Bedrudin Gušić: Mogao sam biti krunski svjedok, ali koga to zanima….

Dana 21.07.2015.g. na sjednici Ustavnog suda kojom je predsjedavao Mirsad Ćeman predsjednik, Seada Paravlić sutkinja, Matko Tadić potpredsjednik, Zlatko Knežević potpredsjednik, Valerija Galić sutkinja, i Miodrag Simović sudija, donijeli su odluku kojom se apelacija Islamske zajednice u BiH odbija, a koja je podnesena protiv presude Vrhovnog suda RS-a zbog rušenja banjalučkih džamija. Prije toga, po tužbi IZ-e BiH, Osnovni sud u Banja Luci je u cjelosti usvojio tužbeni zahtjev i proglasio tuženu stranu – Republiku srpsku odgovornom za rušenje svih 16 banjalučkih džamija. Na istu je Pravobranilaštvo manjeg entiteta uložilo žalbu Okružnom sudu u Banja Luci koji  ju je, kao i Vrhovni sud Rs-a usvojio, čime je bila poništena prvostepena presuda Osnovnog suda u Banja Luci. I, uslijedila je apelacija Ustavnom sudu čiji ishod je predmet ovog osvrta.

Bilo je već puno komentara na Odluku Ustavnog suda po kojoj je, barem što se sudskih instanci u našoj zemlji tiče, stavljena tačka na ovu priču. Neki prijatelji i kolege su me kontaktirali čudeći se da nisam reagirao, s obzirom na moj općepoznati odnos prema banjalučkim džamijama, posebno prema Ferhadiji. “Branio” sam se tezama da je puno toga na tu temu već rečeno, kako od strane nekih novinara, advokata podnosioca tužbenog zahtjeva Esada Hrvačića, te građana putem društvenih mreža. Ali, nakon što sam malo bolje razmislio, shvatio sam da ipak imam nešto za reći na ovu temu a što niko do sada nije rekao, a bitno je. Uostalom, niko to nije ni mogao budući da sam jedini preživjeli svjedok nekih radnji koje izravno dovode u vezu institucije Rs-a sa sistematskim i programiranim rušenjem banjalučkih džamija. Dakle, nemam pravo na šutnju i zato, evo, reagiram.

1. Dana 7. maja 1993. nakon što su srušene Ferhadija i Arnaudija, istog tog jutra je, kao što je poznato, mehanizacija JP “Put” Banja Luka, uz prisustvo brojnih policijskih snaga, čistila oba rušilišta. Dakle, sve je od strane vlasti bilo spremno, organizirano, sinhronizirano i koordinirano (ovo naročito ističem zbog Ćemana i Paravlićke, apropo i njihove teze da su rušenja džamija “djela pojedinaca, a ne entiteta i njegovih institucija…”).

Navečer, u 21:45 h, dakle 15 minuta prije nastupanja policijskog časa, zvali su me telefonom  iz banjalučkog SUP-a da dođem. Pokušao sam izbjeći odlazak objašnjavajući da će uskoro policijski čas…, ali nije pomoglo. Morao sam otići. Tamo me je, uz hrpu uniformiranih policajaca, dočekao i jedan u civilu, predstavljajući se kao Branko Gudalo, “istražni sudija u predmetu rušenja Ferhadije i Arnaudije”, kako je sam rekao. Naravno, prepoznao sam odmah farsu! Prvo mi je, reda radi,  postavljao odvratna pitanja tipa ” na koga sumnjate…”, “jeste li je sinoć zaključali…” (i sada mi se utroba prevrće kada se ovoga sjetim), da bih ja prekinuo taj idiotluk pitajući ga zašto me je, zapravo zvao. Pokazao mi je nekakav papir – “Rješenje o potrebi rušenja minareta Ferhadije…”, potpisano od strane nekakve njihove “stručne” komisije. Naime, rušeći Ferhadiju, policijske i vojne snage Rs-a prethodne noći nisu uspjeli srušiti i njen minaret, koji je, doduše, bio ostećen. Prigovorio sam “istražnom sudiji” Gudalu da kako su mogli imenovati stručnu komisiju za tako nešto a nisu uključili nas -Islamsku zajednicu i ljude od struke kojih je tada bilo u Banja Luci, a nisu bili srpske nacionalnosti? On je pokušavao da objasni kako je brzina u pitanju jer “oštećeni minaret prijeti da se sam sruši i ugrozi sigurnost prolaznika, saobraćaja i objekata u okolišu…” Pitao sam ga zašto je, zapravo mene, zvao? Odgovorio je da žele meni, kao predsjedniku Islamske zajednice, dati na znanje da je “struka odlučila da se minaret Ferhadije mora srušiti i to istu tu večer…” Valjda je time htio reći da će imati legitimitet ako su odluku o rušenju minareta saopćili predsjedniku Islamske zajednice. Upozoravao sam ga da to ne čine, da je to još jedan ratni zločin…ali to je već bila igra mačke i miša. Vratio sam se kući skrhan od onog što se desilo prethodne noći, pa onda nekoliko trenutaka ranije u policiji, a posebno zbog onoga što sam znao da će se desiti koji sahatak kasnije. I desilo se: u 0:30 h, 8. maja 1993. vlasti Banja Luke i Rs-a su institucionalno i stručno srušile i minaret Ferhadije.

