Boris Jurešić: ZAŠTO je ljudima bitno da li je netko musliman, hrvat ili srbin?

Došlo vrijeme i za novu kolumnu, petu po redu. Dugo sam razmišljao da li da ovako brzo izbacim novu kolumnu, ali naposljetku svaki odgovor je glasio: „Zašto da ne?“. Na samom početku bih želio da se prije „razrada“ nekih „dubljih“ tema kakve uvijek radim, zahvalim svima vama koji me čitate i koji ste zaslužni zašto urednici iznova i iznova traže da pišem i pišem. Negdje na društvenoj stranici facebook pronađoh komentar da sam se uzdigao, da sam se postavio „iznad“ svih otkako pišem, no oni koji me poznaju, znaju da to nije tako. Ostalima ne želim, a ni nemam razloga bilo šta da objašnjavam. Podrška koju dobijam nakon svake kolumne putem komentara, zaustavljanja na ulici je dovoljan pokazatelj da sam USPIO. Ma htio to neko sebi priznati ili ne. I uspio sam da se „dignem“ iz ničega. Ničiju pomoć nisam imao kada sam se prvi put odlučio za pisanje. No, kada sam vidio kakve reakcije nastaju nakon svega, to me tjera da pišem iznova i iznova. Iako sam govorio da poslije treće kolumne neću više da pišem, da je to posljednja u nizu fantastično čitanih kolumni, odlučio sam da to neće da bude tako i evo sada upravo čitate petu po redu kolumnu, a mogu da vam kažem da će da ih bude još. Na kraju ovog uvodnog dijela, želio bih da svima čestitam Novu Godinu i poželim sve najbolje, a POGOTOVO da vam ova godina donese prave ljude u život, ljude koji neće da vas iskorištavaju, ponižavaju, pretvaraju se da su nešto što nisu. Jednostavno rečeno, želim vam da uz sebe imate neiskvarene ljude iako je danas malo takvih.
Svaki put se maksimalno potrudim na najbolji mogući način da uradim analizu riječi „prijateljstvo“, ali svaki put izostavim nekoliko činjenica o istom. Bolje rečeno, svaki put mi se desi nešto što proširi vidike, ali u isto vrijeme i poljulja vjeru u tu čarobnu riječ. Na svu sreću, vrijeme uvijek pokaže ‘ko ti je pravi prijatelj, ‘ko se pretvara da ti je prijatelj, ‘ko ima hiljadu lica, te ‘ko je tu iz bilo kojeg razloga, osim iz onoga da ti ponudi svoje prijateljstvo, svoje slobodno vrijeme. Žalosno, ali danas imaš prijatelja koji te grli dok si u najgorem mogućem emotivnom stanju, a u isto vrijeme dok te grli, u leđa ti zabija nož tako precizno, da ti treba vremena i vremena da primjetiš da te neko na taj način „spušta“ i da ti na tu „rupu“ koju nož napravi polako „istječe“ vjera u prijateljstvo, kao što u pješčanom satu zrnca jedno po jedno polako padaju na dno, dok jedna strana sata ne bude potpuno prazna. Tako je i sa nama. Čim se naša duša isprazni, shvatimo kakav je ‘ko bio i tek onda osjetimo „štetu“ koju je ta „rupa“ uzrokovala. Ali u tom trenutku, to zaboli na najgori mogući način, a to je psihički. Prijateljstvo zrači najljepšim bojama dok uz sebe imaš prave osobe, no kada zapravo shvatiš kakav je ‘ko, te boje lako izblijede i ostane samo praznina koju ćeš teško da popuniš, praznina po kojoj je teško nanijeti nove boje koje će da unesu svjetlo i radost u život. No, dosta o tome.. Rekao sam već da se na ovome neću puno zadržavati.
Nadalje, gramatika mi je jedna od jačih strana i trudim se da je maksimalno koristim, a to prepočujem i drugima. Trudite se da pišete gramatički tačno. Pa, neka vas i sputavaju, nek vam govore da ste nepismeni da ste neobrazovani, to ne treba ni sekunde da vas dotiče. Vi najbolje znate tko ste i šta ste vi i to nitko, nikakvim negativnim komentarima ne može da promijeni. Čovjek može da ima 50 fakulteta, da bude doktor nauka, ali ako u glavi ima pogrešnu „mašineriju“, džaba mu sve znanje koje se trudi da ima.
