-TopSLIDEKolumne

Sve velike trgovine i rasprodaje u Srebrenici su davno obavljene,…

Piše: SENAD AVDIĆ

IZBORNI TRAFFICKING: Sve velike trgovine i rasprodaje u Srebrenici su davno obavljene, ništa se više nema prodati osim posljednjih zaliha dotrajalih ponosa i časti…

Sjetimo se načas kako je uoči prošlih izbora najviši dužnosnik Islamske zajednice BiH poručio da je “haram dati glas Vlahu iz Srebrenice” za načelnika te općine pa se usput upitajmo ima li tu mrvica nedosljednosti, ne samo dvostrukih nego i trostrukih standarda: da li je, također, haram birati “Vlaha iz Srebrenice” za potpredsjednika SDA i ministra u Vladi Federacije i je li i koliki “haram” glasati za “Vlaha u Sarajevu”?

Nema uopće ničeg lošeg niti politički skaradnog u tome što je izvjestan broj Bošnjaka iz Srebrenice na lokalnim izborima glasao protiv kandidata široke koalicije “probosanskih stranaka”, nazvane “Moja adresa Srebrenica”. Ne bi to bila jedina sredina u Bosni i Hercegovini u kojoj je Stranka demokratske akcije, kao stožer te koalicije, kažnjena, a njeni politički konkurenti nagrađeni glasovima “neodgovornih” Bošnjaka. Mnogo je takvih primjera bilo na posljednjim izborima, recimo u Varešu, Novom Travniku, Centru Sarajevo… Mnogo je više razloga koji šačicu preostalih Bošnjaka (svedenih na tužnih dvije-tri hiljade punoljetnih, izborima prispjelih duša) usmjeravaju da glasaju protiv nečega što ima bilo kakve veze, što “tukne” po SDA. Je li se to biračko tijelo prije osam godina “džematile” okupilo oko kandidata “patriotskog bloka” Ćamila Durakovića pa ga izabralo za načelnika Srebenice? Jeste, jašta radi. I kakvog su hajra ili, što bi stare žene rekle, “benefita”, imali od toga. Bogme, tankog, skoro nikakvog. “Ako u Srebrenici bude izabrana vlast koja negira genocid i žrtve, nije teško zamisliti kako će ta vlast osigurati uslove za povratak porgnanih“, kazao je Duraković uoči izbora 2012. Najviše do čega je u rješavanju praktičnih životnih problema ljudi u Srebrenici dobacio Duraković u četiri godine svog mandata, gotovo se poklapa s dometima njegovog nasljednika Mladena Grujičića: da iskamči i potroši donacije dobijene od Aleksandra Vučića! 

Dovoljno je da se podsjetimo i osvrnemo na tragikomični dolazak u Srebrenicu čelnih ljudi iz sarajevske Centrale SDA na sastanak s lokalnim liderima nakon poraza na prethodnim lokalnim izborima, prije tri-četiri godine. Sastanak je održan u džamiji, budući da u službenim prostorijama SDA nije bilo grijanja. (Druga je stvar što šef te delegacije Adil Osmanović, hodža po zanimanju, i ne vidi neku suštinsku razliku između civilnih i vjerskih objekata i poslova.) E, sad vi to zamislite, “državotvorna” stranka koja je dvije decenije na ovaj ili onaj način prosula milione maraka namijenjenih povratku (i ostanku) u Srebrenici svojih glasača, nije bila u stanju pomoći samoj sebi i svom rukovodstvu da se sklone od zime i ugriju! Ali, zato su furune u obližnjoj džamiji radile punom parom. 

Ne bi trebalo predstavljati spektakularno iznenađenje ni to da bošnjački glasovi na lokalnim izborima odu u korist srpskog, odnosno SNSD-ovog kandidata za načelnika Srebrenice. SDA je, a to nije jedini primjer, nagovarala svoje članstvo u Bijeljini da glasaju za Miću Mićića, također kandidata SNSD-a s kojim je u Semberiji ta stranka bila u koaliciji. Konačno, zašto bi bilo nerazumno i neprihvatljivo da Bošnjaci u Srebrenici glasaju za kandidate SNSD-a ako su njihovi delegati u Skupšini RS dva puta birali šefa te stranke Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS (1998. i 2005.). Uzgred, kao što je poznato, i Mićić, kao i Dodik, kao i Grujičić, negiraju genocid u Srebrenici…

Svakakvi su se stranački izborni kurioziteti, presedani i politički obrati, “nacionalne izdaje”, trgovina vjerskim i nacionalnim resursima dešavali u vezi sa Srebrenicom, da bi iko ovaj posljednji slučaj sitnošićardžijskog posrtanja lokalnog SDP-a, koji će epilog dobiti na sudu, smio doživljavati kao “grom iz vedra neba”, nečuven i neviđen skandal, nacionalnu izdaju kakvoj nema ravne. Sve je to viđeno mnogo puta, gotovo da bez muljaže te vrste i nije bilo izbora u ovoj općini.

Nema se niko pravo iznenađivati i šokirati “neprincipijelnom trgovinom” u sredini čiji je najpoznatiji poslijeratni političar Desnica Radivojević zatvorio savršeni krug: bivši načelnik Srebrenice, izabran iz “reda Srba”, godinama je bio istaknuti član rukovodstva Stranke demokratske akcije. Potom je prije pet-šest godina, kao ministar u Vladi Federacije BiH, tokom koalicionih trvenja prebjegao u SDP BiH, spominjale su se i neke nagrade koje su pratile ovaj burni transfer. Potom je Desnica, nakon što su ga “iznosale”, “iskoristile i ostavile” dvije najveće federalne stranke, digao sidro i odlučio se vrnuti “svome domu u rođeno selo”, na vjekovno ognjište.

Da li postoji još neki naivčina koji je sklon povjerovati da je Radivojević, deseterački kazano, “prodao veru za večeru” tek tako, pri punoj svijesti i savjesti, iz uvjerenja da čestitije i građanskije političke stranke od SDA nema na dunjaluku, a ako ima, onda to može biti samo SDP BiH i njegov lider Nermin Nikšić?

DESNICA NA LJEVICI

Koliko su i kakvi politički i etički ideali nosili Desnicu Radivojevića tokom godina provedenih u federalnim srankama i vladama, mogli smo se uvjeriti sredinom prošle godine, nakon što ga je policija, po nalog Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo, u lisičinama sprovela u svoje službene prostorije. Sa još nekolicinom jataka iz (Nikšićeve) Vlade Federacije BiH, mešetario je doniranim traktorima iz Kine. Ništa od prethodnog, ni Desnicina bogata (izdajnička, je l’ te) karijera u Federaciji, ni krivična djela za koja je optuživan, nije smetalo srebreničkom načelniku Mladenu Grujičiću da ga prigrli i postavi za svojega savjetnika. Krajnje promućurno i vrlo pragmatično: ako neko zna – znanje sa donacijama, tata-mata je za njihovu zloupotrebu, to je Desnica Radivojević. No, vjerovatno pritisnut ucjenama tužiteljstva i zabrinut za svoju slobodu, on je prošle godine javno svjedočio o autentičnosti snimka sastanka na kojem Grujičić sa svojim suradnicima (uključujući i Desnicu) raspoređuje novac stečen mućkama s novcem doniranim od Aleksandra Vučića. Nije bivši federalni ministar kazao/priznao da je on snimao “tajnu večeru”, ali nekako se takav dojam stječe. 

Sjetimo se načas kako je uoči prošlih izbora najviši dužnosnik Islamske zajednice BiH poručio da je “haram dati glas Vlahu iz Srebrenice” za načelnika te općine pa se usput upitajmo ima li tu mrvica nedosljednosti, ne samo dvostrukih, nego i trostrukih standarda: da li je, također, haram birati “Vlaha iz Srebrenice” za potpredsjednika SDA i ministra u Vladi Federacije i je li i koliki “haram” glasati za “Vlaha u Sarajevu”?

Od Mladena Grujičića, bivšeg i, vjerovatno, budućeg načelnika Srebrenice, nakon spornog snimka na kojem krčmi njegove donirane novce, ruke je digao i predsjednik Srbije, ali nije Bego Bektić, predsjednik lokalnog SDP-a BiH. Lakoća, odsustvo bilo kakve “sigurnosne kulture”, minimalnih mjera opreza s kojim je Bektić vodio lanac trgovine glasovima raseljenih Bošnjaka iz Srebrenice, mogu svjedočiti samo o dvije stvari: da je riječ o pohlepnom tikvanu koji ne nalazi nikakvu nelogičnost u glasovima datim Grujičiću u eminentno bošnjačkim sredinama, ili da je njegova komocija dolazila iz iskustva da se takav trafficking i ranije dešavao, da je bio uhodan i prakticiran, da niko za njega nije mario niti ga sankcionirao. Vjerovatno bi Bego i kompanija iz lokalnog SDP-a bili pravi-zdravi da se nije promijenio omjer snaga u Centalnoj izbornoj komisiji u odnosu na prethodne izborne cikluse i da se malo više vodilo računa o izbornim krađama.

TRGOVINA KAO SUDBINA

U današnjoj Srebrenici, demografski opustošenoj, gospodarski otuđenoj i opljačkanoj, politički maginaliziranoj, gotovo da se i nema čime trgovati i poslovati, na čemu zarađivati osim rasprodajom vlastite gole egzistencije, “monetiziranjem” minimuma građanskih prava s kojim taj nesretni svijet ionako ne zna šta bi radio i čemu uopće služe, osim kao omogućavanje političkim mrcinama svih boja i dezena za njihovo bogaćenje i bahaćenje.

I možda, kada se pogleda povijest te uklete bosanske kotline na granici sa Srbijom u posljednjih tridesetak godina, trgovina (ljudima, teritorijama, glasovima, identitetskim repromaterijalom…), politička prostitucija jeste ono što Srebrenicu definira, što je kismet, usud, tog tragičnog pejzaža i njenih građana, poglavito Bošnjaka. Trgovalo se i potkusirivalo Srebrenicom na svim diplomatsko-kriminalnim vašarima, od Ženeve i Brisela do Beograda, Sarajeva i, na koncu, do najmračnijeg “black fridaya” u Daytonu prije 25 godina.“Niko u toku trajanja pregovora u Daytonu nijednom riječju nije spomenuo Srebrenicu“, reći će mnogo godina kasnije Momir Bulatović, crnogorski predsjednik SR Jugoslavije. Četiri mjeseca nakon genocida u srcu Evrope, o kome su se tada znale sve, pa i najkrvavije činjenice, na ultimativnom razgovoru o budućnosti Bosne i Hercegovine niko od domaćih, inozemnih i dušmanskih pegovarača nije se sjetio udjenuti taj zločin u raspravu i tražiti poseban teritorijalno-ustavni aranžman za Srebrenicu.

Prvi pokušaj trgovine Srebrenicom, njenim ljudima, teritorijem što im je u jesen, kao trajno rješenje za ovu ne samo odsječenu, nego i usamljenu, zaboravljenu enklavu 1993. godine predložio Alija Izetbegović, odbila je delagacija Srebreničana dopremljena helikopterima UN-a u Sarajevo. O toj je privremeno odloženoj trgovini prvi i najglasnije govorio Hakija Meholjić, član delegacije, tadašnji šef policije Srebrenice, kasnije visoki funkcioner SDP-a BiH. Meholjića su pred kraj njegovog života stranački drugovi, bezveznjakovići, karijeristi i lupeži ponizili, uvrijedili i ostavili. Na njegovo mjesto su došli stranački nakupci, šverceri, “izborni inženjeri”, vješti u najrazvijenijoj i jedinoj samoodrživoj djelatnostu u ovoj općini; trgovini, (ras)prodaji, poslovima u sivoj zoni. Činili su to isto sa Srebrenicom i mnogo veće i odgovornije face među Bošnjacima pa se stoga nije fer ni pošteno ibretiti se (isključivo) gramzivim SDP-ovcima i tražiti njihov pravosudni i moralni linč… Velika prodaja, ili prodaja naveliko Srebrenice, ne onima koji negiraju genocid nego onima koji su genocid počinili, desila se davno, bezdušno i nepovratno. Ovo što gledamo danas, šibicarsko lihvarenje s glasačkim listićima, je daleki, prigušeni eho, nijemi krik tog ratnog trgovačkog pragrijeha…

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close