Prof. dr. Anis Bajrektarević: Tako ti je mala moja kad ne zna Bosanac

Midhat Hajdarević 2015-03-08

100 godina poslije – Happy EU 2 U!

(Peti dio – Feljton u 6 nastavaka)
Je li naših sto proteklih godina ikakva naznaka što nam je za očekivati do konca ovoga stoljeća?
Kakav nam je plan? Ima li, pak, smisla vratiti se i nanovo promisliti sarajevski događaj od 28-og juna 1914, koji je konačno prelomio krhku ravnotežu La Belle Èpoque kao štrucu vrelog bistričkog kruha, i potaknuo lanac događaja na Starome kontinentu (i svijetu tada), zbivanja koja se smjenjivaše jedno cijelo stoljeće, sve do njihove konačnice – jedinstvene unionističke forme današnje Europe?
Piše: Prof. dr. Anis Bajrektarević

(Objavljeno u magazinu “DANI”, 11.07.2014. godine)

Stećak mramorni ćuti,
govorom scena po boku,
ja i od kandža kiše,
povampirenja i krađe…
Zašto sam došao ovdje,
kad ovdje sve već piše?

Postoji poznata anegdota kada Egipatski ambasador u Moskvi burno negoduje na hitnoj audijenciji kod Brežnjeva nakon arapskog debakla u šestodnevnom ratu. “Kakvo ste nam to oružje dali da doživimo takav debakl?” – furiozno je ambasador upitao sovjetskog lidera. “Isto onakvo kakvo sam dao Vijetnamcima!” – odgovorio je Brežnjev.

Ne samo da su se Vijetnamci odbranili, oslobodili, te nacionalno-teritorijalno zaokružili, oni su vojno nadmašili tri od pet stalnih članica UN-ovog Vijeća sigurnosti (Francusku, SAD i Kinu). Plan koji je bio namijenjen za Vijetnam bio je da ostane zaostala, okupirana i barem na dva dijela podijeljena zemlja. Naravno uz višedecenijsko prisustvo visokog predstavnika koji ima vrhovne ovlasti – da zaplašuje lokalni živalj i svim silama održava stanje bez ikakvih promjena.

Vijetnam je svojom voljom promijenio “tok povijesti”, opstao u izuzetno složenom geopolitičkom okružju, i na putu je da postane novi azijski “tigar”, poput Tajvana ili Koreje onomad. Najvjerojatnije, svi mi ćemo za nekih desetak godina kupovati naše telefone, PC-je, LCD panele, memoriju, igrice i automobile iz Vijetnama. Zvuči naprosto nevjerojatnim, baš kao što bi to bilo da vam je netko to isto rekao početkom 1990-ih za Koreju, Tajvan ili Maleziju.

Niksonov šok
Legendarni Skenderov stih s početka teksta, uklapa se uz gornju fotografiju, koja nije slučajna. Ona nas, Južne Slavene ima podsjetiti ne samo na principe, ideale, i borbu za nacionalni suverenitet koji nikada ne smije biti predmetom licitacije niti prodaje, posebice tuđinu. Gornja fotografija također podsjeća da je čovjek sam tvorac svoje povijesti, da utiče i mijenja tokove, te da ništa unaprijed nije predodređeno.
Napose, nedvojben i jasan je konsenzus u znanstvenoj zajednici da bez prve Jugoslavije Slovenci i Hrvati ne bi riješili svoje nacionalno pitanje. Niti bi bez narodnooslobodilačke borbe, i pobjede nad nacizmom i fašizmom centralne Europe, te druge Jugoslavije bili teritorijalno prošireni do veličine njihovih današnjih granica. Isto se može reći i za druge južne Slavene.

Ciklično. Cinično! Klinično?

U svom poznatom djelu Nova azijska hemisfera, moj prijatelj Mahbubani precizno zaključuje da Gorbačov – ne shvatajući na čemu zbilja počiva moć i snaga Zapada, pružio je Sovjetsku imperiju na dlanu i dobio Ništa zauzvrat. (1) Je li nam se povijest samo ukazuje kao pregrijana, a zapravo je hladno predodređena? Da li je usmjerena ili stvoriva, dijalektična i eklektična ili, pak, ciklična pa time i cinična?

