Kolumne

Bildovanje razlike

Putovanje autobusom do Bosne i nazad potvrđuje spoznaju da balkanski narodi većinski njeguju svoje ratom stečeno pravo na bildovanje razlika. A isti im je rukopis siromaštva upisan u prilaze sumornim gradovima.

Putujem iz Beograda za Tuzlu. U Lastinom autobusu sjedište broj 1 je peto po redu. Crnomanjasti vozač zareži na svakog putnika koji pokuša da se smjesti na neko od prva četiri sjedišta iza njega. I zaista, ta četiri sjedišta su obiljležena brojevima iznad 50. Pitam se, da li su u Lasti naknadno prišarafljivali pločice sa brojevima sjedišta? Ili su to radili zblenuti zapadni proizvođači autobusa po narudžbini iz Beograda? Ipak mi se čini da je to domaća radinost.
Našima nije bilo muka da odvrću pločice iznad sjedišta i da fabričku logiku zamjene nekom svojom.

Šoferska je tuga pregolema

Ta eksteritorijalnost prvog reda sjedišta u autobusu zahtijeva neko razumno tumačenje.

Recimo, vozač pati od klaustrofobije. I hipohondrije. Smjesti se tu neka baba pa mu usred majevičke krivine kihne za vrat. On se unezvijeri i svi odosmo nizbrdnim slalomom u bjelogoricu.

Možda je vozač sretno oženjen čovek. Pa neće da mu se neka podobro dekoltirana, dugonoga dama smjesti u vidokrug. Još na dohvat ruke. A svi znamo da uvijek ima ljepotica koje rado srdačno ćaskaju sa ružnim vozačima. Varijanta B: Možda je sretno oženjen – to govori njegova zlatna burma koja mu daje izgled pomalo olinjalog, obilježenog goluba – ali ipak želi blizinu opisanih dama.

Treća mogućnost ne računa sa dominacijom nagonskog ili iracionalnog u čovjeku već fokusira interese kao osnovni ljudski motor. Ta bi sjedišta prema ovom tumačenju naprosto bila prostor za trange-frange. Pet kila sira po koje će izaći negdje kod Ugljevika ili dva-tri oveća paketa (evo majstore za kafu), jer su autobusi oduvijek bili i narodna pošta.

Pošto često putujem na ovoj relaciji ne sjećam se baš tačno kada je iza njega brbljala neka mica, a kada je istjerivao putnike sa svojih privatnih mjesta da bi ubacivao ovo ili ono.

Da. Šoferska je tuga pregolema.

Prečanski bluz

Kada prođemo u granične kontrole na Pavlovića mostu koje me redovno podsjete na italovesterne sa cijelom galerijom grubih likova sa pištoljima o boku, u zagrljaj nas uzme semberska ravnica.

Pred Bijeljinom s lijeve strane zablistaju kupole Kačavendinih dvora. Megalomansko crkveno zdanje sigurno ne služi propovijedanju hrišćanske skromnosti. Normalan čovjek na ovom mjestu ne pomišlja na učenje Nazarećaninovo već na đavolju rabotu pedofilnih popova.
Ovdje su u temelje uzidana čak tri smrtna grijeha – blud, oholost, pohlepa.

Na sličnim stubovima počivaju kućerine divljeg eklektičkog stila koje pokazuju skorojevićki neukus na izlasku iz grada.

Negdje iza Bijeljine je u autobus ušao ostariji čovjek ispijena lica i rekao da je radio za tuzlanskog partnerskog prevoznika te da je sada u penziji. Ali nema penzionersku iskaznicu.
Lastin vozač se petnaestak minuta mobilnim naglas raspitivao u tuzlanskoj centrali firme. Sjedokosom Rasimu, tako se zvaše šofer-penzioner, bješe neugodno, već je bio spreman da plati punu cijenu. Ali ne. Sa mobilnim na uhu moj lični junak, crnomanjasti zlovoljko za upravljačem, zagrizao je u Rasima kao pitbul. Odavno je savladao sva umijeća koje moderni menadžeri nazivaju ‘multitasking’: Naizmjenično je sijekao krivine i kočio, pričao sa nevidljivim tuzlanskim sagovornicima i sa Rasimom.

Na kraju je penzioneru oprošteno što nema iskaznicu. Njegovih nekoliko decenija za volanom spustili su cijenu za nekoliko konvertibilnih maraka. A bilo mu je dozvoljeno i da ostane na prvom sjedištu sve do Tuzle, što je zaista posebna čast.

Sjećanje na drugačiju Bosnu

Kada je čovjek dovoljno star kao ja sjeća se čudesnih dostignuća kao što je bio superbrzi voz Beograd-Sarajevo kojem osamdesetih nije trebalo više od četiri i po sata između dva socijalistička bratska grada. Sada vozovi jedva da postoje. Voze nas razni nasljednici firme Krstić. I stižemo na odredišta, kad-tad.

