BiHIntervjuM plusPrivreda

“BiH treba rasterećenje privrede i smanjenje javne potrošnje, a ne zaduživanja za ostanak na vlasti”

Profesor ekonomije Kadrija Hodžić: Ambijent nije ružičast

Profesor ekonomije Kadrija Hodžić ističe da BiH treba rasterećenje privrede i smanjenje javne potrošnje, a ne zaduživanja za ostanak na vlasti

(Oslobođenje)

Profesore, je li Bosna i Hercegovina ekonomski gledano spremna za Evropsku uniju?

– Isuviše niska rentabilnost i konkurentnost privrede s alarmantnom nezaposlenošću, kojoj ne pomaže čak ni pad kamatnih stopa, njeno izrazito finansijsko naprezanje (nelikvidnost i nesolventnost), te neodrživost javnih rashoda bez neprekidnog zaduživanja i na kraju – nedostajući isuviše visok kapital za održanje dugoročne finansijske ravnoteže, govore o tome da BiH nije spremna za tržišni pritisak unutar EU. Prihvatanje aplikacije BiH za članstvo u EU, bez obzira na mnoga izrazito pesimistična očekivanja, pa čak i spinovanja tvrdnji o BiH kao centru islamskog ekstremizma, pokazalo je da predstavnici EU, ipak, blagonaklono gledaju na pridruživanje BiH.

Uzmi ili ostavi

Štaviše, prihvatanje aplikacije se može razumjeti kao davanje šanse ekonomskom i političkom ustabiljenju BiH. Treba imati u vidu da ekonomska spremnost, koju BiH dakle ne ispunjava, u ovom momentu nije toliko pod lupom koliko politička. To proizilazi iz činjenice da je popunjavanje i predaja upitnika u roku od šest mjeseci, zapravo, s jedne strane, uslov za dobijanja statusa kandidata za prijem u EU, a s druge svojevrstan test za institucije i mehanizam koordinacije u BiH. Ostvarenje tog čina dalo bi pozitivan impuls stabilnijem poslovnom ambijentu i bilo bi znak za privlačenje stranih, ali i aktiviranje domaćih investicija. To bi, uz momenat bar one političke stabilnosti koja proizilazi iz nesmetanog funkcioniranja mehanizma koordinacije, moglo BiH dovesti koliko-toliko do ekonomske spremnosti. Istorijski dan za BiH će, zapravo, biti predaja popunjenog upitnika, za koji je, zbog podignutih političkih tenzija u posljednjim mjesecima, prosto nemoguće da bude popunjen i predan u zadanom roku od šest mjeseci, što se može tumačiti namjerom političkih elita da spriječe svako približavanje BiH ka EU.

Reformska agenda se “uveliko provodi”. Ima li ikakvih konkretnih pomaka kada je riječ o onome što je učinjeno kroz nju?

– Da, formalno gledajući, moglo bi se zaključiti da se Reformska agenda “uveliko provodi”. Procijenjena je ispunjenost trećine zadataka iz Agende, doneseni su ili se pripremaju neki od kapitalnih reformskih propisa (Zakon o radu, Nacrt zakona o stečaju, novi zakon o doprinosima i izmjene Zakona o porezu na dohodak…). Svi propisi uveliko obećavaju poboljšanje poslovnog ambijenta, ali stvarnost to baš i ne potvrđuje, o čemu nam svjedoče prolongiranje druge tranše MMF kredita i indikatori lakoće poslovanja u 2016. godini. MMF, koji direktno prati ispunjenje Reformske agende, na početku 2017. je ustvrdio da vlasti ne realizuju niz mjera koje su dogovorene u novembru prošle godine. Indikatori lakoće poslovanja otkrivaju da kvalitet poslovnog okruženja BiH značajnije ne napreduje i da ostaje daleko ispod regionalnog prosjeka, zaostajući npr. za Kosovom, Albanijom i Crnom Gorom.

Mnogim ekonomskim procesima u BiH upravljaju upravo MMF i Svjetska banka. Koliko je to dobro ili pogubno za BiH, pogotovo ako u obzir uzmemo neke zemlje u svijetu koje su pod njihovom palicom doživjele potpuni kolaps?

– Ulazak u aranžmane sa MMF-om uvijek proizvodi neslaganja među ekonomistima, od kojih se jedni opiru uzimanju ovih kredita, uz argumentaciju da se radi o pokrivanju rastrošnosti vladajućih politika, te nametanju MMF-ovih pravila, koja su nepovoljna, pa čak i da vode u dužničko ropstvo. Druga grupa ne dijeli ovo mišljenje i navodi da je, u situacijama kada zemlja nije u stanju da obezbijedi svoju kratkoročnu i srednjoročnu finansijsku ravnotežu, da smanji dug i isplati kamate na dugove, bolje sa MMF-om nego bez njega. Postoji uvriježeno pravilo, a evo i vaše pitanje to unekoliko potvrđuje da MMF ima program zavjere prema nekim zemljama, u smislu njihovog porobljavanja. Nisam sklon teorijama zavjere, pogotovo ako se jednostrano okrivljuje MMF bez podjele krivice domaćih političkih elita koje traže kredit, pišu pisma namjere, pristaju na obrazac pregovaranja “uzmi ili ostavi”, pristaju da stručnjaci MMF-a umjesto njih oblikuju ekonomske politike, kreiraju rad centralnih banaka i nameću programe razvoja. A zašto to rade domaći političari: plaćaju danak svojoj neefikasnosti, kupuju socijalni mir do novog zaduženja i, naravno, ostaju na vlasti zahvaljujući ovim kreditnim sredstvima.

