Kultura

Osobitost bosanskog franjevaštva – Blizina narodu i dijalog bez nasilja

Bliskost svome narodu, običnom svijetu, i spremnost na dijalog s različitima, dvije su osnovne oznake bosanskih franjevaca

Piše: Marinko Pejić

Postoji li uopće redovnička duhovnost? Može li se govoriti o nekoj posebnoj redovničkoj duhovnosti, pa stoga i franjevačkoj, ili još određenje o duhovnosti bosanskih franjevaca?

Ako bismo ovo pitanje postavili bilo kojemu od drevnih monaha i čuvenih monaških pisaca, kao što su Bazilije, Evagrije ili Kasijan, ili bilo kojem drugom, učenom ili neukom, istočnom ili zapadnom monahu, vjerujem da bi se nemalo iznenadili takvom pitanju. Oni se nisu ni po čemu smatrali nekom posebnom skupinom u Crkvi, ili nositeljima neke posebne i skrivene mudrosti, nisu imali drugih ciljeva koji ne bi bili zajednički bilo kojem kršćaninu. Drevni monasi nisu htjeli biti ništa drugo nego autentični kršćani, ljudi koji su ozbiljno shvaćali Isusov poziv na svetost.

Svi veliki teoretičari i zakonodavci redovničkog života nisu svojim učenicima savjetovali ili zapovijedali nikakav drugi ideal svetosti izvan onoga što priliči bilo kojem kršćanskom vjerniku, niti neki drugi put ostvarenja toga ideala osim evanđelja.

Jedini, dakle, motiv posebnog načina života koji redovnici izabiru jest da što bolje ostvare zahtjev evanđelja, upućen bez razlike ikakve svim sljedbenicima Kristovim.

Na ovoj duhovnoj liniji je i franjevački pokret, koji ima cjeloviti pristup kršćanskom životu. Jedini cilj njegova nastanka jest živjeti evanđelje. Mnoštvo redovničkih zajednica koje nastaju u to vrijeme imaju funkcionalni karakter, imaju za cilj nekakav posebni apostolat: propovijedanje, odgoj djece, skrb za bolesne itd. Franjevaštvo nastavlja i obnavlja u Crkvi drevno poimanje redovničkog života, znači nema nikakav poseban projekt života osim “obdržavati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći bez vlasništva u poslušnosti i u čistoći” (PPr, 1,1-2).

Ukoliko je evanđelje zajednički temelj i uvjet svake kršćanske duhovnosti, može li se govoriti o više kršćanskih duhovnosti, u čemu je princip različitosti i jesu li te različitosti legitimne?

Da bi neka duhovnost bila kršćanska, mora imati svoje uporište u evanđelju i uzor u Isusu Kristu, ali se evanđelje, ili sadržaj vjere u njemu proživljava na različit način. Svaki čovjek na svoj poseban način doživljava zajednički sadržaj vjere. Netko će posebno obratiti pozornost na pojedini aspekt evanđelja malo više nego na neki drugi, jedno će ga se više dojmiti od drugoga, u ovisnosti i od osobne situacije koju čovjek u tom trenutku živi. Bilo bi pogrešno razumjeti da je princip različitosti onda u pojedinim elementima evanđelja u odnosu na druge. Tako bi karakteristika nečije duhovnosti moglo biti Isusovo čovještvo, drugih Isusovo božanstvo, netko treći bi opet naglašavao ulogu Marije u povijesti spasenja itd. Da bi neka duhovnost bila u potpunosti kršćanska, mora imati sve evanđeoske elemente.

Princip specifičnosti je prije svega u posebnom načinu gledanja na cjelokupni sadržaj vjere. Taj osobni način doživljavanja, ili prizma kroz koju promatramo cjelovito kršćansko iskustvo kao takvo, jest princip različitosti i u potpunosti je legitiman. To se naravno odnosi na pojedince kao i na zajednice ili duhovne škole.

Franjevačka duhovna škola ima svoje posebnosti, svoj karakteristični način gledanja i opsluživanja evanđelja. Centralno mjesto u nekoj duhovnoj školi pripada utemeljitelju te škole. Duhovno iskustvo koje je u bitnom oblikovalo profil utemeljitelja postaje temeljno za čitavu zajednicu.