Dok je Sovjetski Savez bio poput klasičnog kontinentalnog vojnog imperija (neprikriveno brutalan; kruto, naredbodavno, anti-individualan, sveprisutan, tajanstven), SAD su bile više jedno tipično financijsko carstvo (prikriveno prinudbeno, hijerarhično, asocijalno, eksploatatorsko, sveproždiruće, polarizirajuće). Medvjed sa vječno smrznute zemlje spram Ribe iz toplih mora. Atena protiv Sparte, Fenikija spram Rima… I tako su Sovjeti bankrotirali sredinom 1980-ih – urušili su se pod svojom sopstvenom težinom.

Isto se desilo i Amerikancima (“breme bijelog čovjeka” slomilo ih je već sa Vijetnamskim ratom, dok je tzv. Niksonov šok to samo ozvaničio), ali je SAD uspio da upravi svoj financijski kapital (ili njegovu iluziju) uz pomoć Wall Street garancija praveći od sebe dužničku imperiju. (2) Sputnik od titanijuma protiv zlatnog rudnika papira za štampanje. Ništa ne epitomizira ovo bolje od riječi najduže služećeg upravitelja američkim Federalnim rezervama, Greenspana, koji je čuveno rekao tadašnjem francuskom predsjedniku Chiracu: “Zbilja, dolar je naša valuta, ali je vaš problem”. Hegemonija spram Hegemoneyija (hegemony vs. hegemoney).

Nuklearni klub
Ova priroda i podrijetlo sile najbolje objašnjava zašto su Amerikanci propustili da povedu našu planetu u posve drukčijem smjeru, prema ne-konfrotirajućem, dekarboniziranom, demonetiziranom /definancijaliziranom, depsihologiziranom široko samoostvarujućem čovječanstvu. Oni su imali takvu priliku kada su, nakon Gorbačovljeve bezuvjetne predaje Sovjetskog bloka, SAD nesputano, kao jedina preostala supersila, mogli neometano diktirati uvijete svima. (3) Odista uspješna imperija se ne oslanja samo na prisilu.

Nažalost, ovo nije bilo prvi put da su Amerikanci propustili dobru priliku. Sam epilog Drugog svjetskog rata značio je punu sigurnosnu garanciju za SAD: geo-gospodarski – 52 odsto bilo čega proizvedenog na svijetu nosilo je oznaku Made in USA, i geostrateški – Amerika, neometena, uživala je u svom “nuklearnom monopolu” gotovo cijelu jednu poslijeratnu dekadu. Sve do danas, Amerikanci ostaju nacija koja je izvršila najviše nuklearnih proba (na zemlji i na vodi, pod zemljom i pod vodom, i u zraku), ima ubjedljivo najveći nuklearni arsenal od svih zemalja u “nuklearnom klubu”, i predstavlja jedinu svjetsku silu koja je primijenila to “konačno oružje” na drugoj naciji.

A da ironija bude kompletna, SAD uživaju jednu geografsku prednost kao niti jedna druga imperija u povijesti čovječanstva. Pored Amerike, kako to Ikenberry primjećuje: “svaka druga veća sila svijeta oduvijek je živjela u prenapučenom geopolitičkom susjedstvu gdje i najmanja oscilacija u omjeru (gospodarske i/ili demografske, op.a.) snage obavezno izaziva kontrareakcije komšiluka…” (4)

Amerika je i ovdje blagoslovljena, njeni su susjedi (topla i) širom otvorena mora oceana. I zbilja, niti jedna dugoročno uspješna imperija ne može samo da se osloni na prinudu, bilo kod kuće ili u inostranstvu. Dakle, nemoćan da izbjegne svoju unutarnju logiku i duboko ukorijenjeni zov konfrontacione nostalgije, nadmoćniji je rival tek puki pobjednik, veoma rijetko mijenjalac cjelokupne igre (game-changer). (5) Tako su gore postavljenom pitanju, da li je povijest dijalektična ili ciklična, ova trenutna zbivanja u Ukrajini tek jedan déjà vu lošeg ukusa.

Česta fraza
Kraj Hladno garata – tako česta fraza, dijametralno suprotnih značenja. Istok to redovno tumači kao kraj konfrontacija – početak doba harmonije, razumijevanja i međusobnog uvažavanja. Zapadnjaci ne gaje takve iluzije. Za njih je to okončanje rata do kog je došlo samo nakon bezuvjetne kapitulacije Istoka.

