Bosanski izbori bez izbora: De(z)integracijom do reintegracije?

Voleli je, ne voleli – bez tzv. „međunarodne zajednice“, prvenstveno njenog zapadnog dela, nema Bosni trajnog izlečenja.

Piše: Milan Marinković
tacno.net

Velikomučenicu Bosnu i Hercegovinu najesen očekuju izbori. Biraće se ponovo između loših i još gorih.

U kontekstu predstojećeg glasanja za narodne predstavnike, za početak bih se osvrnuo na građanske proteste koji su obeležili tekuću godinu, a koji, nakon početne žestine, sada već uveliko jenjavaju, jedva tinjajući na vatri niskog intenziteta. Iako je nasilje počinjeno od strane pojedinih izgrednika učinilo da protesti izgledaju brojnijim nego što su realno bili, činjenica je da nijednog trenutka nisu dospeli ni blizu formiranju kritične mase potrebne za bilo kakav „revolucionarni“ domet. Što ne znači da se ta kritična masa neće konstituisati tokom nekih budućih događanja naroda većih razmera, ukoliko do njih dođe.

Zahvaljujući eksploziji socijalnog bunta, u delu javnosti javila se nada da bi se iz neočekivano planulih demonstracija možda mogla izroditi kakva nova stranka koja bi – veštom demagogijom, jer drukčije nije izvodljivo – mogla privući znatan deo biračkog tela, te na taj način razbiti ustajalu žabokrečinu bh. političke scene. Mada nije nemoguće, šanse za tako nešto su jako male. Pre svega zbog dominantno anti-sistemske dimenzije protesta, prožete dubokim i jasno iskazanim nepoverenjem prema političkim partijama kao takvima. Čak i kada bi se na krilima masovnog nezadovoljstva pojavila ta neka nova politička opcija, njen bi eventualni (relativni) uspeh po svemu sudeći bio limitiran isključivo na teritoriju Federacije BiH. U svakom slučaju, za očekivati je da glavno obeležje izbora bude izražena apstinencija, pre nego bilo šta drugo.

I da se ne lažemo, ko god se na kraju ispostavi kao formalni „pobednik“ (odnosno „pobednici“), neće moći da reši pitanja od kritičnog značaja za bh. državu i društvo, pa makar imao najbolje kadrove i najčasnije namere. U ovako ustrojenoj BiH naprosto ne postoje mehanizmi koji bi omogućili suštinski pomak napred, a da stvar bude gora – ne postoje ni elementarni preduslovi da se ti mehanizmi eventualno izgrade unutar postojećeg sistema.

Voleli je, ne voleli – bez tzv. „međunarodne zajednice“, prvenstveno njenog zapadnog dela, nema Bosni trajnog izlečenja. Tu, na žalost, moram da ponovim nešto što je mali milion puta već konstatovano: Amerika ima kapacitet ali nema (dovoljno snažan) interes da se ozbiljno posveti bosanskom pitanju, dočim Evropa ima interes ali joj opasno fali kapacitet. U nekom trenutku, kad više ne bude preostalo ni minimalnog prostora za guranje problema pod tepih kroz polovična rešenja prekratkog ili nikakvog dometa, spoljni će akteri ipak neizbežno doći u situaciju da moraju preduzeti konkretne mere na sistemskom nivou.

Idealno rešenje bilo bi da se, ako ne sasvim ukinu, ono bar značajno razvlaste entiteti u korist centralnih državnih organa. Ali, samim tim što je idealno, takvo je rešenje praktično neostvarivo, u prvom redu zbog snažnog otpora iz RS. Teško je pri tome zamisliti da bi evropski centri moći odlučili da rizikuju vršenjem prevelikog pritiska na Srbiju kako bi ova onda pritisla Banjaluku u pravcu takvog rešenja u vreme kada je Beograd najzad postao ohrabrujuće kooperativan oko Kosova kao dugo godina najvećeg kamena spoticanja u njegovim odnosima sa EU. Evropa će, kako stoje stvari, biti zadovoljna ukoliko se Srbija uzdrži od (otvorenog) podrivanja Bosne.

Ali i kada bi Srbija nekako pristala na određenu vrstu konstruktivnog angažmana u koordinaciji sa Briselom, opet je veliko pitanje da li bi se elite u RS bespogovorno povinovale zahtevu „matice“ ili bi, pak, to iskoristile za pojačanu opštenarodnu mobilizaciju na principu – eto, čak su nam i naša prekodrinska braća okrenula leđa, zato sad moramo još čvršće da zbijemo redove ne bismo li odbranili našu (mahom tuđom) krvlju stečenu Srpsku od „spoljnih i unutrašnjih neprijatelja“. Dodatnu, zapravo najveću opasnost takve strategije predstavlja to što bi se automatski otvorio prostor za pojačan upliv ruskog faktora, sa kojim krizom razdrmana i oko ključnih prioriteta zabrinjavajuće podeljena Evropska unija ionako sve teže izlazi na kraj.

Sklon sam zbog toga verovati da će evropska administracija na kraju, potrošivši druge solucije, pribeći donekle obrnutom rešenju, uprkos tome što ga za sada, barem javno, izbegava uzeti u razmatranje. Ići će se, naime, prema daljoj decentralizaciji Bosne i Hercegovine prenošenjem još više nadležnosti sa centrale na entitete.

Opravdano će se sada mnogi zapitati zar je uopšte moguće da Bosna bude još više decentralizovana nego što već jeste a da to ne znači i definitivan raspad zemlje. Na žalost ili na sreću, moguće je, iako deluje kao naučna fantastika. U tim pretpostavljenim pregovorima o budućem ustrojstvu bh. države najviše rasprave biće vođeno oko tri oblasti koje će svakako morati ostati pod ingerencijom centralne vlasti kako bi se Bosna i Hercegovina i dalje mogla zvati jedinstvenom državom, a to su monetarna politika, spoljna politika i oružane snage (kod potonje dve tačke biće najviše natezanja i iziskivaće ogromnu inventivnost i obilje živaca). Upravo zbog osetljivosti navedenih tema, mislim da ni nakon ovakvog preustroja BiH neće biti moguće potpuno povlačenje međunarodnih nadzornika-kontrolora iz zemlje, svejedno da li će to biti u formi tzv. „visokog predstavništva“ ili nečeg drugog, ali će njihovo polje delovanja biti donekle suženo i značajno konkretizovano.

U međuvremenu, sve ostale funkcije države će verovatno biti prebačene u nadležnost entiteta (to jest one koje već nisu). Na čisto političko-taktičkoj razini, ovakav rasplet omogućio bi svim stranama da se pred svojim javnostima prikažu kao pobednici. U Banjaluci bi se tako busali u prsa kako su, eto, uprkos svim napadima i iskušenjima uspeli sačuvati i odbraniti Srpsku od ukidanja, a u Sarajevu kako su spasili Bosnu od raspada. Briselska bi diplomatija takođe proglasila uspeh (pošto se, valjda, više od toga ne bi ni moglo postići). Sve bi to skupa trebalo da doprinese postupnoj relaksaciji krize i time otvori put za laganu normalizaciju, odnosno prilagođavanje novoj realnosti.

Najneizvesnija će biti pozicija tzv. hrvatskog etno-korpusa u BiH. Teško da će se njihove glavešine uspeti izboriti za svoj zasebni entitet koji tako silno priželjkuju. Njihova „matica“ ipak nije u poziciji da se previše o(du)pire diktatu vodećih evropskih sila s obzirom da, za razliku od Srbije, ne može sebi priuštiti luksuz geostrateškog balansiranja između  Zapada i Moskve (osim ukoliko se na međunarodnom planu u doglednom periodu nešto baš drastično ne promeni).

Za utehu bh. Hrvatima, kantoni koji tvore Federaciju najverovatnije neće biti ukinuti, ali će zato morati da bude redefinisan njihov odnos sa entitetskim nivoom vlasti kako u smislu smanjenja ovlašćenja, tako i otklanjanja preklapanja nadležnosti usled kojeg dolazi do permanentnog političko-institucionalnog zastoja i disfunkcionalnosti, pa se ne zna ni ko pije ni ko plaća (doduše, zna se ko plaća). I na tom polju će izvesno biti dosta začkoljica, ali je isuviše rano za detalje (uzgred, manji entitet je što se toga tiče u osetno povoljnijoj poziciji).

Iako na prvi pogled ne deluje tako, ovaj potencijalni scanario preuređenja države mogao bi se zapravo u konačnici ispostaviti kao spasonosan po Bosnu i Hercegovinu. Dobivši još više elemenata državnosti, entitetskim etno-elitama bi u najvećoj meri iz ruku bio izbijen argument o tobožnjoj „nacionalnoj ugroženosti“ od strane Onih Drugih, čime bi dalje igranje na kartu nacionalizma, naročito u RS, sve više gubilo svrhu u očima građana-glasača. To bi primoralo političke elite da se napokon počnu okretati realnim životnim temama umesto podgrevanja etničkih tenzija i manipulacije svakojakim mitovima i teorijama zavera.

Fokus politike bi tako bio prebačen na socijalnu i ekonomsku sferu, što bi značajno proširilo prostor za formiranje i delovanje novih političkih snaga sa konkretnim programima, organizovanih na potpuno drugačijim osnovama od ovih današnjih. Samim tim, aktuelne mainstream stranke bi se našle u ozbiljnom iskušenju da se ili prilagode novonastaloj realnosti ili da, nastavkom insistiranja na prevaziđenoj etno-nacionalnoj tematici, rizikuju totalnu marginalizaciju nakon izvesnog vremena.

A kako ekonomskog (a time i socijalnog) oporavka i napretka nema bez tržišnog otvaranja i tesnog povezivanja svake vrste, ponajpre sa najbližim okruženjem, moglo bi se lako dogoditi da pažljivo planirana i dozirana delimična de(z)integracija Bosne i Hercegovine pod dirigentskom palicom Zapada spontano dovede do ponovne – iz današnje perspektive teško zamislive – reintegracije zavađenih bh. konstitutivaca. Naravno da bi ceo taj proces u sebi sadržao popriličan rizik, ali što reče Del Boy – Who dares, wins! Prevedeno na BHS, bez spremnosti na rizik nema ni šanse za uspeh.

Ne treba, naravno, imati iluzija da bi se taj pozitivni proces mogao odvijati nekom prevelikom brzinom. Taljigaće se to još godinama, postepeno, sa dosta zastoja, pregršt uspona i padova i povuci-potegni politike, uz povremeno neizostavno zavrtanje ruku iz Berlina, Vašingtona i Brisela. Ali, to nam je što nam je.

I tako, korak po korak, sve do neke nove Jugoslavije, kao prirodnog okvira za ostvarenje vitalnih nacionalnih interesa ne samo Bosne nego i njenih neposrednih suseda – Srbije, Hrvatske i Crne Gore. (Uostalom, prethodna se Jugoslavija u izvesnom smislu može smatrati svojevrsnom pretečom Evropske unije).

Loša vest je da nas ta istorijska i geopolitička neminovnost po svoj prilici neće zadeseti u skorijoj budućnosti.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close