOŽEMO BOLJE ALI NISMO ZASLUŽILI

Često u posljednje vrijeme slušam ljude kako govore da nam momčad ne valja, kako je najbolje dala prije par godina i sad nam je tako kako nam je. Bolje i ne možemo. No, ja sam malo drugačijeg mišljenja. Mi bolje možemo, ali nismo to zaslužili obzirom tko nas vodi.

Uspjeli su krivci za naše nogometne nesreće čak baciti ljagu na imena Ivice Osima, Dušana Bajevića, Zvjezdana Misimovića i Seada Kajtaza. Njih su isturili, kao pijune, u farsi oko izbora novog izbornika reprezentacije. Javnost samo može odmahivati glavom u nevjerici.

Ispada po svemu do sada viđenom da četvorica uglednih bivših nogometaša i, prije svega, ljudskih veličina nisu u stanju izabrati trenera koji će u slijedećem kvalifikacijskom ciklusu voditi izabranu A vrstu Bosne i Hercegovine. A krivica nije njihova. Sustav je perfidan i podrazumijeva da četveročlani odbor naizgled ima potpunu autonomiju u izboru stručnog kadra ali kvaka 22 je u tomu da štogod njih četvorica odluče osporiti mogu fantomi iz IO fudbalskonogometnog saveza naše zemlje.

Njihova imena možete pročitati na zvaničnoj web prezentaciji F/NS BiH. Te zadribande s gomilom drugih hohštaplera i mešetara po raznim nižim instancama saveza uspijevaju driblati sve nas skupa s velikom četvorkom našeg nogometa koji, u najboljoj namjeri i vjerujem s iskrenom željom da založe i svoj ugled i svoja imena zarad opće nogometne dobrobiti, ispadaju navini i smiješni. A njima to u životu, priznat ćete, nikako ne treba. Kao što i nas umara, cijedi cijela ova situacija u kojoj se ponovno pokazuje sva neozbiljnost, pače potpuni kaos i amaterizam koji vladaju našim nogometom.

A, ponovimo opet, budući je nogomet ogledalo društva to nam ima puno reći i o društvu u kojem imamo nesreći živjeti. Htjedoh reći, doći će trenutak kada će sve više ljudi dizati ruke od praćenja cijele te farse zvane nogomet u BiH jer – kome to uopće treba.

PO ŠUMAMA I ORANICAMA

Ligaški nogomet se igra na oranicama. Kakav se nogomet igra zemlja bi više koristi imala od toga da se te oranice stvarno stave u funkciju poljoprivrede. Govorimo, dakle, o osnovnoj infrastrukturi. Kada je ona u takvom stanju imamo li se uopće prava nadati nekim slavlja vrijednim ostvarenjima?

Izdržljivi smo mi ljudi, vrelo smo, čini se, neiscrpne nade tako da se ima grbača za jahati kako u nogometnom tako i u političkom smislu. Ali nije to bitno. Ono što mene kopka jeste sve dublja uvjerenost onih koji su u nogometu najbitniji, a to su obični navijači, ljudi koji uz pivo u kavanama raspravljaju o igri i prilikama i neprilikama u općoj nogometnoj atmosferi, da mi bolje nismo mogli, da jednostavno nemamo igračkog potencijala za više domete. E, to je poražavajuće.

Gospoda koja upravljaju nogometom u ovoj zemlji su, eto, uspjela prebaciti krivnju na pleća igrača i stručnog osoblja a da nitko i ne pomišlja da je krivnja u uredima u Ferhadiji broj 30. Ljudi su počeli čak i nadu gubiti usprkos onome što sam ustvrdio na početku pasusa. A tamo, na navedenoj adresi, se kreira nogometna politka, tamo se kreira atmosfera i stvaraju opći preduvjeti za uspjehe i neuspjehe reprezentacije. Okačite vi sreću mačku o rep. Uspjeh je ipak posljedica nekakvog sustavnog i kvalitetnog rada. O tomu zorno svjedoči naš, sada već pomalo mitski, plasman u Brazil.

Tada su na mišiće stvari organizirali oni najbolji koje imamo na čelu s već pomenutim Ivicom Osimom. Tih nekoliko mjeseci nam govori da to i nije tako teško. Samo treba znati. Ako se zna nije potrebno ni puno vremena. Stvari se preslože, poslože u urpavljačkom smislu. Zadaci se podijele ljudima koji znaju što im je činiti kad su na određnoj funkciji i stvar odjednom prošljaka. A nije izmišljena topla voda. Samo se radilo kako treba.

