Kultura

Ko je uništio Aleksandrijsku biblioteku?

Grad Aleksandrija, današnji sjever Egipta, osnovao je Aleksandar Veliki (Makedonski), a njegov nasljednik, faraon Ptolomej II Soter 283. godine p.n.e., osnovao je Muzej ili Kraljevsku biblioteku u Aleksandriji, poznatiju kao Aleksandrijska biblioteka. U to doba, bila je stjecište znanja sa mnoštvom dvorana za predavanja, vrtova, čak i zoološki vrt, i naravno, neizostavnom bibliotekom. Historičari navode da je Aleksandrijska biblioteka imala preko 500.000 knjiga (svezaka) iz Grčke, Asirije, Perzije, Egipta, Indije i raznih drugih naroda.

Preko 100 istraživača i naučnika živjelo je u samoj biblioteci, gdje su svakodnevno istraživali, pisali, držali predavanja, prevodili i prepisivali rukopise.

Smatra se da su, kada je fond prerastao fizičke mogućnosti Aleksandrijske biblioteke, u vrijeme vladavine Ptolomeja III Eurgeta (281-221. p.n.e), rukopisi deponovani u novootvorenu biblioteku u Serapionu. Kao jedna vrsta podružnice, osnovan je Serapisov hram, koji je sadržavao oko 10% rukopisne građe Aleksandrijske biblioteke.

Nažalost, Aleksandrijska biblioteka – dragulj ljudske civilizacije, uništen je do temelja, a nepregledno more znanja koje je posjedovala, čovječanstvo je zauvijek izgubilo.

Nekadašnji izgled Aleksandrijske biblioteke
Nekadašnji izgled Aleksandrijske biblioteke

Ko je uništio Aleksandrijsku biblioteku?

Postoji nekoliko „osumnjičenih“ za rušenje ovog znamenitog zdanja, među njima se ističu tri osobe: Julije Cezar, patrijarh Teofil i halifa Omer.

  • Julije Cezar[1] godine p.n.e.

U toku Cezarove potjere za Ptolomejom, naredio je vojnicima da zapale brodove u aleksandrijskoj luci, što su i učinili – flota je u potpunosti izgorjela. Međutim, vatra se proširila i na dio grada, nakon čega je izgorjela Aleksandrijska biblioteka. Cezar je u svojim zapisima spomenuo spaljivanje flote, ali ne i to da je izgorjela Aleksandrijska biblioteka.

Naravno, sasvim razumljivo je da niko u svojim zapisima ne bi spomenuo vlastite barbarske pohode, kulturocid, pa tako ni Cezar, no, ako je uništenje Aleksandrijske biblioteke doista njegovo djelo, onda bi zasigurno postojali barem drugi, sporedni zapisi iz tog vremena, ali ih nema.

  • Aleksandrijski patrijarh Teofil, kojega historičar Edvard Gibon opisuje sljedećim riječima: „…konstantni neprijatelj mira i vrline, hrabar, ali loš čovjek, čije ruke su čas uprljane zlatom, čas krvlju…“[2]

Kako je kršćanstvo lagano gasilo život drugih klasičnih kultura u četvrtom stoljeću, postajalo je sve teže i teže biti pagan. Prema navodima, u Aleksandriji je postajao veliki hram Serapeum posvećen bogu Serapisu, koji je služio kao depo za rukopise Aleksandrijske biblioteke, nakon što je biblioteka postala premala za sve knjige. Teofil se gnušao „bibliotečkog znanja“, znao je da dok god ovo znanje postoji, ljudi će sve manje težiti da vjeruju u Bibliju, pa je odlučio da uništi sve paganske hramove, a prvi korak ka tom uništenju, bio je, preobraćenje Serapisovog hrama u crkvu. Serapisov hram je čuvao oko 10% rukopisa Aleksandrijske biblioteke.

