Jovo i Smilja Skočo su prije petnestak dana dobili struju nakon 41-u godinu života u kući, nekoliko kilometara od Berkovića, na jugu Hercegovine. Više od četiri decenije, koliko su u braku, prvi put imaju svjetlo u sobama, prvi frižider i televizor.
“Ne daj bože nikome da živi ovako kako smo mi. Evo, naprimjer, kada sirim mlijeko, nisam imala gdje da ga stavim. Kada je ljeto, onda bih to stavljala u kante, pa u potok. Ukoliko to ne bih uradila, nakon dva dana bi se sve pokvarilo. Ako bismo zaklali ovcu ili kozu, to bismo spuštali u bunar, pet metara dubok”, priča Smilja za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Jovo kaže kako je više od 40 godina slušao samo radio na baterije, a sada navečer može gledati i televiziju.
“Kada dođe sedam sati, posebno zimi, ništa se ne vidi. Najviše me je obradovala sijalica. Stalno gledam tv i moj život je potpuno drugačiji i ljepši”, kaže Jovo.
Porodica Skočo struju je dobila zahvaljujući solarnim panelima koji su postavljeni na krov njihove kuće.
Riječ je o projektu kojeg finansira Švedska, a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u BiH. Projekat podrazumijeva postavljanje hibridnih fotonaponskih i solarnih sistema na udaljenim područjima bez struje.
Porodica Skočo je jedna od 3.000 domaćinstava u Bosni i Hercegovini, prema podacima UNDP-a, koja nemaju struju.
Do njihove kuće se dolazi makadamskim putem. Prva prodavnica, koja se nalazi u Berkovićima, udaljena je sedam kilometara. Ljekaru, kažu, ne idu, iako Jovo ima 70, a Smilja 62 godine.
“Kada me nešto zaboli, pričekam da prođe”, kaže kroz osmjeh Jovo i dodaje da zbog neprohodnosti puta do njihove kuće, samo terensko vozilo može doći.
U takvim uslovima su odrastale i njihove četiri kćerke. U školu su išle pješice, sedam kilometara.
Do pola puta, priča najmlađa Aleksandra, pratila ih je majka, zbog pasa lutalica, piše Radio Slobodna Evropa.
“Radile smo sve što smo mogle u tim uslovima u kojima smo bile. Majka bi nam navečer upalila fenjer, pa smo tako čitale lektiru ili radile domaći zadatak. U nekim trenucima sam se osjećala drugačije u odnosu na moje vršnjake, ali moja majka nam je uvijek govorila da mi nismo drugačije. Imale smo ljubav i to je najvažnije”, priča Aleksandra koja danas živi u Ljubinju, gradiću udaljenom 30 kilometara od njenog rodnog sela, dodajući da ne za kako bi sada zamislila svoje dijete da živi onako kako je živjela ona.