Jedina dobra i pametna stvar koju je Elvedin Begić učinio jeste to što je tih nekoliko mjeseci ostao po strani i pustio one koji znaju da odrade stvari. Tim ljudima častohleplje ne treba i zato su, pomalo naivno, dopustili Begiću i anonimusima pored njega da, na koncu, prisvoje sve zasluge za plasman u Brazil a da prakitčki nisu mrdnuli prstom. Dapače, uklonili su se i sklonili od svega na neko vrijeme i time nam svima učinili uslugu. San je dosanjan. A onda su krenuli arčiti i rasturati ono što su mađioničari stvorili u kratkom roku. Nije za to trebalo puno vremena. I sad se opet igraju sa živcima i sve nas skupa, u najboljoj maniri BH političara, rade budalama.

U tom kratkom roku od naše A vrste stvoren je minibrand koji je koka koja nosi zlatna jaja a pod čije dupe svakog jutra zagledaju ljudi iz vrhuške nogometnog saveza ove zemlje. I njima je to dosta. Da ih nije briga za to što se s nogometom događa počelo se ogledati čak i na A reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Oni ne kuže da će i ta koka prestati nositi jaja ako ju se ne mazi i ne pazi.

DVA CIKLUSA, DVA DEBAKLA

Domaći ligaški nogomet je ionako zapušten preko svake mjere već godinama ali čak ni ja, poslovični pesimist, nisam očekivao da će dopustiti da se potpuno zapusti najizvrsniji i najeksponiraniji nogometni produkt koji Bosna i Hercegovina ima.

Safet Sušić je smijenjen prekasno. Baždarević je pušten da odradi posao do kraja i tek tada je smijenjen iako mi baš i nije jasno je li tomu tako. Da je Baždarević prošlost bit ću uvjeren tek kada čujem ime novog izornika.

Iskreno govoreći, oba su ciklusa, koja je kraju priveo Baždarević bila debakl. Za prvi je kriv Safet Sušić ali drugi je u potpunosti odgovornost Mehmeda Baždarevića ali ne samo njegova. Odgovoran je kompletan savez koji nije stvorio optimalne uvjete i najbolje moguće okružje za stvaranje pozitivnog rezultata. Oni koji su nas svojim funkcionarskim radom odveli u Brazil (Osim, Bajević, Kajtaz itd.) sklonjeni su u komisiju za izbor izbornika. Time smo i dalje imali privid da oni imaju ikakav stvarni utjecaj na ono što se u savezu događa. Begić i njegovi posilni okićeni njihovim perjem kao slonovi u staklari u par godina su dotukli bilo kakav privid reda i smisla u savezu. Nema što, odigrali su to političarski, stvorili su razne opsjene e kako bi se oni u svemu činili potpuno nedužnima. A oni su ti koji su dopustili kaos.

Treba poštivati želje igrača ali zna se gdje se mora povući granica. Nju se ozbiljno bogatim i ozbiljnim nogometnim radnicima može povući samo ako pokažete da imate ikakav smislen plan, da znate što i kako i zbog čega radite. A kada vide da vas nije briga zašto bi njih bilo briga. U klubovima oni prate sustav jer isti postoji. Kod nas oni nemaju što pratiti pa se taj kaos prenio i na teren. A mi smo ti koji sve to gledaju i drže se za glavu.

Nemojmo se lagati. Nema tog trenera koji u ovakvom kaosu može napraviti uspjeh na terenu. Treneri su u datim okolnostima postali prašina koju nam se baca u oči. A, eto, ni tu prašinu već par mjeseci nisu uspjeli skupiti na lopaticu. Ne trude se, dakle, oni ni pomesti. Jebe se, da prostite, njima. Dobro se zapitajte zašto se Meho Kodro onako diplomatski povukao iz utrke za izbornika. Valjda je skužio ove uopće nije briga tko će biti izbornik, njima samo treba netko kojeg će izvisiti kao poster za neki naredni neuspjeh. Svatko ozbiljan to odmah nanjuši i zato se nitko do sada i nije upecao na udicu koju su zabacili Begić i kompanija. A i u toj priči ispašta ugled onih koji to nisu zaslužili. Vjerojatno ni sami ne mogu vjerovati da se sve to događa, da postoje oni koji im nisu zaslužili ni kavu prinijeti i da se upravo takvi igraju njihovim obrazom i ugledom.

