Komentari – Srećko Latal
Sva skorašnja istraživanja javnog mnjenja sugerišu da se BH multietničke, takozvane građanske stranke, kao što su Socijal Demokratska Stranka, SDP, Demokratska fronta, DF, i Građanski savez, GS, kreću u pravcu izborne propasti na izborima 2. oktobra.
Razna istraživanja, kao i taksisti, prodavači sa pijaca i čistačice se slažu u jednom: koalicija dvije glavne bošnjačke stranke, Stranke Demokratske Akcije, SDA, i Saveza za Bolju Budućnost, SBB, će na ovim izborima pomesti građanske stranke.
Očekuje se da će SDP izgubiti većinu pozicija načelnika i opštinskih odbora koje je imao predhodnih godina. Čini se čak da i njihovo glavno uporište, vodeći industrijski grad Tuzla, može biti ugroženo.
DF i GS, dvije nove stranke proistekle iz SDP-a i koje ove godine učestvuju na lokalnim izborima po prvi put, imaju još manje tog čemu da se nadaju.
SDA i SBB koalicija neće pobijediti zbog toga što su ove stranke posebice snažne i popularne, već zato što su SDP, DF i GS slabe, podijenjene i omražene čak i među njihovim dosada lojalnim glasačima.
Posljedično, očekuje se da će dolazeći lokalni izbori dovesti do de-facto nestanka takozvane građanske političke opcije. Da li će se neke od ovih stranaka oporaviti to će tek vrijeme pokazati.
Kao i njen ideološki i politički brat blizanac u Hrvatskoj, bosanski SDP je nedavno preživjeo ponižavajući izborni poraz iz kojeg nije baš ništa naučito.
Od najjače stranke u Bosni i Hercegovini, sa preko 300.000 glasova koje je dobio na opštim izborima 2010, za samo četiri godine SDP je izgubio preko 80 procenata svojih glasača i, na sljedećim izborima 2014. Je – prvi put nakon mnogo godina – dobio manje od 100.000 glasova.
Kao i predsjednik hrvatske SDP, Zoran Milanovic, koji je nakon izbora u Hrvatskoj, kazao da nema smisla analizirati loše rezultate ove stranke, vođa SDPa u BiH, Zlatko Lagumdzija, je izbjegao pravljenje analize njihove propasti 2014.
Bez pokušaja da shvati šta je sve krenulo naopako i zašto, SDP je prošao kroz stranačke izbore i promjenu uprave, ali te promjene nisu donijele nikakva poboljšanja nego su čak i donekle pogoršale situaciju.
Mnogi članovi partije kao i stručnjaci kažu da SDP sada ima lošu kopiju lošeg bivšeg vođe, i da je sada ta partija još više fokusirana na lične interese i još više odrođena od političke stvarnosti nego ranije.
Kao i SDP u Hrvatskoj, SDP u BiH – a nakon toga i DF – tvrde da su skoro sve uradili kako treba i krive glasače za to što nisu shvatili njihove stavove i programe.
Ovdje se ne završavaju sličnosti između ovih dviju partija.
I hrvatski i bosanski SDP su imali vođe koje su postali poznati po svojoj egocentričnosti i aroganciji, što je imalo ključnu ulogu u donošenju brojnih loših odluka i pogrešnih izbora tokom dugog niza godina.
Obje partije su se također godinama postepeno pomjerale prema desnoj strani političkog spektra, pokušavajući se prikazati većim patriotama od nacionalnih partija, i sve to u okviru napora da pridobiju što više nacionalih ili nacionalističkih glasača.
Međutim time su postepeno izgubili svoj politički identitet, autentičnost i na kraju raison d'être, to jest smisao svog postojanja.
Ovaj problem je bio još evidentniji u etnički i politički podjeljenoj BiH nego što je to bilo u Hrvatskoj.
Godinama nakon rata u BiH, SDP je smatrana jedinom strankom koja je bila sposobna ponuditi program i ideologiju koji bi privukli i ujedinili bosanskohercegovačke Bošnjake, Hrvate i Srbe.
Nakon završetka rata, ideja “građanske” opcije je privukla mnoge Bošnjake kao i one koji su se smatrali Bosancima, iako je razlika između te dvije grupe i njihovih ideologija uvijek bila donekle zamagljena.
S druge strane, većina Hrvata i Srba, se držala po strani i ostajala lojalna onom što su smatrali sigurnošću njihovih nacionalnih stranaka.
Ipak, SDP je imao zlatnu priliku neposredno iza rata, kada je mnogim građanima bilo dosta nacionalističkih stranaka i kad su bili spremni da daju šansu nečem drugom i drugačijem.
Iscrpljenost glasača ratom i kvalitetan program SDPa su doveli ovu stranku do njene prve izbornu pobjede još 2000 godine.
Međutim, arogancija i loše odluke rukovodstva ove stranke – u kombinaciji sa kratkovidim i štetnim međunarodnim uključivanjem u lokalne političke igre – su potkopale SDP. Do sljedećih izbora 2002, SDP je već izgubio 60 procenata svog izbornog tijela.
SDPu je trebalo punih osam godina da se vrati na političku scenu, ali je u tom periodu SDP postala drugačija stranka, rastrgana unutrašnjim borbama za vlast i oslabljenja gubljenjem svog političkog identiteta.
I dalje se hvaleći multietničkim identitetom i “građanskom” orjentacijom, SDP, a onda nakon toga i DF i GS, postepeno su ograničili svoj politički fokus na lokalne zajednice naseljene uglavnom Bošnjacima, zauzimajući sve više bošnjačku ideologiju i program.
Time su suštinski izgubili svoj građanski karakter i postali bošnjačke populističke stranke.
Jedina stranka koja je uglavnom uspjela da izbjegne bosanski etnopolitički živi pijesak je Naša Stranka, mala stranka fokusirana pretežno na Sarajevo.
Ipak i ta stranka je izgubila svoju inicijalnu perspektivu i nije uspjela proširiti svoj uticaj i povečati članstvo, kako bi mogla postati ozbiljan politički igrač izvan Kantona Sarajevo.
U međuvremenu, usred rastućih etničkih i političkih podjela u BiH, sve više političara i glasača je počelo gubiti jasno razumjevanje razlike između “bošnjačkog” i “bosanskog” identiteta.
Ishod tog procesa se jasno reflektirao u nedavno objavljenim rezultatima popisa iz 2013, u kojem se manje od 4 procenta populacije izjasnilo kao “Bosanci”.
Nekolicina političara u SDPu i njenim političkim izdancima su uvidjeli da su ove stranke opasno zastranile sa svog izvornog puta.
No neki od ovih političara su bili ili izbačeni ili gurnuti u zapećak, ušutkani ili kupljeni ponuđenim višim pozicijama. Drugi su se odlučili i dalje držati tih stranaka zbog stranačke lojalnosti, ne shvaćajući da je njihova slijepa lojalnost u suštini izdaja njihovih izvornih političkih ideala.
I tako, takozvane građanske i multietničke stranke se pripremaju za još jednu izbornu bitku, čini se nesvjesne činjenice da su već izgubile većinu svojih glasača.
Da li će se i jedna od ovih stranaka ikada oporaviti od ovog debakla ovisiće jedino o njihovoj sposobnosti da pronađu put ka svojim izgubljenim identitetima.
U međuvremenu, i u njihovom odsustvu, BiH je ostavljena na milost i nemilost bošnjačkim, hrvatskim i srpskim nacionalnim strankama – čiji sukobljeni interesi svakog dana guraju ovu zemlju u još dublju podjelu.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje ali ne nužno i stavove portala
( Avaz)