Sljedeća stvar kojoj bih volio da se posvetim je nacionalizam. Iako ne volim ovu riječ ni da čujem, moram da kažem par riječi o njoj. ZAŠTO je ljudima bitno da li je netko musliman, hrvat ili srbin? Zašto se prošlost u kojoj većina NAS jer NAŽALOST najveći nacionalisti su zapravo djeca, tinejdžeri ili pak „prerasli“ tinejdžeri koji nisu ni postojali u vrijeme kada se dešavalo – šta se već dešavalo. Ali ne, takvi su „najveće patriote“, „najveći zaštitnici svoje države“… bla.. blaa.. blaaa.. Yeah, right! Šta netko takav ima od toga, osim što ispadne „faca“, ali samo pred onima koji su zatucani u mozak kao i on sam? Ja ću da vam kažem šta.. NIŠTA! Jedno veliko ništa ima od toga. Samo na sebe nanosi gnjev drugih ljudi i pokazuje lošu sliku o sebi iako on misli da je to „wow“. Nažalost, postoje i gore od tih osoba. A to su „prikriveni nacionalisti“.. To su ljudi koji se uvlače svima u zadnjicu, ali u jednom trenutku se pokaže svima njihovo jadno, gnusno i poremećeno lice koje je krio. Sve što na takve imam da kažem je kao i u prethodnom slučaju, a to je da vrijeme uvijek pokaže pravo lice. „Prikriveni“, shvatite.. Vrijeme je vaš najgori neprijatelj. A ne musliman, srbin ili hrvat. Toliko o tome, iznervirah se i razmišljajući o ovome.
Sljedeće o čemu razmišljam su je ljepši spol – djevojke. Koliko god o njima razmišljam na dobar način, toliko razmišljam i na loš. Čak i djevojke, ta osjećajna bića znaju da povrijede najgore. Ali o tome u nekoj od narednih kolumni, ovaj put želim samo da se okrenem ljubomori djevojaka jednih na druge. Što se mene tiče, djevojkama je Bog podario tijela i izgled koji treba da iznesu najbolje što mogu. Da sve ono što im je dao, maksimalno iskoriste, naravno u granicama koje same sebi postave, a koje vrijede i za sve ostale. A to je „ni premalo, a ni previše“. Znam par djevojaka koje znaju da uživaju u životu maksimalno. Trude se da svaki dan iskoriste maksimalno jer to i jeste svrha života. Život je jedan, nije vječan i zato treba da ga iskoristimo koliko god možemo. Te djevojke se srede maksimalno, izađu da se zabavljaju, a onda slijede pogledi ostalih djevojaka sa svih strana uz pogrdne komentare kao i žargonski rečeno „ofiranje“ ili „poprijeko gledanje“. ZAŠTO? I ti si djevojka! I ti si lijepa. Ružna djevojka ne postoji. Nije ti ova što zna da uživa kriva što ti sebi postavljaš neke visoke granice iza kojih jedva „viriš“ što ti podstiče da misliš ružno o svakoj djevojci koja zna da uživa u životu. Poslije svega ovoga navedenog, želim da navedem dvije djevojke koje se konstantno bore sa SVIMA i koje unatoč tolikim verbalnim napadima tjeraju svoje i nastavljaju da uživaju. To su Ramayana i Minela. Djevojke, svaka čast!
Dok sam pisao ovo o djevojkama, počeo sam da razmišljam o „povjerenju“. Povjerenje je veoma zeznuta stvar. Jedan savjet svima, NIKAD ne budite previše iskreni i otvoreni prema nekome ma koliko vam blizak bio. NITKO vam nije najbolji prijatelj osim vas samih. Kad pričaš nešto prijatelju, sjeti se da i on ima svog prijatelja. I sve ono što kažeš, kad tad će da se iskoristi protiv tebe. Nekad je bolje sjesti i sa svojim (ako ga imaš) psom ili mačkom pričati. Pažljivije će oni da vas slušaju i iskreno gledaju u oči, nego ljudi koji samo čekaju da saznaju nešto novo što će vremenom da iskoriste protiv vas.