Franjevačka duhovnost ima svoj izvor u duhovnoj “avanturi” Franje Asiškog, u načinu na koji je on otkrio i živio vrednote evanđelja. To znači i da je njegovo duhovno iskustvo u potpunosti osobno, neponovljivo i nitko ga drugi ne može imitirati. Međutim, bogatstvo osobnog duhovnog iskustva ima snagu inspiracije za druge ljude. Franjo je kroz povijest imao upravo takvu ulogu: konstantno pozivati franjevce da modeliraju vlastitu duhovnost prema njegovu osobnom primjeru. Jedna od najstarijih Franjinih antifona naziva ga upravo forma minorum – uzorom Manje braće.

Franjevačka duhovnost nije samo Franjina; ona je i onih ljudi i žena koji su pošli za Franjom i dali tom pokretu svoj osobni doprinos. Već od samih početaka franjevački pokret karakterizira ova raznolikost: u njemu se Franjin polet obogaćuje i konkretizira u mnoštvo različitih formi.

Što je u biti franjevačka duhovnost? Je li to isključivo Franjino duhovno iskustvo, ili iskustvo prve generacije franjevaca i franjevki? Autentična franjevačka duhovnost mora biti sve to, točnije mora imati tri bitna elementa bez kojih ne može biti potpuna:

– Forma vitae, ili duhovno iskustvo utemeljitelja franjevačke obitelji, što je trajni temelj svakog osobnog ili zajedničkog duhovnog iskustva franjevaca.

– Povijesna i duhovna tradicija Franjevačkog reda kao mjesto gdje je Franjino iskustvo sačuvano i aktualizirano, naravno, u različitim povijesnim momentima u različitom stupnju, u ovisnosti o crkvenim i društvenim prilikama određenog mjesta i vremena.

– Sadašnja franjevačka obitelj, koja u ovom trenutku živi i svjedoči temeljne vrijednosti sv. Franje i franjevačke tradicije.

U formiranju duhovnih škola centralno mjesto imaju pojedinci-utemeljitelji, ali i ti utemeljitelji žive u konkretnom povijesno-kulturnom kontekstu, koji ima važnu ulogu u formiranju njihova duhovnog iskustva. To načelo važi i za kasnije prenošenje karizme utemeljitelja. U svom širenju po svijetu franjevačka karizma se susrela s konkretnim i različitim crkveno-društvenim prilikama, što je urodilo i mnoštvom različitih utjelovljenja franjevačke duhovnosti u mnoge narode i kulture.

Franjevački red stiže u Bosnu u jednom, duhovno vrlo plodnom periodu svoga razvoja. To je vrijeme pokreta Opservancije u Redu, vrijeme vraćanja izvorima franjevačke duhovnosti nakon teškog perioda unutarnjih previranja. Franjevci koji su u početku dolazili u Bosnu bili su nadahnuti živom željom prenošenja najautentičnije franjevačke tradicije.

Od toga vremena franjevci su neizbrisivo utisnuli svoj pečat u duhovno biće Bosne. Bosanska duša postaje vidno i franjevačka duša. Koji su to aspekti franjevačke duhovnosti koji su najviše došli do izražaja u Bosni? Odgovor na ovo pitanje vjerojatno je i odgovor na pitanje o specifičnosti bosanske franjevačke duhovnosti.

Vjerujem da osim temeljnog duhovnog iskustva utemeljitelja, odlučujuću ulogu u formiranju jedne, da tako kažemo “lokalne” duhovnosti, imaju i prilike vremena i prostora. Neke osobine franjevaštva mogle su doći više do izražaja od drugih jer su to okolnosti dopuštale ili uvjetovale. Puno je vrijednosti kojim je franjevaštvo obogatilo bosansku kulturu i duhovnost, i nije lako izdvojiti samo neke od njih. Ipak ću istaknuti dvije, koje smatram temeljnim za franjevačku duhovnost općenito, a koje su u Bosni dobile i svoju potvrdu i možda jednu od uspjelijih povijesnih realizacija:

