Borivoje Simić: Kupovanje socijalnog mira i “zvijezde” TV dnevnika

U poplavi površnog medijskog izvještavanja o burnom nezadovoljstvu radnika propalih preduzeća, u kojem su “glavne zvijezde TV Dnevnika” sindikalne vođe, gotovo kao usput pomenuto je da će socijalno radničko nezadovoljstvo u Tuzli platiti građani iz svog džepa.

Piše: Borivoje Simić
Indikator

Obećanu socijalnu pomoći radnicima iskeširat će vlast iz kantonalne kase a nekoliko miliona KM bit će manje za druge projekte od vitalnog značaja za život kantona ili će taj iznos biti prirodat na saldo duga koji će samo uvećati finansijske teškoće kantona sa dubokim budžetskim deficitom.

Radničko nezadovoljstvo, poput injekcije koja ima ograničeno djejstvo, smireno je za nekoliko dana, ali svakome je jasno, ponovo će buknuti.
Nažalost, kupovina socijalnog mira postala je najlakše i najjednostavnije sredstvo “rješavanja” problema za vlasti u BIH, a čime se samo daje vjetar populističkim mjerama i “govoru ulice” umjesto stvarnog bavljenja problemima.

U medijskim izvještajima slušamo kakfoniju govora sindikalnih vođa i radničkih predstavnika, čije nezadovoljstvo dakako ne treba smatrati neopravdanim, ali rijetko ili gotovo nikako ne možemo čuti šta o svemu imaju reći vlasnici ili direktori tih kompanija, šta je realnost tih preduzeća, njihova finansijska situacija, izgledi na tržitu i kakav je najbolji mogući scenarij za izlazak iz sadašnjeg stanja.
No, populizam koji je na sceni nametnuo nam je bitku radnici-vlast na način u kojem ima malo razumijevanja i ekonomske logike.
Stiče se dojam kako u Bosni i Hercegovini mnogima treba kazati da više ne živimo u dobu socijalizma i da vlast i vlade nisu adrese za sve probleme, kao što i vlasti i vlade treba da prestanu sa uživljavanjem u ulogu (navodnih) direktnih spasilaca propalih privatnih kompanija.

Zaista treba žaliti radnike kojima nije uplaćeno po 20 ili 40 plata, i pravo na borbu legitimnim sredstvima niko im ne može osporiti, ali mora jednom neko u ovoj državi analizirati zašto je to tako i spriječiti takve pojave.
Prije svega, zašto se ne primjenjuje Zakon o stečaju i likividaciji koji jasno i precizno određuje pod kojim uslovima neke firme odlaze u stečaj.
Kako je moguće da jedna Aida, koja je među najvećim poreznim dužnicima u FBiH nije već davno u stečaju?
Zakon o stečaju i likvidaciji u FBiH poznaje i klauzulu prethodne nagodbe, što je svojevrsni institut ranog restrukturiranja kompanija prije nego što potonu u velike dubioze.
Taj institut, koji se u Hrvatskoj i Sloveniji, recimo, uspješno primjenjuje (tzv. prisilno poravnanje, odnosno predstečajna nagodba), pravovremeno je spasio mnoge kompanije od poptune dubioze.
Postavlja se pitanje zašto u BiH ovaj institut ne funkcioniše jer bi spriječio mnoge probleme sa kompanijama čijim se posljedicama sada bavimo. To su pitanja za vlasti, na koja radnici i njihovi predstavnici trebaju tražiti odgovor: ispostavljanje nekih nerealnih zahtjeva i naivno vjerovanje da će im neka revizija privatizacija vratiti njihova izgubljena prava neće im puno pomoći.

Federalna vlada ovih dana odobrila je prve planove finansijske konsolidacije za kompanije Hepok i Agrokomerc, po osnovu ljetos usvojenog zakona.
Taj zakon je posljednja slamka za koju treba da se uhvate sve kompanije sa finansijskim dubiozama, pa i one u kojima buja ogromno radničko nezadovoljstvo.
Iako je zakon pun nelogičnosti (kakav je-takav je drugoga nemamo), on pruža mogućnost kompanijama da eventualno riješe finansijske probleme – poravnaju neke od svojih dugova i u dogovoru sa povjeriocima pronađu put za izalazak na zelenu granu.

Mada je to nonsens, Zakon o finansijskoj konsolidaciji je stavio van snage druge akte koji se bave ovim područjem, dakle i Zakon o stečaju i likvidaciji, ali ovom klauzulom koja je potpuno nerazumna, očigledno se željelo svim “propalitetima” od firmi, dakle i onim koje su zrele za stečaj, dati prilika da se u “sveopštoj amnestiji dugova”, pokušaju izboriti za restrukturiranje.
Ovaj zakon bi, dakle, trebao biti “trenutak istine” za mnoge kompanije, pa dakle i za Konjuh, Ditu, Aidu, i mnoge druge da sagledaju gdje su da bi se moglo vidjeti da li i po kojim uslovima mogu dalje.

I jedan drugi slučaj, onaj bihaćke BIRA-e, u bučnoj galami oko sudbine 180 radnika potpuno je zamaglio suštinu problema.
Čuli smo više puta od sindikalnih vođa da fabrika ima perspektivu, dok iz uprave kompanije govore suprotno – da je ekonomska kriza pokosila BIRA-u i da se proizvedeni rashladni aparati lageruju u skladištu u nemogućnosti izvoza, dok firma bilježi gubitke.

U to se može, naravno, uvjeriti i uvidom u finansijski izvještaj, recimo na polugodištu ove godine, firma je zabilježila gubitak veći od dva miliona KM.
Jedno je izvjesno, Robot je uložio značajna sredstva u fabriku, svojevremeno ostvarivao dobre rezultate, ali treba imati u vidu da jedna ovakva izolovana kompanija iza koje ne stoji neki veliki brend u toj branši jednostavno ima slabije šanse na izuzetno zahtjevnom i konkurentnom tržištu, na kojem opstaju neki inovativni i novi igrači (LG recimo), a padaju neki doskorašnji sinonimi za bijelu tehniku Sony, Panasonic i drugi.

Gašenje jedne proizvodne kompanije da bi se ustupilo mjesto trgovini je doista loša vijest i ružna poruka u ovoj državi.
Ali, to je prvenstveno poruka za ovdašnje vlasti koje moraju jednom shvatiti da je briga o proizvodnji i realnom sektoru jedini garant za prosperitet.
Naravno, najbolja opcija bila bi prodaja BIRA-e nekom strateškom investitoru kako bi se fabrika očuvala, a sa njom i radna mjesta, ali trebamo znati da je odluka o tome u rukama vlasnika.
Interesi vlasnika ne moraju se podudarati s interesima radnika pa i države, ali ako se želi proizvodnju, onda se za nju mora nešto i učiniti. A ne baviti se samo kupovanjem mira i socijalnim posljedicama.