U Tuzli sam saznao ono što su mi ljudi govorili i prije izbora: Ništa ne valja, ovi kradu, mladi odlaze, benzin je skup, nameti sve veći.

Kao da nisam ni izlazio iz Srbije.

Jedino su se moji poznanici podijelili na one koji misle da je Željko Komšić upravo spriječio ustaško-četničku alijansu u preuzmanju državne vlasti i ukidanju države i one koji misle da bošnjačko-komšićevska matematika dugoročno ubrzava upravo to što misli da suzbija – jednu zamršenu zemlju, ionako okovanu izlomljenim dejtonskim strukturama dovodi do paralize.

„More bit”, kažu ovi prvi. Ali Bakir je Komšiću dao glasova koliko treba, zna se kako se to radi, preko džemata. Nisam baš mogao da povjerujem da je Komšić bio omiljena tema bosanskih hodža petkom na džumi, ali ko će ga znati.

Sa popijenom količinom piva raste i geopolitički vodostaj priče. Dodik i Čović su ruski igrači, ne samo u energetskom sektoru, pa je Komšić na braniku evroatlanske budućnosti zemlje.

Preterivanje je kafanska stilska figura za kojom Bosanci potežu kao za sedativom.

Taksisti koji me voze imaju druge brige. 40 odsto poreza plus registracija, plus osiguranje za putnike. Oni stariji se sjećaju malog preduzetništva u Jugi. Kažu, šest mjeseci poslije osnivanja firme država ti nije ništa uzimala, pa ako proradiš – dobro tebi, dobro i državi. A ovi uzimaju odmah sve.

Jedan drugar, lokalni pisac, žali se na dugoj kafi sred kasnog Miholjskog ljeta da je kultura devastirana. Polupismeni tipovi objavljuju knjige pa ih dilaju djeci kao umjetničku robu. Tako odgajaju generacije mrzitelja umjetnosti. Ljudi u samoposlugama kupuju „mišomor” uzimajući industrijsku hranu jer zemlja više ne daje to što je davala. Nema više šljiva i paradajza iz našeg djetinjstva.

Mora na operaciju žuči od koje strijepi. Pisac je a nema za njega posla čak ni u opštinskoj pisarnici. Potpisao je niz knjiga, ali ne i onu čarobnu – partijsku knjižicu.

Grenzfluss Drina zwischen Serbien und Bosnien (D. Dedovic)

U krugu

Sve ovo bilježim u povratku. Ovaj put idem prema Drini. Pošto sam rastao u tom kraju znam da su autobusi između Tuzle i Zvornika pa dalje prema Beogradu saobraćali u onoj “tamnici naroda ” desetak puta na dan.

Sada se to prorijedilo.

Bosanski gradovi su se udaljili jedni od drugih. A svi zajedno od Beograda.
Valjda je to bio smisao rata. Spriječiti prirodan protok ljudi, robe i kapitala, dati mu tribalnu formu. Od te boljke se teško oporavlja.

Razmišljam o svemu tome dok iza stakla promiču krajolici. Putovao sam mnogo, od Kopra do Kumanova. Balkanski narodi većinski njeguju svoje ratom stečeno pravo na bildovanje razlika, a skoro isti im je rukopis siromaštva na prilaznim ulicama sumornih gradova.

Autobus za Beograd stiže u Zvornik iz Istočnog Sarajeva. Centrotransov vozač nije baksuz kao onaj koji me je vozio iz Beograda za Tuzlu. Iza njega može da se sjedne. Već se vozio četiri sata i dvadeset minuta, a tek je na pola puta. Olimpik ekspres iz 1979. sad bi već pristajao na prvi peron u Beogradu. Ali nema više ni tog voza, ni te stanice, ni tog perona. Stoprocentno saobraćajno usporavanje je samo jedna od posljedica devedesetih.

Tako će i ostati dok nam Vučićev drug Erdogan ne izgradi kružni tok autoputeva. Ili dok nam braća Kinezi ne poprave pruge. Da bi, hvaleći Istok, naša djeca što udobnije zauvijek odlazila na Zapad.

p.s.

Sutradan po dolasku u Beograd otišao sam na koncert „Veče sevdalinke” u poprilično zapušten, ali krcat Sava centar. Tamo je Bosna opet bila jedna i jedina za sve, puna ljubavne čežnje i dobrih vibracija, a Beograd mjesto koje Bosnu bezrezervno voli. E, kada bismo naš zajednički sevdalijski horizont znali održivo prevesti na jezik politike, u nabildovanoj drugojačijosti vidjeli bismo – sami sebe.

Serbien Belgrad Dragoslav Dedovic (privat)Dragoslav Dedović

 

 

DW.DE

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close