Biti (mlado)misnik

Ove, kao i prijašnjih godina, u sunčano, vruće i sparno ljetno doba, puno je javnih, crkvenih (vjerskih i religijskih) događanja u Bosni i Hercegovini i to ne samo u okviru Katoličke crkve nego i u okviru Islamske zajednice, ali i Srpske pravoslavne crkve kao i Židovske (Jevrejske) zajednice. Međutim, u tim svetkovinskim događanjima sudjeluju isključivo pripadnici dotičnih vjerskih zajednica. Gotovo je nemoguće čak i zamisliti, a kamoli u praksi negdje provjeriti, da je na nekome od tih svečanosti bio pozvan i prisustvovao netko od pripadnika drugih vjerskih zajednica, da je na primjer na proslavi ramazanskoga bajrama u prozorskome ili varvarskom džematu bio netko od pripadnika katoličke zajednice, ili da je, ne-daj-bože, na nekome od katoličkih slavlja (počevši od Uskrsa pa do ljetnih mladomisničkih i zlatnomisničkih slavlja) bio netko s ahmedijom na glavi? Svatko tko bi to i pokušao učiniti, bio bi prikovan na ‘stup srama’ kao narodni i vjerski izdajnik, posljednja hulja vlastitoga naroda – jednostavno bio bi proglašen izrodom kojeg se svatko treba stidjeti i odbaciti.

 

O čemu je riječ?
Riječ je – nemojte se sada iznenaditi – o mladoj misi jednoga zahumskog, rumbočkog momka, fra Joze Šarčevića, koji prošlonedjeljnim mladomisničkim, a to znači svojim prvim javnim službenim nastupom najavi da će on svojim osobnim, bosansko-fratarskim životom rušiti stereotipe o vjerskim nositeljima uloga, koji će rušiti stereotipe o svećenicima kao ratnim vođama, o svećenicima kao službenicima privatnoga Boga, o svećenicima kao Weberovim religijskim virtuozima, ili Šušnjićevim ideološkim ‘ribarima duša’. Želio bih se nadati da će ne samo fra Jozo, nego i mnogi drugi bosanski fratri – onako kao primjer drugima – u svojim budućim djelovanjima ići za tim da u njihovim župama u određenim prigodama na misi budu hodža, prota ili rabin. Odnosno da će sami htjeti prisustvovati vjerskim obredima Islamske zajednice, Srpske pravoslavne crkve ili Židovske zajednice u Bosni i Hercegovini. I da neće biti članovi nekoga tamo proročki „uštrojenog“ Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine.
Zašto ovako oporo pisanje? Zato, jer su staru i u potpunosti istinitu i točnu izreku jednoga od najvećih kršćanskih teologa, prof. dr. Hansa Künga, da bez mira među religijama nema mira među narodima, suvremeni bosanskohercegovački vjerski vođe – svatko u svome ataru, a najvećim dijelom članovi Međureligijskoga vijeća BiH – modernim religijsko-nacionalno-nacionalističkim ‘kemijanjem’ u potpunosti izokrenuli, pa bi ona, slijedom onoga što i kako čine, mogla, čini se, u najvećemu dijelu glasiti ovako (a daj, Bože, da sam u krivu):
Mi, vjerski vođe, miriti se međusobno ne namjeravamo i nećemo –jer, nije to naša zadaća. A, što će biti od Boga nama povjerenim narodom, ni to nas nije briga – jer nas narod nije ni birao. Nas je narodu za vođe postavio sam Bog i mir među narodima je, stoga, u njegovoj, Božjoj, a ne u našoj nadležnosti. Važno je da mi postojimo. Jer, da nije nas, tko bi to vama drugi kazao? I – govore oni dalje – da ne bude zabune: rat je najveličanstveniji religijski obred. U njemu se najvišemu Biću u znak zahvalnosti trebaju kao žrtve zahvalnice prinašati ljudski životi. A zar od toga žrtvenog prinosa ima išta veličanstvenije i svetije? I zato mi jesmo tu. Dakle, kako vidite, mi nismo i ne možemo biti za mir!
Ako je to već tako, a čini se da jest, onda ne treba čuditi da poneki ovogodišnji vjerski i pokornički blagdani postadoše poligoni za sletove za ‘jaračenje’ vjersko-nacionalističkih zloduha kojima ne treba puno da bi krenuli u pohode za obostrano osvetničko činjenje beščašća. Zar nevine žrtve – svejedno na kojoj strani one bile – trebaju iznova biti poticaj za stvaranje novih nevinih žrtava, umjesto da već na oltar prinesene nevine žrtve budu i ostanu za nas i za buduće generacije jedno korisno „opasno sjećanje“ (gefährliche Erinnerung – kako to propovijedaše veliki J. B. Metz)?

 

A zašto sve ovo pišem?
Ovih dana, točnije, u nedjelju, 11. kolovoza 2013. godine, s početkom u 11.00 sati, u župnoj crkvi župe sv. Franje Asiškog u Rumbocima, svoju mladu misu slavio je, kako već rekoh, fra Jozo Šarčević, sin Ruže Šarčević, rođene Nikolić-Džolan, i Ivana Šarčevića, iz Rumboka odnosno sa Zahuma. Fra Jozo je rođen 7. listopada 1986. u Prozoru, župa Rumboci, u kojoj je kršten 19. listopada 1986. i krizman 2001. Nakon završene građanske gimnazije u Prozoru „odlazi u pratre“. Ceremoniju „oblačenja“ (pratarskog habita) imao je u Vitezu, u ljeto 2006. Nakon jednogodišnjega novicijata redoviti studij teologije započinje 25. rujna 2007. na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, koji uspješno i na vrijeme završava. U službu đakona primljen je 25. studenoga 2012. u samostanskoj crkvi sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu, a đakonsku praksu obavio je u župi sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju i župi Uzvišenja sv. Križa u Nišu (Srbija). Za svećenika zaredio ga je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, 29. lipnja 2013., u sarajevskoj prvostolnici.
Taj dan, 11. kolovoza 2013., vrijeme u Rumbocima bilo je lijepo, sunčano, čak pomalo vruće, pa je mladoj misi, koja se slavila vani, u crkvenome dvorištu, prisustvovao velik broj kako fra Jozinih rumbočkih župljana tako i veliki broj sudionika iz drugih ramskih, ali okolo – i izvanramskih župa, pa tako i iz Busovače.