Drugi snažan dokaz da podrži našu tvrdnju: još prije nekih dvadesetak godina, udaljenost između Moskve i NATO-snaga stacioniranih tek u Centralnoj Europi (npr. Berlin) bio je preko 1.600 km. Danas je ta udaljenost svega 120 km od St. Petersburga. (6) Stvarnosti su se dramatično promijenile za Atlantsko-Centralnu Europu, a i za Rusiju. Istočnoj Europi mnogo je toga ostalo isto – Istok i dalje služi drugima kao strateška dubina, i buduće bojno polje.

Ukratko, Atlantska Europa je politička kuća moći, sa dvije od tri Europske nuklearne sile i dvije od pet stalnih članica UN-ovog Savjeta Sigurnosti (P-5). Centralna je Europa gospodarska kuća moći, Rusofonska Europa je energetska kuća moći, Skandinavska je od svega tog pomalo, dok Istočna Europa nije ništa od toga. (7)

(Autor je šef katedre za međunarodno pravo i političke studije u Beču i urednik specijaliziranog naučnog magazina za geopolitiku, njujorškog Addletona)

(U sljedećem broju: Vrijedi li život bez dostojanstva)

___________________________________________

1. Ili, po riječima iskusnog UN-ovog diplomate koji mi je, dok smo razmatrali pitanje da li je spoljna politika srednjeg dometa podobna za veliku silu, nedavno rekao u Ženevi: “Razlika između Rusije i Sovjetskog Saveza je ta da Federacija očajnički traži poštovanje, ali ostavlja svjetske odgovornosti isključivo SAD-u. Kao što je poznato, divljenje i poštovanje treba se zaraditi – ono se ne daje besplatno.” Zasigurno, postsovjetska Rusija izbjegava bilo kakvo strateško globalno nadmetanje sa SAD-om, ali je jako vrijeđa današnja konstelacija globalnog strateškog partnerstva u kom i Kina i Amerika tretiraju Moskvu kao junior partnera. Je li moguće (ponovo) biti univerzalno poštovan bez sopstvene ideološke privlačnosti. O tomu bi se moglo diskutirati, ali jedno je sigurno, čak i srednje jake zemlje kao što je to Brazil, Indonezija ili Turska su se odlijepile od poslušnog izvršavanja, reaktivne, oportune i spore, ka emancipirajuće proaktivnoj, preciznoj i sveobuhvatnoj spoljnoj politici.

2. Kako se rađa i nastaje dužnička imperija? Jedna od najvećih (gotovo šizofrenih) dilema liberalizma, još od vremena David Humea i Adam Smitha, je shvatanje realiteta – da li je svijet koji nas okružuje zapravo Hobezijanski ili Kantovski. Država će te opljačkati, ali u odsustvu nje, pauperizirane mase će te linčovati. Tako su pristalice Smithove nevidljive ruke konačno pronašle rješenje – državni/javni dug. Relativno jak administrativni aparat države koja je (visoko) zadužena, prvo kod do maćih trgovaca, a potom kod stranaca. Sa ovakvim uslovnim blagoslovom nema imperije koja lako može demonetizirati svoju legitimnost i suverenitet.

3. Jedna od najkrupnijih ideoloških pobjeda SAD-a je činjenica da, samo dvije decenije po Sovjetskom kolapsu, Rusija danas ima gospodarstvo kontrolirano od strane novoformirane kaste naftaša-milijardera. Njihova aktiva premašuje 20 odsto GDP-ija zemlje – ubjedljivo najveći procenat koji drže ultra bogati u bilo kojoj razvijenijoj državi svijeta. Druga velika ideološka pobjeda Amerikeje obznanjena od strane New York Timesa. Ova vijest veli da je odlazeći lider Kine, zemlje koja zvanično još uvijek počiva na ideologiji ugnječene radničke klase, navodno skupio obiteljskog bogatstva u visini od 1,7 milijardi dolara za nekih deset godina na funkciji. (Posve beznačajno; tek nepunih pola miliona dnevno, puta jedva nekih skromnih 3.650 dana zaredom). Neki u SAD-u nisu baš sretni zbog ovakvog apsolutnog trijumfa, i pitaju se – kao Fukuyama u svom glasovitom eseju – Gdje je kontranaracija? Da olakšamo bol svim tim tražiteljima izgubljenih ravnoteža: iako je ideološki trijumf Amerike jasan, na geopolitičkom planu to ostaje neriješenim. Dok Rusija apsorbira šok zbog gubitka svoje povijesne imperije, “usamljena hiper sila” zapravo ne zna što joj je djelati sa ovakvom kolosalnom pobjedom.