Koliko nam ovi kreditni aranžmani zapravo pomažu, budući se rijetko kad ovim novcem podupire razvoj?

– U principu, krediti MMF-a su povoljni jer se daju uz znatno nižu kamatnu stopu od komercijalnih banaka i što podrazumijevaju zavođenje finansijske discipline koje slabe vlade, kakve su one u BiH, ne mogu same provesti. Nažalost, političari su spremni uzimati dugove sve dok solventnost privrede pokazuje iole sposobnost plaćanja dugova kad-tad, pa makar iz sredstava prodatih javnih preduzeća ili iz stečajne mase privrede. Otuda je neophodno planiranje zaduživanja prema realnim scenarijima ostvarivosti ekonomskog rasta, rasterećenja privrede i smanjenja javne potrošnje, a ne zaduživanje prema tekućim političkim potrebama i opstanku na vlasti, što je u BiH prevashodan slučaj. Za očekivati je da će MMF s novom tranšom sanirati dio javne potrošnje i dio budžetskih deficita (prevashodno za penzione i zdravstvene fondove), ali i dalje ostaje neizvjesno stimulisanje realnog sektora koji jedini može osigurati stabilnost i punjenje javnih budžeta. Do sada je MMF spašavao BiH od finansijskog bankrota, pomagao je uvođenju finansijske discipline, uslovljavao koordinaciju ekonomskih politika na državnom nivou, doprinosio očuvanju kontinuiteta aranžmana Centralne banke u vidu Valutnog odbora, pružao tehničku pomoć poput dizajniranja PDV-a.

Rafinerija i telekom

Neugodna strana ovih aranžmana je u tome što MMF postavlja vrlo visoku socijalnu cijenu za svoje kredite: radi se o velikim javnim uštedama koje uključuju smanjivanje plaća, penzija i manja izdvajanja za socijalni sektor, i na kraju što će biti u stanju primorati domaće vlasti na prodaju domaćeg srebra – privatizacije uspješnih javnih kompanija, BH Telecoma i Elektroprivrede BiH.

Kako biste ocijenili stanje u FBiH, a kako u RS-u? Smatrate li da su lideri realni i iskreni u predstavljanju stanja ili koriste svaku situaciju, poput 9. januara, za skretanje pažnje?

– Da perpetuiranje političke krize ima odraz na ekonomske preference, pokazuje činjenica da je RS, naročito od 2008. godine, ekonomski slabiji entitet, iako se jedno vrijeme proturala teza o RS-u kao boljem i ljepšem entitetu u BiH. Teza je zasnivana na prodaji telekoma i rafinerije koja se zaista očitovala u pristiglim novčanim prilivima, ali ne i povoljnijim ekonomskim trendovima, jer su prilivi skrenuti u administrativne i privatne vode, van reformskih i poslovnih tokova. Svi makroekonomski indikatori (GDP po stanovniku, uvoz veći od izvoza, vanjski dug veći od nivoa deficita u robnoj razmjeni), finansijski položaj privrede (enormno niska rentabilnost i solventnost, kao i alarmantni rast zaduženosti) i niska prinosna snaga privrede svjedoče o potpunoj ekonomskoj neodrživosti RS-a – nemogućnosti privrede da se dalje zadužuje i nemogućnost funkcioniranja javnih budžeta bez daljeg zaduživanja. To ne znači da je FBiH znatno bolji entitet, u čijem slučaju govorimo o održivosti na vrlo niskom nivou, pa BiH u cjelini slijedi nastavak poprilično depresivnog stanja u kojem čak ni pad kamatnih stopa ne pospješuje poslovni ambijent, jer realni sektor radije drži novčana sredstva na računima, a ubrzo bi mogao da se pojavi i problem problematičnih zajmova i skrivenih javnih dugova. Uz to, nominiranje zaduženosti dijelom u dolarima, a zbog jačanja dolara aktiviraće ubrzo fenomen “istočnog grijeha”, tj. povećavanja vrijednosti neto inostranog duga u konvertibilnim markama. Otuda bi trenutno nedostajući kapital za održanje dugoročne finansijske ravnoteže od 7,5 milijardi KM mogao biti i znatno veći! Naravno da je skretanje pažnje sa ovih problema i otvaranje sve oštrijeg političkog diskursa, kao u slučaju 9. januara, prirodni slijed političkog preživljavanja političkih elita (sindrom homo politicusa) i stranački imperativ za nastavak mandata kao opšte karakteristike njihovog djelovanja čak i kada to ide nauštrb interesa svih građana u BiH.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close