Moralizatori ne misle. Oni sude. Oni ne poznaju višeznačnost, ambivalentnost, kontekst, situaciju. Ne fali im plauzibilnih otrcanih fraza
Nedavno sam pozvan pa odzvan od jednog poduzeća da održim predavanje o „Digitalnom liderstvu“. Usprotivio sam se potpisati „Code of Conduct“ (kodeks ponašanja). Je li to sitničavost ili iznimka?
Otvorimo oči. Vodeće sile gospodarstva pozivaju: „Moraš rasti i biti profitabilan, ali prije svega moraš biti etičan! Raznolikost! Usklađenost!“
Poduzeća se javno izjašnjavaju za „vrijednosti“, udružuju se u nove saveze za zaštitu okoliša. Multinacionalni koncerni svoja upravljačka tijela ne biraju više primarno po kriterijima sposobnosti nego po etničkim i rodnim principima. U SAD-u vas na kasi pitaju hoćete li kusur dati u „dobre svrhe“. Čak i oni milijunski darovatelji imaju grižnju savjesti, jer žele „vratiti nešto društvu“. Je li to on nešto ukrao? Zaposlenici u Volkswagenu dobivaju u ruke moralni katalog, po kojem trebaju djelovati.
Otvorimo li oči još više, vidimo da se slike i križevi skidaju, knjige se indeksiraju, ulicama se mijenjaju imena, spomenici uklanjaju, glumci se isijecaju iz filmova jer su osumnjičeni za seksističke činove. Van sa svime što iritira. Ili još bolje: što bi moglo iritirati.
Zapadnim društvom se širi jedna bakterija: moraliziranje. Koliko god raznoliko bilo, jedno mu je zajedničko: evangelizam primijenjen na odgovarajuću sociosferu. Napada se sve što se ikako može tribunalizirati. Klekni na koljena i priznaj da si loš čovjek!
Ograničavanje borbene zone
Iz kojih se izvora širi ta tendencija? Tomu je svakako doprinijela godina 1989. kada se izgubio polaritet Zapada i Istoka. Svijet je time postao neuredan, moralno neutralan, prostor jasnih vrijednosnih spona postao je prazan. Uz to su došli efekti globalizacije, koja je u očima mnogih stvorila „svijet-u-neredu“ (Kaspar Villigner): tradicije su izgubile svoju vezivnost, a religije svoju normativnu povezljivost. Ponude smisla su postale kontingentne, proizvoljne, izgubile su svoju centripetalnu snagu. Pritisak promjena je rastao, i to ne samo gospodarskih. Posljedica je duboko zbunjeno društvo.
Ni jedno društvo ne može funkcionirati bez morala – dakle bez kodeksa koji normira ponašanje izvan zakona. Taj kodeks nazivamo pristojnost. Želimo li ga održati, moramo ga braniti od moralizacije, od proširenja na prostor borbe na sve i svašta, na prošlo i buduće. To prije svega zahtijeva rad na pojmovima.
Moral nije lako razlikovati od moraliziranja. Možemo napraviti razlikovanje između morala kao sadržaja i moraliziranja kao primjene. Moral nastaje. Raste bez intencionalnog djelovanja kao posljedica životne prakse, stoljetnog iskustva. On ograničava ljudsku slobodu i ujedno je omogućuje. Stoga on nije pravno ispunjiv kao izričiti skup pravila, nego više kao implicitni ugovor koji je poželjan.
Nasuprot tomu moraliziranje je instant-alat, koji nije rastao povijesno niti je legitimiran prirodnim pravom. Moralizacija želi proizvesti proizvoljni moral. Ona je samoutemeljena. Upravo u ovoj točki gdje prirodni temelj morala (tradicija, prirodno pravo, religija) nedostaje, moralizacija pokušava proizvesti višak vrijednosti i konfrontativno ga proširiti.
Interesi koji stoje iza toga
Precizno govoreći moralizatorima je stalo samo do interesa. Oni svoje interese jednostavno pretoče u „vrijednosti“. Time svoje osobne koristi i socijalne imperative umataju i pozlaćuju sjajem općeg odobravanja. To imunizira. Interesne konflikte može se razjasniti i izjednačiti; vrijednosne konflikte samo konstatirati. Žele li se vrijednosni konflikti riješiti, nužno je eliminirati drugoga. To objašnjava agresivnost moralizatora.
