Bošnjaci u minulim vijekovima

Bošnjaci u minulim vijekovima: Tragovi prisustva od Dubrovnika do Rima, od Turske do zapadne Evrope

Bošnjaci su poznati sa svojom blagosti i dostojanstvom; znanje, ispravno razumijevanje, zdravo razmišljanje, vjernost i povjerljivost njihova su svojstva. Njihovi robovi i robinje poznaju se po lijepom izgledu i uslužnosti.

Polet im je velik i visok, a imaju udio i u časti, slavi i državničkim položajima. Narav većine njih naginje dobrotvornim djelima i prima lijepa djela i dobre poslove.

 

Izvod iz Knjige ‘Od Tradicije Do Identiteta’

Autor: Dr. Muhamed Hadžijahić

(Muslimanska naklada ‘Putokaz’, Zagreb 1990. Prvo izdanje objavljeno u Sarajevu 1974.)

Afirmaciji i ugledu Bosne i njenog naroda dato je posebno mjesto u najstarijoj dubrovačkoj historiografiji. Išlo se dotle da su se  Bosanci, štaviše, upleli u legendu o osnivanju Dubrovnika. Imaginarno drevno slovinsko kraljevstvo interpretiralo se kao bosansko.

Još krajem XVI stoljeća u Dubrovniku se vjerovalo i pisalo da je bosanska kraljica Margorota sagradila dubrovačku crkvu Sv. Stjepana (ukrasivši je elementima pleterne ornamentike i ranoromantičkom plastičnom dekoracijom).

Prema najstarijim dubrovačkim analima i kronikama, bosanskog kraljaRadoslava iz domovine je protjerao sin Berislav (Časlav). Kraljevog unuka, koji je rođen u Rimu, nazivaju Radislav Bello. Ovaj, po očevoj liniji bosanskog koljena (de stirpe Bosnese), a po majčinoj rimskog, vrativši se iz Rima, sagradio je kaštel Lave i u njega smjestio pedeset sinova bosanskih barona.

Godinu dana kasnije kralj se utopi u Uni. U analima se tvrdi da i danas ima u Bosni velikaških porodica za koje se zna da su došle iz Rima s kraljem Radoslavom. Medini tvrdi da su ova pripovijedanja bilježena oko 1380. godine, ali da nas prvobitni tekst vodi najkasnije u prvu polovicu XII vijeka.

-U istočnim (islamskim) izvorima, bilo da potječu od stranaca (posebno Turaka), bilo domaćih lljudi, narod se u Bosni označuje Bošnjacima. Južni Slaveni koji su se isticali u državničkom, političkom, vojničkom, literarnom i naučnom životu Turske Carevine nazivali su se Bošnjacima, u koliko su bili rodom iz Bosne i Hercegovine. Bošnjacima su se najčešće smatrali i Hercegovci, koji se samo sporadično nazivaju Hercegovcima (Herseglu). Upada u oči da je veliki broj ljudi iz Bosne, koji su se isticali u javnom životu Turske, rijetko kada propuštao priliku da uz svoje ime istakne i svoje bošnjačko porijeklo.

Kod Turaka, naročito pod dojmom bosanskih centrifugalnih skretanja, Bošnjaci nisu uvijek najbolje gledani (što pokazuju neke turske uzrečice na račun Bošnjaka; jednu bilježi već Dursun-beg, savremenik turskog osvojenja Bosne), ali ima i mišljenja koja visoko cijene Bošnjake. Poznati npr. turski putopisac Evlija Čelebija iz XVII stoljeća pun je hvale za Bošnjake, koje, kako kaže, ‘svijet zove Bošnjacima, ali oni više vole da se zovu Bosnevijama’.

To Evlija Čelebija donosi u poglavlju Jezik bosanskog i hrvatskog naroda. Zaista – ističe on za Bošnjake – kako im je jezik, tako su i oni čisti, dobri i razumljivi ljudi.

Dalje se posebno osvrće na jezik pa – slično Muhamedu Hevaiji, autoru tursko-bosanskog rječnika (1631) – tvrdi da je bosanski jezik sasvim blizak latinskom jeziku. Evlija navodi zatim brojeve kako glase u bosanskom jeziku, pa ističe kako u Bosni ima hodža i takvih učenih ljudi koji su poput Šahidije načinili bosansko-turski rječnik u stihovima, pri čemu citira četiri stiha iz rječnika Muhamed Hevaji Uskufije.

Evlija Čelebija zajedno sa gotovo svim turskim piscima smatra Bošnjake jednom posebnom narodnosnom cjelinom, pa navodi i neke njihove etno-psihičke značajke.

