Beskonačna bitka za formalne vanjske granice suštinskog unutrašnjeg propadanja

Podrazumijeva li ta principijelna borba za „mir, istinu i pravdu“, kako ih naši biskupi shvaćaju, u krajnjoj liniji, i pravedni i istiniti, dugogodišnji ili stalni, hladni ili možda čak i klasični rat sa Slovencima?

Darko Kaciga Dubrovčanin
tacno.net

Svaka čast i divljenje i Vardaru i Triglavu i Đerdapu, ali Jadran je ipak najveća i najatraktivnija prirodna ljepota bivše zajedničke države. Lavovski dio koje je njezinim raspadom pripao Republici Hrvatskoj. Tako je Hrvatska stekla isključivo vlasničko odnosno teritorijalno pravo na svoje beskrajno lijepo more i svoju beskrajno lijepu, dugu i razvedenu obalu s beskrajnom niskom sjajnog đerdana sazdanog od (u)vala, rtova (punti, dubrovački: ponta), ško(l)ja, otočića i otoka. Naglo osamostaljena i „osuverena“ Republika Hrvatska nikla je na apsolutnoj, neoborivoj pretpostavci (u pravu se to zove praesumptio juris et de jure) da su Hrvatska i Hrvati, pa tako i cijeli hrvatski Jadran i svi hrvatski Istrani, Primorci, Dalmatinci, Dubrovčani i Konavljani, bili bezdušno i bezbožno eksploatirani, tlačeni i ugnjetavani kroz sve vrijeme trajanja obje Jugoslavije, a posebice u potonjoj komunističkoj. Pa da stoga Hrvatska ne duguje svojim današnjim susjedima a donedavnim jugoslavenskim tlačiteljima pod milim bogom ništa ni u materijalnom, ni u moralnom, ni, oslobodi bože, u teritorijalnom smislu. Dapače, najbolje je svima njima pokriti se po ušima i ne potezati to pitanje, jer su beziznimno veliki povijesni dužnici prema Hrvatskoj: od Srijema do Zemuna i Subotice pa i cijele Vojvodine, preko Boke do Budve pa sve do Bara, pa do (cijele) Bosne i Hercegovine i povijesne granice na Drini…

Dakle, što se službene Hrvatske vanjske i unutrašnje, pozicijske i opozicijske, lokalne i nacionalne, istarske i dubrovačkoneretvanske odnosno konavoske, politike tiče, nema šanse da bi Hrvatska kao baštinica pretežnog dijela Jadrana (od kojega je pretežni dio demografski, gospodarski, prometno itd. zapušten, jer se nije u stanju o svemu tomu blagu Božjem dostojno brinuti), pokazala naznake empatije prema bivšim socijalističkim, a današnjim evropskim susjedima Slovencima u pogledu svoje najsjevernije (u)vale, inače jedne od stotina sličnih duž ostatka neupitno hrvatskog Jadrana. Odnosno prema sto posto svojim putovnicama opskrbljenim Hercegbosancima glede vrha onog neumskog rtića (dubrovački: pontice) i pripadajuća mu dva školjića. Odnosno da se dalje ne natežemo oko (zajedničke) kontrole akvatorija unutar Bokokotorskog zaljeva „hrvatskih svetaca“, ako je nesporno da cijeli Rt Oštro (Ponta Oštra) pripada Hrvatskoj odnosno Konavlima. Nema šanse za razmišljanja tipa: braćo (u vjeri i u Evropi) Slovenci, eto vam u znak naše istinske privrženosti trajnim dobrosusjedskim odnosima slobodan izlaz na otvoreno more, uz uvjet da trajno jamčite savudrijskim ribarima sva dosadašnja prava, a kako vi obilujete planinama, vi nama popustite na Svetoj Geri. Odnosno, braćo Hrvati, ma što Hrvati, Hrvatine! s druge strane granice u Neumu, eto vam onog vrška neprirodno i nelogično odsječenog od ostatka poluotoka Kleka i pripadajuća mu dva školjića (kad će i tako to uskoro, ako Bog i HDZ (BiH) da, uspostavom trećeg entiteta biti više-manje svejedno). Odnosno, braćo Bokelji i (polu)braćo Crnogorci, neka sadašnji režim zajedničke kontrole akvatorija na potezu od Ponte Oštre do Kobile ostane trajno, a da Konavljane, pa i moga prijatelja Đura, nitko nema pravo ometati bacati parangale s obje strane Ponte Oštre, a njihove žene kupati se na Prevlaci, s time da jamčite manjinska prava onim par (tisuća) preostalih Hrvata u Boki i kad uskoro, ako nijesu (evo primjera neraskidive jezične spone između Dubrovčana i Crnogoraca, Konavljana i Bokelja) već, spadnu ispod 1 posto ukupnog stanovništva Crne Gore.

No, pustimo (naše) političare. Oni su sami sebe sputali definirajući svoje mjesto i ulogu u društvu kao apsolutne i nepokolebljive branitelje, u prvom redu, nacionalnih odnosno nacionalističkih interesa. Za očekivati bi bilo da bi nešto poput onih (mojih) heretičkih naznaka (p)opuštanja mogle iznjedriti i na primjeren način javnosti, pa i političarima, prezentirati moralni odnosno duhovni autoriteti poput Matice Hrvatske, odnosno Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a prije i iznad svih njih apsolutni moralni autoritet u Hrvata – njihova Crkva. Ali, avaj, ovi svoju ulogu zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa shvaćaju još rigidnije od političara! Ni Matica Hrvatska ni HAZU nijesu propustili priliku s aktualnim otkazivanjem arbitražnog sporazuma oko Savudrijske vale da dadu apsolutnu podršku i obvežu političare na nepopustljivost pod bilo koju cijenu.