 

jozo sarcevic_2
No, ono što me ponukalo pisati ovaj tekst, bila je posebnost spomenutoga nedjeljnog mladomisničkog slavlja, koje, da budem iskren, nije „pojela“ religijska ceremonija. Iako su i drugi te nedjelje imali svoje uloge –Evanđelje je po ramski (k'o nekoć „pištolu“ pokojni Beljušić) vrhunski pjevao fra Drago Bojić, propovijedao je mudro i sa svakome razumljivim životnim porukama fra Stjepan Lovrić, a domaćinski sve je prihvatio i pozdravio župnik fra Jure Perić, dok je glazbeni dio ove svetkovine uveličao pjevački zbor pod vodstvom samozatajne glazbenice, profesorice Sonje Jozić. Fra Jozo je, nakon očeva i mamina blagoslova, svojom smirenošću i neposrednošću, jednostavnošću i skromnošću, ali i veoma jasnim izgovorom misnih dijelova uvjerio sve nas prisutne da on, za razliku od mnogih katoličkih svećenika, ovome euharistijskom činu pristupa s vjerom, s onom iskrenom kršćanskom vjerom, onom vjerom koju su mu, kao i njegovoj trojici braće: Franji, Mati i Iliji, usadili njegovi roditelji Ruža i Ivan, u čemu su im, kako je to još donekle bio običaj u ramskim selima, pomagali pokojni did, ali i živući baba i daidža.
Sve ovo fra Jozo je započeo činiti pod motom „U nadi budite radosni“ (Rim 12,12), a što se moglo pročitati i na sličicama koje su nam poslije mise dijelili rumbočki kršni curice i momčići. Na jednoj od tih sličica nalaze se motivi stećaka s Ravanjskih vrata. Bila je to prava ‘poslastica’! S motivima stećaka, kao u neko davno srednjovjekovno doba, u doba Crkve bosanske, slati Pavlove poruke radosne nade. A sve to da bi se istaknula osnovna poruka: mnogim katolicima, pa i onima u Rami, potrebna je jedna nova evangelizacija, novo naviještanje kršćanske vjere.
Ista poruka može se i potrebno ju je uputiti pripadnicima drugih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Potrebno je, dakle, jedno novo naviještanje abrahamskih vjera: pravoslavne, islamske i židovske vjere. I to, kako lijepo kaže moj kolega Željko Pavić u svojoj knjizi Arhonti bitka (Rijeka, 2009), iz samo jednoga i jedinog razloga: „kad god je religija nastupila kao institucija, umrla je vjera, jer religija ne vjeruje već jedino izvršuje u povijesnoj zbilji svoju vlastitu nevjeru. Zbog toga – jednom za svagda – treba odijeliti vjeru od nevjerujuće religije“.
U Rumbocima te nedjelje mladomisnikova vjera bila je odijeljena od nevjerujuće religije.

 

I što se onda može očekivati od mladoga misnika?
Mnoge profesionalne službe, o kojima mi mnogo i znamo i ne znamo, čekaju mlade misnike na župi. U svojoj knjizi Sociologija religije (Zagreb, 2004.) H. Knoblauch navodi sljedeće službe: službu Božju (misu) i propovijed, dijeljenje sakramenata (krštenja, ispovijedi, pričesti, vjenčanja, posljednjeg pomazanja), zatim vjeronauk i crkvenu poduku mladeži, dušobrižničke razgovore, ali – nadodao bih – i razgovore s različitim umnicima: od ateističkih i agnostičkih (s njima je razgovor najlakši) do umišljenih (kvazi)religioznih, zatim organizaciju crkvenoga života, upravljanje župom, stvaranje i vođenje župnog proračuna, upravljanje župnom arhivom i imovinom zajednice itd., itd.

 

j s_3
Međutim, jedna od najvažnijih uloga župnika jest uloga župnika-poveznice između vjernika/laika, odnosno župnoga članstva, i crkvene (kleričke) organizacije. No, ono što posebno kod ispunjavanja gore navedenih zadaća dolazi do izražaja, a što se očituje već na početku svećeničkog djelovanja, jest, navodi Knoblauch, „konflikt između karizme koja se očekuje od svećeničke službe i stvarne karizme dotične (župnikove) osobe“.
Ostaje dakle da vidimo – hoće li karizma svećeničke službe nadići karizmu ne samo fra Jozine osobe kao svećenika, nego i osobe drugih svećenika i vjerskih službenika.
Dragi fra Jozo, nek’ Ti, stoga, u životu i pozivu koji si sam izabrao bude sretno i berićetno. Želio bih da karizma Tvoje osobe kao svećenika, a ne karizma svećeničke službe koju počinješ obnašati, promijeni i barem malčice unaprijedi vjerski okoliš u kojem budeš djelovao. Ne dogodi li se to – „pojeo ćar fajdu“.

 

Piše: dr. Ivan Markešić, sociolog religije

Prometej.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close