Serapisov hram je probraćen u crkvu, otprilike oko 391. godine, pri čemu je uništeno na hiljade rukopisa. Teofil je bio patrijarh u periodu od 385. do 412. godine.

aleksandrijski patrijarsi

Nakon Teofilove smrti, njegov bratić Kiril dolazi na poziciju patrijarha. Nedugo zatim, u rušilačkim nemirima koji su izbili, javno je pogubljen monah Hieraks, a pogubio ga je upravitelj grada Aleksandrije – prefekt Orestes. Za njega se kaže da je bio pod utjecajem ženske filozofkinje Hipatije, koja je bila kćerka „posljednjeg člana Aleksandrijske biblioteke“. Također, ona je bila posljednji upravitelj biblioteke.

Iako su u gradu decenijama kršćani, Jevreji i pagani živjeli zajedno, nakon ubistva monaha Hieraksa, stvari su se u mnogome promijenile. Grupa Jevreja, koja je kumovala njegovom ubistvu, kasno u noć, razglasila je ulicama da crkva gori, nakon čega su desetine kršćana pohrlile napolje, gdje su ih dočekali naoružani Jevreji, koji su mnoge od njih pobili. U gradu je nastao opći haos, na jednoj strani su bili kršćani, a na drugoj Jevreji i pagani, među kojima i Hipatija, koja je bila paganka.

Jedan drevni pisac bilježi da „nije vidio ljude koji su prevrtljiviji i da više vole nasilje od građana Aleksandrije“.

Prema navodima historičara, kršćani su Hipatiju vukli ulicama, a zatim brutalno pogubili.

Naravno, izvještaji se u nekim dijelovima razlikuju, ovisi koja strana izvještava, ali niko ne dovodi u  sumnju da su se nemiri i ubistva doista dogodili, među kojima i brutalno ubistvo Hipatije.

Iako mnogi optužuju patrijarha Teofila za uništenje kako Serapisovog hrama, tako i Aleksandrijske biblioteke i ubistvo Hipatije, treba biti objektivan i reći da, patrijarh Teofil jeste uništio Serapisov hram i 10% rukopisne građe, ali ga je nepravedno optuživati za direktno uništenje Aleksandrijske biblioteke i ubistvo Hipatije, obzirom da je Teofil umro tri godine prije nego su se ovi nemiri i ubistvo Hipatije dogodili. Također, treba spomenuti navode da se ubistvo Hipatije 415. godine desilo i zbog neslaganja sa stavovima u vezi nauke.

  • Muslimani, po naredbi halife Omera

Ono što je za nas najbitnije je optužba da su Aleksandrijsku biblioteku uništili i do temelja spalili muslimani 640. godine, navodno po naređenju halife Omera.

Legenda kaže:

Nakon što je muslimanska vojska osvojila Aleksandriju, poslije pobjede nad bizantijskom vojskom u bici kod Heliopolisa, vojskovođa Amr b. al-As je upitao halifu Omera šta da rade sa bibliotekom, tj. sa knjigama, na što mu je halifa odgovorio:

“One su ili u suprotnosti sa Kur'anom, što znači da su jeres, ili se slažu sa njim što opet znači da su suvišne”.

Što je bio halifin znak da se Aleksandrijska biblioteka do temelja razori.

U biblioteci je bilo toliko rukopisa, da je bilo potrebno šest mjeseci da se sve spali. Knjige i rukopisi su iznijeti iz biblioteke i korišteni su kao gorivo za mnoga kupatila u gradu.

Međutim, ne postoji nijedan validan historijski argument niti dokument da se sve ovo doista i dogodilo i to, po naredbi halife Omera.

Naime, ova priča prvi put se pojavila u spisima sirijskog biskupa Gregorija Bar Hebrausa (umro 1286. godine), čije arapsko ime je bilo Ebul-Feradž. Prema tvrdnjama Ludolfa von Krehla, bio je jevrejski preobraćenik na kršćanstvo, obzirom da njegovo prezime Bar Hebraus u prevodu znači „sin Jevreja“.

U zapisima Bar Hebrausa, navodno Ivan iz Aleksandrije pripovijeda o halifinoj naredbi da se Aleksandrijska biblioteka uništi, kao i živopisnim opisima šestomjesečnog spaljivanja rukopisa.