4. Ikenberry, G.J. (2014), The Illusion of Geopolitics, (Iluzije geopolitike, magazin za spoljnu politiku), FAM 93(3) 2014.

5. Mnogo je onih koji bi ustvrdili da Zapad nije bio kadar da kapitalizira na propasti Sovjetskog Saveza, i da je pravi pobjednik iz play-offa dviju super sila (uvijek) neko treći. Nije samo da Azija izranja na površinu vrlo samouvjereno. Dublji i strukturalniji, problem je i više subverzivan također. Jedno od najepohalnijih dostignuća u cjelokupnoj svjetskoj povijesti kapitalizma dešava se već dvije posljednje decenije pod rukovodstvom najveće komunističke partije na ovoj planeti. (Dok se jedna od najvećih komunističkih kolektivizacija svih vremena odvija zadnjih sedam-osam godina u samoj kolijevci kapitalizma / liberalne demokracije /aliberalno i nedemokratski/ – američkim i britanskim financijskim centrima.)
Na ovom se mjestu vrijedi podsjetiti povijesti. Sam epilog dugotrajnog (vjersko-)ideološkog sukoba između Bizantijuma i Sasanidske Perzije, te njihove kolosalne geopolitičke prenapregnutosti, bila je pojava trećeg centra moći i na ideološkom i na geopolitičkom terenu. I taj je centar postupno preuzeo prevlast od VII stoljeća nadalje. Bizantijum i Sasanidi su se osipali, da bi na kraju implodirali u sebe.

6. Unatoč (formalnog) okončanja Hladnog rata, i protivno svemu što slavimo kao tehnološki napredak, naši socijalni jazovi (prema Gini koeficijentu) su daleko veći nego što su bili prije dva desetljeća. Osim toga, što je EU sve bliže Istočnoj i rusofonskoj Europi, socio-ekonomske nejednakosti i političko-kulturne isključenosti postaju sve šire i dublje. Današnji svijet (vjeruje da) živi u bogatstvu. Iako su se u posljednje 3-4 decenije radne snage utrostručile, sa jedan na tri milijarde, ljudi danas žive u masovnoj bijedi – kao nikad do sada, posebno u nerazvijenoj Africi i deindustrijaliziranoj Istočnoj Europi.

Prema nalazima Svjetske banke, ukupno planetarno bogatstvo je izmjereno na 241 tisuće milijardi dolara u 2013., i očekuje se da će doseguti 334 tisuće milijardi dolara do 2018. Svjetska banka definira standard linije bijede prema prihodu od 1,25 dolara po danu. Razvojni economist Lant Pritchett, kritičan prema metodama SB-a I MMF-a, sugerira puno razumniju crtu bijede od 10 dolara na dan. Po takvom računu, između 90 i 95 odsto pučanstva u Istočnoj i rusofonskoj Europi bi bili ispod dostojna života, pod crtom elementarnog življenja!

7. Sjeća li se još tko, naprimjer, “herojskog” sindikata Solidarnost iz Gdanjskog brodogradilišta. Danas više nema sindikalista, njihov vođa Lech Wałesa zaboravljen, jer nema brodogradilišta još od kad je Poljska (nestrpljiva, ali bez pažljivog pripremanja) otvorila pregovore o pristupanju EU… Prestanak svih javnih subvencija je naveden u poglavlju 8 (Tržišno natjecanje) u pristupnom ugovoru koji prihvata Hrvatsku u EU, a Europska komisija pozorno prati provedbu programa “restruktuiranja” za hrvatska brodogradilišta.
Ova trenutačna propast brodogradilišta će završiti Hrvatsku deindustrijalizaciju, dodajući ionako rekordno visokoj stopi nezaposlenih u priobalnim područjima od oko 25 odsto. Diljem svijeta, države pomažu brodogradnju jer ona obezbjeđuje posao za mnoge: u Italiji su Fincantieri brodogradilišta u cijelosti u rukama javnog poduzeća; u Francuskoj, država je i dalje vlasnik manjinskog udjela u najvećim brodogradilištima poput STX – Chantiers de l’ Atlantique. Čak i u Južnoj Koreji, svjetskom prvaku brodogradnje, država masivno subvencionira brodogradnju. Čini se da sve ono što je globalno prihvatljivo, to je zabranjeno u Istočnoj Europi – cijelim putem od Poljske do Hrvatske. Izgovor se, naravno, zove: Europske integracije.