Najinteresantnija u tom smislu je Crkva u Hrvata odnosno njezina Hrvatska biskupska konferencija (HBK), koja se oglasila putem svoje notorne Komisije Justitia et pax, čijega je predsjednika notornog biskupa sisačkog Vladu Košića, izgleda po svemu dostojno, zamijenio biskup bjelovarsko-križevački Vjekoslav Huzjak. U priopćenju datiranom 28.07.2015. najprije se podsjeća da je Komisija već u dva navrata (2009. i 2012.-te) upozoravala na opasnosti arbitrarnosti arbitraže u odnosu na kompetentnost i pravnu dosljednost Međunarodnog suda UN, čime se jasno daje do znanja da Komisija to pitanje smatra jednim od najvažnijih, ako ne i presudnih za svekolika „društvena i crkvena kretanja u našoj zemlji pod vidikom pravde i mira“ u razdoblju od (najmanje) zadnjih šest godina. Zatim se ističe kako Republika Hrvatska od proglašenja svoje neovisnosti 25.6.1991. i razdruživanja nije imala teritorijalnih pretenzija prema susjedima, „premda hrvatski građani dobro znaju da je Trojedna kraljevina 1918. godine u zajedničku državu unijela velika područja na svom istoku i jugu, konkretno istočni Srijem sa Zemunom i jug Dalmacije s Bokom kotorskom i Budvom.“ Ne propušta se naglasiti da su „Federalnoj državi Hrvatskoj ta područja oduzeta razgraničenjem koje je jugoslavenski komunistički režim proveo poslije II. svjetskog rata. “Nadalje, za divno čudo, ističe se pravno mišljenje ARBITRAŽNE (naglasio D.K.) tzv. Badinterove komisije iz siječnja 1992-ge o međunarodnoj zaštićenosti granica bivših jugoslavenskih republika, sada samostalnih država. S druge strane, slovenska strana je neprekidno, pa i za vrijeme agresije na Hrvatsku 1991-95, te tijekom hrvatskih pristupnih pregovora za ulazak u EU, pokazivala teritorijalne pretenzije, pa je i arbitražni sporazum iz 2009-te posljedica slovenske ucjene. Prelazi se na „skandal pritisaka i lobiranja“ na arbitre, čime je „prekršeno jedno od temeljnih načela međunarodnog prava da se ugovori moraju izvršavati u dobroj vjeri, a što primorava Republiku Hrvatsku da u skladu s pravom međunarodnih ugovora i s načelom vladavine prava otkaže ovaj ugovor o arbitraži.“ Stoga je Komisija, koja, kako smo istaknuli, budno „prati društvena i crkvena kretanja u našoj zemlji pod vidikom pravde i mira“ smatrala „potrebnim i korisnim u ovom trenutku skandaloznog protupravnog pritiska na arbitre“ uputiti ovu „izjavu za javnost s njezinim kršćanskim, građanskim i općeljudskim razlozima.“

Najzanimljiviji je, dakako, ovaj kršćanski razlog, koji nam otkriva kako zapravo poglavnici Crkve u Hrvata shvaćaju svoje kršćansko poslanje, ovdje sublimirano u općeprihvaćenom zlatnom pravilu morala, u priopćenju citiranom u inačici iz Biblije: „Kako želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima“ (Mt 7,12). Dakle, u konkretnom slučaju, to temeljno etičko i kršćansko načelo bi nalagalo, makar onome koji se na njega poziva, spremnost na popuštanje; činjenje baš onoga što bi volio da pokaže druga strana prema njemu. Međutim, naši biskupi ističući to načelo u kontekstu ovog i ovakvog svoga priopćenja stoje na stanovištu da ono nalaže našim (političkim, a evo i duhovnim) predvodnicima da nikakvo popuštanje prema drugoj strani ne dolazi u obzir, budući da je i ona nepopustljiva prema nama.

Drugi, građanski, razlog sadržan je u „brizi za zemlju i Domovinu koju nam ‘višnji Bog je do’“, pa se daje puna „potpora nositeljima vlasti neka u vršenju preuzetih dužnosti poštuju izglasane zakone, Ustav i međunarodno pravo“, jasno u pogledu tih neuralgičnih uvalica i rtića nacionalnog ponosa i prkosa, dočim, što se tiče njih, hrvatskih biskupa (i političara), više-manje cijela Lika, manje-više cijeli Kordun i Banija, veći dio Slavonije i znatni dijelovi Dalmacije mogu mirno nastaviti propadati u čvrstom zagrljaju svoga sto posto zajamčenog hrvatskog suvereniteta.

Treći razlog „nadahnut je općeljudskom brigom za mir, istinu i pravdu u Europi i svijetu… i posebice zahtjevom da se na hrvatskim granicama ni pod koju cijenu ne prihvati nepravda, ne ‘obavi trgovina’ i ne pobijedi ucjena.“ Podrazumijeva li ta principijelna borba za „mir, istinu i pravdu“, kako ih naši biskupi shvaćaju, u krajnjoj liniji, i pravedni i istiniti, dugogodišnji ili stalni, hladni ili možda čak i klasični rat sa Slovencima?

PS 1

Na nedavnoj vojnoj paradi u Zagrebu, u mimohodu „povijesnih postrojbi“ bilo je mjesta za takozvanu odnosno samozvanu „Hrvatsku bratovštinu Bokeljska mornarica“ iz slavnog bokeškog grada Zagreba, ali ne i za narodnooslobodilačku partizansku vojsku iz Drugog svjetskog rata.