Daljnji nastavak priče nije bitan za ovaj osvrt, osim što nije na odmet reći da taj Branko Gudalo danas ima advokatsku kancelariju u ulici Pave Radana br. 2 u Banja Luci.

2. Nakon što je od aprila do početka septembra 1993. bilo srušeno ili zapaljeno 15 banjalučkih džamija i ostala čitava još samo Hadži Salihijja – Stupnička, meni i rahmetli muftiji Ibrahim efendiji Haliloviću je u prostorije IZ-e došao jedan naš čovjek čija je kuća bila blizu Stupničke džamije. Rekao je da ga je poslao njegov komšija – tada visokopozicionirani oficir VRS i traži da mi sami srušimo Stupničku džamiju kako bi se “izbjegle štete na okolnim objektima, pa i njegovoj kući, u slučaju da neko nasrne i na tu džamiju…” Naravno, taj idiotski zahtjev smo s gnušanjem odbili. Stupničku džamiju su potom, odnosno 9. septembra 1993. godine, zapalili isti oni koji su zapalili ili srušili prethodnih 15 banjalučkih džamija, ali ostaje utisak da je taj oficir VRS-a znao šta će se desiti i sa džamijom koja je bila  u njegovom komšiluku. Valjda ne treba pojašnjavati gdje je to saznao! Da, i ovo podvlačim za Ćemana i Paravlićku, da ne kažu da nisu znali.

Prateći čitav ovaj proces, koji je završio sramno i skandalozno, pitao sam se ko su bili svjedoci na strani optužnice? Pitanje je posve logično kada se zna da su dva čovjeka, u vrijeme rušenja banjalučkih džamija, bila i poziciono i fizički najbliža tim događajima, pa i neposredni svjedoci. Riječ je o Ibrahim efendiji Haliloviću iBedrudinu Gušiću. Prvi je preselio na Ahiret 20. jula 1998., a drugi je, izgleda, poprilično još živ. No, niko ga nije zvao da svjedoči u ovom predmetu. Naravno, nikada i nikome se nisam nametao, niti to činim sada, ali hoću da javnost zna da su stukture IZ BiH, od reisa do muftije, glavnog imama i predsjednika Medžlisa, svjesno propustili da advokatu Esadu Hrvačiću preporuče jedinog živog svjedoka čije bi izvorno kazivanje-svjedočenje s nokta oborilo teze protivničke strane i sudija Ustavnog suda BiH da su rušenja banjalučkih džamija “djela pojedinaca, a ne entiteta i njegovih institucija…” Onda se logično postavlja pitanje da li je podnosiocu tužbe bilo uistinu stalo da dobije ovaj spor ili je sve ovo bila samo farsa – za naivne i lahkovjerne?!

Ali zato, mene su kao svjedoka na strani optužnice, na temu rušenja banjalučkih džamija, tražili i našli neki drugi sudovi, jer im je bilo stalo do pravedne presude.

Da završim ovaj osvrt sa glavnim “junacima” sa njenog početka – Ćemanu i Paravlićki. Dakle, nije riječ o nestručnosti, neznanju, pomanjkanju iskustva, kako se nekima čini, jer predmet je isuviše jednostavan da bi za njegovo procesuiranje bili potrebni sudački “vukovi”. Ne, ovdje je riječ o politikantskom – izdajničkom pristupu jer je znano da su njih dvoje čeda SDA – stranke čiji su čelnici toliko toga korisnog učinili za Republiku srpsku, a na štetu R BiH, kako jučer, tako i danas. Stranke, koja i danas koalira sa jednim SDS-om, naprimjer. Ne znam da li se Odluke Ustavnog suda donose konsenzusom ili je i tamo moguće preglasavanje,  no, bilo koja varijanta da je u pitanju njih dvoje su, ako se nisu slagali sa Simovićem, koji je svojim glasom štitio ne Ustav, Zakon i struku, nego interese Republike srpske, te sa preostalih troje, mogli  časno dati ostavke na svoje funkcije u Ustavnom sudu BiH. Ali ne, i oni su stali iza ove sramne, izdajničke, skandalozne i abolirajuće odluke po entitet Republika srpska.