Nisam osoba koja mrzi, pogotovo ljude.. ali za neke „stvari“ mogu da kažem da ih mrzim. Jedna od njih je „prepucavanje“. Neki ljudi padaju toliko nisko, da se koriste raznim lažnim informacijama da bi pokušali da ti spuste samopouzdanje i da te prikažu loše pred drugim ljudima. Kada više nemaju šta da kažu, kada „ispucaju“ sve „ćorke“ počnu da te vrijeđaju najjadnijim komentarima koje više ni najveći seljaci ne koriste, a kamoli akademski obrazovani ljudi. Ali, sve je to nažalost slika našeg današnjeg vremena. Ljudi se mijenjaju toliko brzo, da ne možeš da držiš korak sa njima. Lakše će jedan meteorolog na osnovu nekih informacija koje u isto vrijeme ima čovjek o svom prijatelju, pogoditi vremensku prognozu za narednih 15 dana (iako nitko ne može da zna šta sutra može donijeti), nego što će čovjek da „provali“ svog’ nazovimo ‘prijatelja’. To pokazuje koliko ljudi umiju da se pretvaraju i maskama kriju svoje pravo lice i svoje prave misli i namjere. Nedavno mi se desilo nešto što bih opisao ovim riječima: “Poslije borbe sa zvjerima (ljudima) ostaju ožiljci, al’ iz svake naredne borbe izlaziš jači i spremniji na napad njihovim “kandžama”..”. Volio bih da se svi vodite time i da nikad ne posustajete, ma koliko vam govorili da niste dobri. Dovoljno je da sami sebi kažete: „Ja sam dobar!“, „Ja to mogu!“
Još samo o jednoj stvari bih želio da kažem par riječi, a to je kako neke osobe dobijaju mnogo na pažnji iako tu istu pažnju ne zaslužuju. Toliko je kreativnih i pametnih ljudi koji imaju talenta i koji bi mogli da imaju fenomenalne karijere, ali ne mogu da dođu na red od onih koji će za još neko vrijeme početi da „izlijeću“ iz vrećica za čips ili nečeg’ sličnog. Poznajem par osoba koje imaju ogroman talenat i potencijal, ali zbog nekog’ nedostatka medijskog prostora ne mogu da iskažu taj svoj talenat. Među njima bih volio da spomenem dva repera, Ajdin Sefer (Yo-Yo) koji ima dubokoumne tekstove koje bi mnogi trebali da čuju jer sam siguran da bi se pronašli u njima. Nakon njega, volio bih da spomenem upornog Seldin Sarajčića koji se svim snagama trudi da ide naprijed i „gura se“ bez obzira na sve. I Ajdin i Seldin imaju odlične pjesme, a uz njih i spotove koji fenomenalno pokazuju šta je „(teksto)pisac htio da kaže“.
Više se ne bih zadržavao na ovoj kolumni jer su mi jednom prilikom rekli da pišem preduge kolumne, iako sam ja takva osoba, da ako mi se nešto svidi.. čita'ću to, ma koliko dugo bilo, najbitnije je da ima neku poruku, koja možda može nekome da pomogne. Samo bih još za kraj naveo da se ne osjećam loše zbog toga što nekome smetaju moje kolumne, moji pregledi na istim, a kojih je pozamašan broj. Takvim osobama mogu samo da poželim sve najbolje, da i oni uživaju u plodovima svog’ rada, kao što ja uživam u komentarima koje mi upućuju ljudi nakon objavljivanja svake kolumne.
Za kraj, veliki pozdrav svima, a posebno dragim prijateljima/drugovima: Ramjana, Sandi, Majina, Arnel.. Mogao bih da nabrajam do jutra, ali to bi već bilo pretjerano. Oni koje volim i koji su mi dragi, to znaju i bez da navedem, pa stoga ovo će biti dovoljno za sada.

www.magazinplus.eu – Boris Jurešić