Još podrobnije govori o narodnim značajkama Bošnjaka Šuuri Hasan efendija, rodom iz Halepa (Aleppo) (umro 1693/94), koji u svom perzijsko-turskom rječniku, poznatom pod imenom Ferhengi Šuuri , Lisanul Adžem i Nevalul-fudala, govoreći o karakteristikama raznih naroda i narodnosti kaže:

Bošnjaci su poznati sa svojom blagosti i dostojanstvom; znanje, ispravno razumijevanje, zdravo razmišljanje, vjernost i povjerljivost njihova su svojstva. Njihovi robovi i robinje poznaju se po lijepom izgledu i uslužnosti.

Polet im je velik i visok, a imaju udio i u časti, slavi i državničkim položajima. Narav većine njih naginje dobrotvornim djelima i prima lijepa djela i dobre poslove.

Bosansko ime nije – poput ilirskog i slavenskog – bilo ograničeno samo na pismene i učene krugove. Ono je, kao i izvjesna bošnjačka svijest, koju bismo tačnije mogli označiti bosanski patriotizam, obuhvatio široke narodne slojeve u Bosni, kao što je patriotizam u regionalnim razmjerama bezuvjetno bio obuhvatio i Južne Slavene u drugim krajevima. Za to je najbolja potvrda narodno pjesništvo, naročito epika.

Ovo pitanje zahtjeva poseban studij, ali ako se razmotre pojedine junačke muslimanske pjesme – koje svakako odražavaju vladajuće ideologije svoga vremena – doći će se do zaključka da je prisutno ne samo slavljenje Bošnjaka – junaka već da je i vidno izražena jedna nota u pravcu afirmacije Bosne i Bošnjaka, što bi imalo biti kompenzacija za zasluge Bošnjaka u službi carstva.

Stvaranje mitova o tzv. nacionalnim herojima nije ograničeno samo na muslimansko narodno pjesništvo. Dokaz za to je među ostalim KačićevRazgovor ugodni, vrlo popularan u narodu, gdje se također opijevaju bosanski junaci, uključujući i muslimanske. Kačiću su starinom Bošnjaci tobože i Marko Kraljević, i Miloš Obilić i Senjanin Ivan (vidjeti Pismu najposlidnju).

Važno je ovdje dalje spomenuti da su se svi iseljenici iz Bosne, bez obzira kojoj su konfesiji pripadali, doseljavali u druge krajeve pod nazivom Bošnjaka, i to svoje ime često u novoj sredini zadržavali dugo vremena. Još 1798. pisao je M. P. Katančić da u valpovačkoj oblasti ima sela ‘kao što su Ladimirovci, Radikovci i Golinci, koja se sama zovu Bošnjacima, a i drugi ih tako zovu sve do danas, i po govoru se vidi da su Bošnjaci.’

U jednom popisu slavonskih prezimena od oko 1700. godine vrlo su brojno zastupljena prezimena kao što su Bošnjak, Bošnjaković, Bosanac.

Nikola Bošnjanin, zastavnik, spominje se u jednom rukopisu crkve u Rovištu već 1681. godine.

Kao Bošnjaci poznati su i iseljenici u Tursku, Siriju, Tunis (gdje je u jednom gradiću u unutrašnjosti bilo 700 kuća ovakvih Bošnjaka, koji, doduše, govore arapski kao svojim maternjim jezikom, ali su sačuvali uspomenu na svoje bošnjačko porijeklo. Bošnjaci u Turskoj lojalni su turski državljani, mnogi su se istakli u oslobodilačkim borbama pod Kemal pašom, pa su se dobro afirmisali u modernoj Turskoj.

Međutim, iako najveći broj ovih naših iseljenika razdvajaju od stare domovine tri pa i četiri generacije, oni se deklarišu kao Bošnjaci. Gro njihov još uvijek govori, kako oni kažu, bosanskim jezikom, obično su nastanjeni u grupama, dobrim dijelom čuvaju svoje stare običaje i pjesme i nastoje da se žene međusobno.

Bošnjacima se nazivaju i ljudi iz Bosne koji su se za vrijeme drugog šleskog rata (1744–1745) borili protiv Prusa na strani Poljaka, među kojima je ime Bošnjak bilo simbol hrabrih i vještih konjanika u poljskom lakom konjaništvu. Već u ljeto 1745. vidimo kako ti Bošnjaci prelaze u ratnu službu Frdricha Velikog; njihova pojava u pruskoj vojsci usko je skopčana sa prošlosti pruske husarske pukovnije u koju bošnjački zbor udara temelj vrsti vojske kopljanika-jahača.

Vojnička slava bošnjačko-pruskog zbora i veliki uspjesi u borbi s kopljem bili su povod da je i u danskoj vojsci uvedena četa kopljanika pod imenom Bošnjaci s istom fantastičnom odjećom i oružjem, koja je, kao i kod Prusa, bila dodijeljena jednoj husarskoj pukovniji.

Pruska je pukovnija Bošnjaka poslužila i Nizozemskoj kao primjer pri ustrojstvu jedinice konjanika, oboružanih kopljem; oni se u jednom nizozemskom djelu o vojnim odorama označuju ulanima Bošnjacima (Bosniaques).

str. 17-21