Gregorije Bar Hebraus je u zapisu naveo priču, no, bez ikakvih referenci niti navoda gdje, od koga je čuo ili u kojem djelu je pročitao. Štaviše, ovo njegovo kazivanje o halifi Omeru nije uvršteno ni u originalno izdanje njegove historije, već se nalazi samo u prevodu na arapski, koji je biskup Bar Hebraus sam načinio.

aleksandrijska biblioteka 2

Italijanski historičar Luciano Kanfora[3], koji je još uvijek živ, u djelu The Vanished Library, spominje rukopis, koji je Fransoa Nau[4] objavio u Parizu krajem 19. stoljeća i u kojem se spominje dijalog halife Omera i aleksandrijskog patrijarha Ivana, ali da se nigdje ne spominje nikakvo uništenje biblioteke, nego je riječ o teološkom razgovoru dvojice poglavara.

Također, bitno historijsko svjedočanstvo, koje opovrgava tvrdnje da su muslimanski osvajači uništili biblioteku je, biskup Ivan iz Nikeje, koji je umro nakon 640. godine, tj. nakon muslimanskog osvajanja Egipta. U svojim zapisima je detaljno opisao muslimansko osvajanje Egipta, ali, nigdje ne spominje da je halifa Omer uništio ili naredio uništenje Aleksandrijske biblioteke.

Stoga, najvjerovatnije da je priča o Omerovom uništenju izmišljena i rasprostranjena među kršćanima u 12. ili 13. stoljeću u jeku Križarskih ratova, a u 19. i 20. stoljeću rasprostranili su je kršćanski misionari, o čemu govori i Ludolf von Krehl:

„U minulom i današnjem stoljeću nije izlazio gotovo nijedan misionarski list, bez obzira kojoj kršćanskoj sekti pripadao, da se nije gornjom povijesnom smicalicom „o barbarizmu kalifa Omera“ barem nekoliko puta u godini poslužio, identificirajući sa Omerom čitav islam. Ovom povijesnom falsifikatu, nastalom izgleda, ne radi krivih obavještenja, nego isključivo radi netolerancije i mržnje prema islamu, nasjeli su mnogi evropski naučnici i nisu rijetke historijske knjige, pisane sa težnjom da budu objektivne, koje doduše izuzev Ebul-Feradžovih bilješki i njemu nasjelih historičara, nemaju nikakvih dokaza za isto, kategorički tvrde da je, Omer spalio Aleksandrijsku biblioteku.“[5]

1880. godine njemački orijentalista Ludolf von Krehl, na Kongresu orijentalista u Firenci, na kojem se okupio tada najveći akademski kriterijum, javno je ustvrdio: „Omer nije spalio Aleksandrijsku biblioteku!“.

Piše: Resul Mehmedović (Dialogos)

Bilješke:

[1] Julije Cezar je bio slavni rimski vojskovođa, diktator, koji je ukinuo nagovještavao kraj Senata u Rimu, zbog čega je i ubijen 44. godine p.n.e., upravo od senatora, koji su ga dočekali na ulazu u Senat i zadali mu 23 smrtonosna uboda.

[2] Edward Gibbon, The Decline and Fall of the Roman Empire, New York: The Modern Library, n.d., v. 2, str. 57.

[3] Luciano Canfora je italijanski historičar i klasičar, rođen 1942. godine u Bariju, poznat je po svom djelu The Vanished History, koje je prevedeno na 15 jezika.

[4] François Nau (1864-1931), rođen u Tilu, a umro u Parizu. Francuski je svećenik, matematičar, znanstvenik i specijalista za sirski i druge orijentalne jezike. Objavio je mnoštvo prevoda kršćanskih rukopisa sa orijentalnih jezika.

[5] Ludolf von Krehl, Je li hazreti Omer spalio Aleksandrijsku biblioteku, Štamparija Omer Šehić, Sarajevo, 1933., str. 4-5.

Dialogos.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close