OZBILJAN RAD

Na ovom sam mjestu već pisao da trenerskog potencijala sigurno imamo ako ćemo već na nastupajućem Mundijalu imati čak 4 izbornika na klupama drugih momčadi. Ali to nije naš problem. Isto, suprotno uvjerenju mnogih navijača kojima su ovi uspjeli baciti prašinu u oči, kao što naš problem nije igrački kadar. I to je predmet ove cijele priče.

Istina je, zapravo, dosta drugačija. Nema puno reprezentacija pa ni onih koje su se plasirale na Mundijal koje imaju tako solidan igrački kadar. Nemamo najbolju momčad na svijetu, vjerojatno ni u široj regiji ali imamo momčad kojoj je po kvaliteti mjesto na smotri najboljih svjetskih i europskih reprezentacija. Naši problemi su, kako sam gore naveo, drugdje.

Vratar je među vratnicama premijerligaša Bournemoutha. Jedan lijevi bočni igra za Lazio, drugi za Arsenal. Centralni vezni je igrač Juventusa. Zadnji vezni igrač Evertona. Desni krilni napadač je igrač turske senzacije Basaksehira. Jedan od napadača član je Osasune na radu u Mainzu. Jedan stoper je igrač Genoe. Drugi moskovskog Dinama. Jedan od braniča član je slavnog grčkog AEK – a. Imamo par igrača u Championshopu. A najbolji igrač i prva špica reprezentacije član je vrlo ambiciozne Rome. I tako dalje, i tako dalje.

Sve možemo reći ali da nemamo kvalitetu na terenu ne možemo. Puno bi drugih europskih i svjetskih reprezentacija dalo sve da raspolažu takvim igračkim kadrom, ali, kako rekoh, problem je u uredima s Ferhadije. Problem je opći kaos, kontekst u koji dovodimo te i takve igrače. Za dugoročno rješavanje naših nogometnih problema nije dovoljan trener. Izgubio bi se u ovom našem blatu i ludi i bahati Fatih Terim čovjek za kojeg želim da je što dalje od našeg nogometa obzirom je to tip koji šamara kebabdžije po Istambulu. Još jedan takav nam ne treba. Iako bi njegova karizma i nogometno znanje sigurno stvorili nabrijano ozračje slično onomu kakvo je stvorio Ćiro Blažević ali nama nisu potrebna instant rješenja niti mahniti opsjenari, takvih imamo na izvoz.

Nama treba ozbiljan i sustavan rad koji će s godinama uroditi plodom makar ja vjerujem da je Džeko zaslužio još jedno veliko natjecanje a vremena za njega nema još puno.

Osim, Bajević i famozni komitet za normalizaciju pokazao nam je da se u par mjeseci stvari mogu kvalitetno organizirati. To se prenijelo na teren i otišli smo na Mundijal. Na žalost oni iza sebe nisu ostavili ekipu koja bi znala nastaviti tamo gdje su oni stali već nogometne analfabete koji su se zakitili njihovim uspjehom i onda krenuli u produkciju kaosa koji se, također, kako to u nogometu biva, prenio na teren i sad smo tu gdje jesmo. Izbornika nemamo a nema ni naznaka da ćemo saznati njegovo ime u skorijoj budućnosti. Uskoro će početi pripreme za Mundijal a s njima i priprema za naredni kvalifikacijski ciklus a naši igrači pojma nemaju s kim će raditi. Time smo već par bodova u minusu a da nismo odigrali ni minute.

SVJEDOČENJE HAOSU

Priča o usudu našeg nogometa u ovom trenutku jeste potvrda one stare narodne da riba smrdi od glave. I to je to. Nije do igrača. Oni na teren preslikavaju stanje u uredima koji ih trebaju opsluživati i predstaviti im planove i ciljeve koji imaju biti rezultat tih planova. Ako ih dovedete u nered oni će ga preslikati na teren. S terena će nered preći na tribine, a mi ćemo život provesti držeći se za glavu zbog nekolicine častohlepnih i uopće pohlepnih ljudi.

Bosnom će behar beharati, na tribinama baklje gorjeti a naši životi će lagano prolaziti u svjedočenju kaosu koji će nas razarati iznutra i proživjet ćemo živote propuštenih šansi. Zbog šačice mediokriteta i pljačkaša naše budućnosti.

(zurnal.info)