Bliskost s narodom

Jedno od temeljnih iskustava sv. Franje je i bliskost s malenima i solidarnost s rubnima društva, jer je i Krist “ponizio sam sebe i uzeo lik sluge”. Živjeti evanđelje s pozicija siromašnih, slabijih, postala je bitna karakteristika franjevačke duhovnosti. Pri svome širenju na nova područja, zemlje i narode, franjevci bi se redovito vezali uz siromašne slojeve stanovništva i s njima dijelili sudbinu. Možda zbog toga pastoralno nisu bili uvijek “najefikasniji” kao neki drugi redovi koji su se vezivali za vladajuće slojeve društva i tako utjecali na cjelokupno društvo. Franjevci su rijetko bili dijelovi struktura vlasti i u svom djelovanju se rijetko mogli koristiti konkretnim strukturalnim pogodnostima. Ukoliko je to karakteristično za cjelokupni Red, još više je točno za bosansko franjevaštvo.

Od svoga dolaska u Bosnu sve do sada, franjevci nikada nisu živjeli u potpuno uređenim crkveno-društvenim uvjetima, naprotiv, vladajuće strukture rijetko su im bile sklone. Dugi se niz stoljeća bosanski franjevci formiraju u sredini i Crkvi koja nije većinska, nisu nikada živjeli u onom što se nazivalo “kršćansko društvo”, nego su sa svojim pukom dijelili sudbinu patničke Crkve. Taj nedostatak konfesionalnog trijumfalizma bitno je pozitivno utjecao na duhovnost franjevaca da ostane autentično evanđeoska i bliska čovjeku, naročito onima koji na drugu pomoć računati ne mogu.

Ove karakteristike su urodile iznimnom povezanošću franjevaca s narodom što je i danas glavni razlog privlačnosti franjevačke karizme za mnoge mlade ljude u Bosni.

Spremnost na dijalog

I druga važna karakteristika bosanskog franjevaštva, stav otvorenosti prema drugima i drugačijima, jedno je od temeljnih iskustva sv. Franje. Način na koji je on susretao svako ljusko biće, prije svega kao Božje stvorenje vrijedno svakog poštovanja, jer je stvoreno na sliku Božju i jer je Sin Božji umro za njega, u bitnom je preneseno i na kasniju franjevačku tradiciju. Ukoliko je u povijesti i bilo odstupanja od ovoga stava, radilo se o odstupanju od autentične Franjine duhovnosti.

Franjevci su u Bosni od samih početaka dijelili svoj životni prostor s pripadnicima drugih vjerskih uvjerenja, crkvenih, religioznih i nacionalnih pripadnosti, što je u bitnom obilježilo i njihovu duhovnost i dovelo do izražaja ovu Franjinu i općefranjevačku osobinu.

Za franjevce u Bosni dijalog s drugima uvijek ima osobni karakter, jer susreću se konkretni ljudi a ne ideje ili sustavi. Konkretni ljudi žive ili ne žive zajedno, poštuju se ili se mrze. Takav je bio Franjin susret sa sultanom El-Malikom, takav je bio susret fra Anđela Zvizdovića sa sultanom El-Fatihom. Oba su bili susreti dvojice ljudi koji nisu gledali nužno neprijatelje jedan u drugom, nego su znali otkriti ono najbolje, božansko, u svakom čovjeku. Onaj tko želi uistinu susresti drugoga mora mu pristupiti bez predrasuda, sa željom da ga istinski upozna i prizna njegove vrijednosti.

Sv. Franjo poziva svoje sljedbenike na pomirljiv stav prema svima, bez svađa, sumnjičenja i naročito bez nasilnog nametanja svoje istine drugome. U tome se poziva izravno na primjer našega Gospodina, koji je, iako savršeno znajući da mu je “Otac sve predao u ruke” (Iv 13,3.13), ipak učenicima oprao noge. Naše viđenje istine ima više šanse da bude ispravno shvaćeno ako bude popraćeno poniznom ljubavlju, koja ne želi dominirati nad sugovornikom, ne želi ga pobijediti, nego mu želi služiti. Ljubav nikada ne izdaje istinu, nego joj služi, jer onaj koji je Istina sama nije nametnuo svoju istinu nego je oprao noge onima koje je stvorio.

Izvor:Kalendar sv. Ante (2009.)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close