Prednosti za koje se moralizatori drže nisu ni u kom slučaju materijalne prirode. Važnija im je dobit mentalne moralizacije.
Prvo: moralizatori žele stvoriti red. Oni od „ovako-ili-onako“ želi stvoriti „samo-ovako!“ i time idu na onu „dobru“ stranu polariteta. Zarad toga prebacuju bivši veliki svjetsko-politički dualizam u socijalne sub-napetosti, kao što su muškarci – žene, rezident – inostranac, tradicionalisti – progresivni, mesojedi – vegetarijanci, vozači automobila – biciklisti. To im ponovno daje sigurnost i preglednost. Bivši sovjetski politolog Georgi Arbatow je rekao: „Učinili smo vam ono najgore – oduzeli smo vam neprijatelja.“ Samouništenje našeg društva mu daje za pravo.
Drugo: moralizatori upućuju sami na sebe. Tako što drugima eksplicitno umanjuju vrijednost, implicitno uzvisuju sebe. Negacija je afirmacija. Ide to pod ruku s opijenošću moći. Moralizatori su hvastavi, ne cijene granice, pogotovo ne individuu, postavljaju se iznad drugih. Ciljaju na isključenje: „Imamo više prava pripadati tome nego vi!“ Stoga je gesta moralizatora skučavanje. Oni ne žele povećati mogućnosti izbora nego ih suziti.
Treće: moralisti ne poznaju individue; misle kolektivno. Društva dijele u identitetske grupe, a vlastitim grupama pridaju status žrtve i veću vrijednost u odnosu na druge. Tako da nije relevantno što tko kaže, neko tko to kaže, tj. kojoj grupi pripada.
Četvrto: moralizatori ne misle. Oni sude. Oni ne poznaju višeznačnost, ambivalentnost, kontekst, situaciju. Ne poznaju čak ni dobro u zlu, stoga se učahure u dogmatski samodovoljni milje. Ne fali im plauzibilnih otrcanih fraza. One zasljepljuju svaki oblik sumnje, aporije i dileme. Sve je crno-bijelo, jednostavno, jednoznačno. I tričavo: gdje je rijeka najšira, tu je često i najplića.
To podsjeća na diktum Hermanna Lübbea: „Moralizam je trijumf dobrog uvjerenja nad zakonom razuma.“ Uz to su i jako energični, budni, djelatni, nepovjerljivi, ispunjeni teorijama naklonjenim čovjeku. Ne suočavaju se s argumentima, nego su sablažnjeni jer ih se uopće zastupa. Vide se u službi više stvari: prirode, zajedničkog dobra, nacije, države, žena, ljudskosti, budućnosti. Čak i kad pogriješe u nekoj stvari – moralno su u pravu.
Jeftina sablažnjivost
Time koračamo na peto: područje paradoksa. Sljedeće misli ih ne zaokupljaju: da se moral može pretvoriti u nemoral, pravo u nepravdu, dobre namjere u loše posljedice, da egoistično ponašanje, s druge strane, može proizvesti društvenu korist. U pravilu se neka vrijednost istrgava iz svoje dvoznačnosti i normativno se postavlja tako visoko, da se iz solidarne zajednice civilizacije isključuje svatko tko se usudi protiv te vrijednosti podići glas.
Kao kod održivosti: smijemo li je samo moralizatorski zahtijevati ili moramo hladne glave raspravljati o njezinim implikacijama. Je li svatko tko unutar imigracijske politike uzima u obzir i interes države patološki slučaj antimoderniteta? Jeftino je solidarizirati se sa najsiromašnijima, a ne činiti ništa da se poboljša njihovo stanje. To je srž: moralizacija raste udaljavanjem.
Bez morala se ne može. No, razvlačenje morala na sve životne sfere, segmentiranje društva na dobre i loše, uništava vrijednost morala – da služi zajedničkom životu, a ne razdvajanju.
Autor: Reinhard K. Sprenger, Neue Zürcher Zeitung
Preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba
