Putne zabilješke o gradu na obalama Une i migrantima
Prošli tjedan sam prvi puta posjetio Bihać. Išao sam tamo s kolegicom koja je htjela napraviti field notes za svoje istraživanje o maloljetnim migrantima bez roditeljske pratnje u BiH. Dogodilo se međutim da sam i ja napravio svoje putne zabilješke.
Scena prva. Na ulazu u Una-Sana kanton, negdje blizu Ključa, u autobus nam ulazi policajac. Vani na travi sjedi nekoliko obitelji, po izgledu se čini da su negdje s Bliskog Istoka. Policajac oprezno pregledava nije li koja faca u autobusu migrantska. Poslije smo saznali da je zaustavljanje autobusa i ulazak policijskih snaga u javni transport na tome mjestu već duže vremena normalna praksa. Ne znam zašto baš mene, ali pita me jesam li „naš“. Sramežljivo i uplašeno odgovaram: „pa da, iz Hrvatske“. Nešto je promrmljao, okrenuo se i nastavio dalje, bio sam dovoljno „naš“ u tome trenutku.
Scena druga. Bihać je zbilja bajkovito mjesto, ljudi nisu lagali. Volim manje gradove, pogotovo ako imaju rijeku. Opažam velik broj migranata mojih godina i mlađe kako hodaju po gradu ili sjede po parkovima ili pored Une. Budući da imam prijatelje iz Pakistana, prepoznajem urdu jezik i neka druga narječja. Neki pričaju na mobitele, neki zamišljeno gledaju u rijeku, neki peru odjeću u rijeci, neki prelaze dok je crveno na semaforu.
Scena treća. Pričamo s dvojicom Pakistanaca pored Une. Žive već sedam mjeseci u nekom napuštenom prostoru u gradu, ne mogu ići u kamp Bira zato što im internacionalne organizacije ne žele izdati registracijske kartice, što oni nazivaju ID kartice. Prvi puta čujem, a poslije se i uvjeravam, da postoje organizacije koje imaju ovlasti izdavati dokumente koji služe kao legalni dokumenti u nedostatku pravih. Ukoliko se pojave opet, odvest će ih u novi kamp Vučjak jer tamo odvode one koji ne mogu pokrenuti status za dobivanje azila koji bi im omogućio privremeno životarenje u prenapučenim bihaćkim kampovima. Kao što su nedavno odveli one koje su pohvatali nakon racije po bihaćkim napuštenim prostorima poput onih u kojima ova dvojica žive. A oni ne žele tamo, nitko uostalom ne želi u Vučjak.
Scena četvrta. Odlazimo kod Bire, bivše tvornice elektronskih uređaja koja danas služi kao privremeni kamp za migrante. Pored tog ogromnog kontejnera posvuda sjedi mnoštvo ljudi uglavnom raspoređenih po grupicama. Osjećam se kao da hodam u zoo parku. Oni gledaju nas, mi gledamo njih. Božanskim proviđenjem, sudbinom ili slučajnošću srećemo mladog Mustafu. Kolegica zna Mustafu još dok je kao socijalna radnica skrbila o djeci migrantima bez pratnje u Bugarskoj. Ne znam tko je bio više šokiran, ona, on, nas par kolega koji smo ju pratili ili mnoštvo oko njega kojem nije bilo jasno što se događa.
Scena peta. Provodimo idući dan čitavo poslijepodne s Mustafom. On je iz Afganistana, devetnaest mu je godina, iako je teško reći sa sigurnošću jer ne posjeduje nikakve dokumente. Meni se doima mlađe. U njegovoj zemlji mnogi ne posjeduju dokumente zapadnjačkog tipa, već neku vrstu obiteljskog stabla (taskira) kojim dokazuju svoje godine. Mustafa je proveo dvije godine u Bugarskoj i tečno priča bugarski jezik. Za momka njegovih godina ima neuobičajeno mnoštvo sijedih vlasi na kosi. Roditelji su ga kao najmlađeg u obitelji poslali na „zapad“ kako bi im jednog dana mogao slati novce nazad. Njegovi roditelji, kao i tisuće drugih, nemaju pojma na koji se to način dolazi na „zapad“ ovih dana. Uglavnom u kampu odlazi spavati oko 3-4 sata ujutro zato što je prebučno da zaspi sve do tada. Igrali smo igru ‘što običaš, što ne običaš’ (na bugarskom običam znači voljeti). Od hrane, Mustafa voli begovu čorbu, ne voli previše kebab i druga mesna jela. Od predsjednika, voli Erdogana, afganistanskog te iranskog predsjednika. Od država, ne voli Iran, Pakistan i Bugarsku (države, ne ljude, kaže da ima dobrih i loših ljudi u svakoj državi). Voli Francusku i Kanadu. Volio bi postati inžinjer jednog dana. Cilj mu je stići u Francusku gdje ima ujaka. Pita me koliko godina studiram. Kažem mu da studiram predugo i da sam počeo studirati kad sam bio točno njegove dobi.
Scena šesta. Radimo videopoziv na viberu s njegovim prijateljem Mohamedom koji je još u Bugarskoj. Upravo nam priopćuje da mu je i Vrhovni sud odbio prijavu za azil. Ima deset dana da uloži žalbu. Baš kao i Mustafa, Mohamed odlično vlada bugarskim jezikom i prvo je migrantsko dijete koje je završilo deseti razred u toj državi. Otišao je iz Afganistana zato što su mu talibani zatočili grad i počeli masno naplaćivati obrazovanje u školi koje njegovi roditelji više nisu mogli plaćati. Ima iznimno rijetku genetsku bolest zbog koje mu tijelo i lice doslovno nabubre do neprepoznatljivosti i zbog koje trpi užasne bolove, iako ga ni to ni život u bijednom kampu nije spriječilo da ide u školu i nauči jezik. Njemu je svejedno okej u Bugarskoj i ne sanja o zapadnoj Europi. Ubrzo će vjerojatno prestati dobivati lijekove zato što su vlasti procijenile da više nije maloljetan te samim time više nema pravo na socijalnu zaštitu. A kad postaneš punoljetan i nisi u procesu za dobivanje azila, odlaziš u pritvor.
Scena sedma. Odvodimo Mustafu na banjalučke čevape, ali on naručuje pileći burger. Priča nam da će vrlo brzo pokušati preći granicu u manjoj grupi ljudi. Nismo saznali je li jedan od onih ozlijeđenih koje hrvatska policija ili policija Europske Unije (Frontex) nemilosrdno tuče svakodnevno. Naime, Mustafa nema mobitel jer su mu ga policijski službenici nekoliko puta ukrali pa mu se ne isplati više tražiti novi. Kad smo ga dovezli nazad do kampa, primjećujem stariju ženu koja na biciklu prolazi između grupica migranata kod Bire i govori hladno na bosanskom: „idite otkud ste došli“. Nakon što smo se izgrlili, rekao sam mu da se vidimo idući put u Francuskoj. Plačući smo ušli u auto dok je on stajao pored ulaza u kamp i pratio nas pogledom mašući rukom sve dok mu nismo isparili iz pogleda.
Dok ovo pišem, na radiju predsjednik Odbora za zaštitu prava Srba u Federaciji BiH poziva građane Bosanskog Petrovca na protest protiv izgradnje novog kampa u tome naselju za ljude iz „afroazijskih“ zemalja koji „zaista imaju sklonost ka nasilju“. Ukoliko se dogodi izgradnja, kaže predsjednik ovog odbora, Srbi više neće biti većina u tome mjestu. U tome trenutku mozak mi je stao i poželio sam da ne postojim ili da se barem pretvorim u neku životinju.
Goran Stanić, Prometej.ba
