DRUŠTVENE MREŽE I REVOLUCIJE: Ustajte, umreženi na svijetu
Amila Kahrović-Posavljak /analiziraj.ba
Većina revolucija koje krenu s društvenih mreža završi neuspjehom. Mreže su alat koji olakšava, ali i omekšava pobune
Kako su se organizirale pobune i revolucije prije društvenih mreža? Da li su ovi alati promijenili naš način shvatanja i organiziranja pobuna na različitim nivoima – od običnog građanskog neposluha do masovnih okupljanja na ulicama? Teoretičari raznih disciplina promišljaju ovo pitanje i nekada se spore oko njega. Aktueliziranje postoji i u suvremenoj kulturi. Jonathan Franzen u hvaljenom i osporavanom romanu „Purity“, između ostaloga, prikazuje put Andreasa Wolfa – hakera njemačkog porijekla koji vodi jedan buntovnički projekt. U romanu se jasno vidi razlika između njegovog djelovanja u mladosti u Istočnoj Njemačkoj, gdje se borio sa silama Stasija (upadao u zavjereničke i ljubavne afere počinivši i jedno ubistvo), i savremenom zapadnom društvu u kojem je dovoljno pokrenuti pobunjenički internetski projekt i uživati u slavi i popularnosti. U prvom slučaju Wolf se skrivao, u drugom pobuna koja i nije imala neke terenske rezultate (za razliku od pobuna u Istočnoj Njemačkoj koje su dovele do pada Berlinskog zida) donijela mu je slavu, novac i obožavatelje.
Kratka historija video pobuna
Revolucija se, sudeći prema nekim autorima, u istočnom bloku odvijala putem faks-mašina. S druge strane, kada je potreba za iskazivanjem pobune – ovaj put kroz jezive zločine – postala javna, teroristi su svoje poruke i nedjela distribuirali videotrakama. Pomjeranje pobune nije se desilo samo iz nevidljivog u vidljivo polje. Pojavom društvenih mreža naglasak je sve više prebacivan na medij kao takav i njegove mogućnosti, pa se danas često govori o tome kako su aktivisti i pobunjenici nekada bili određeni svojim uzrocima, danas su određeni svojim alatima. U tom smislu su se društvene mreže nametnule kao dobar način organiziranja i povezivanja ljudi. Kao primjer prve revolucije u svijetu u kojoj su društvene mreže imale neosporan utjecaj navodi se Arapsko proljeće, preciznije, ustanci u Egiptu i Tunisu.
Osnovni sukob intelektualaca koji misle o mrežama se, nakon ovog događaja, svodio na to da li se veze na društvenim mrežama mogu karakterizirati kao snažne ili slabe i kakve je, uopće, potrebno imati da bi se organizirao smislen revolt. Društvene su se mreže pokazale kao zahvalan alat za povezivanje ljudi i u tom smislu njihovim prednostima se smatraju: ubrzano društveno povezivanje, sinhroniziranje različitih društvenih nivoa, mogućnost da se intenziviraju ustanci različitih vrsta, real-time vijesti i mogućnost gotovo neograničenog animiranja ljudi te multipolarnost.
Filozofi Gilles Deleuze i Félix Guattari su još prije ere interneta kao alternativu hijerarhiziranom svijetu naveli ono što su nazvali rizomom, svijetom koji bi bio nalik mreži. Takav nam je svijet došao s društvenim mrežama i – budući da nema hijerarhije – uspostavilo se da nema niti cenzure niti centraliziranog pristupa informacijama. Umjesto toga, vladaju potpuno slobodan protok informacija, nedostatak cenzure i nemogućnost da vlast u cijelosti kontrolira ono što se na mreži distribuira. Baš zato autokratske vlade pokušavaju onemogućiti pristup mrežama, istovremeno s hapšenjem aktivista. Ne ugase li mreže, hapšenje i zatvaranje se može pokazati izlišnim budući da će poruka ostati i nastaviti se distribuirati.
Iskazivanje stava i(li) pobuna?
No, nije sve tako bajkovito. Većina revolucija potaknuta i organizirana na društvenim mrežama zapravo i ne uspije. Podaci pokazuju da je tokom devedesetih uspjelo više od sedamdeset procenata kampanja otpora, dok je u dvijehiljade i desetim uspjelo njih jedva trideset posto. Arapsko proljeće se opet nameće kao paradigmatičan primjer onoga što (ne)valja kod društvenomrežnih revolucija. Dok su u Egiptu iza pobune i animiranja na društvenim mrežama stajale jasne organizacije (poput dobro organiziranog Muslimanskog bratstva), sirijska je revolucija, uprkos raspolaganju istim alatima, propala zbog frakcionaštva i nedostatka strateškog razmišljanja. Tako će se pokazati ambivalencija organiziranja putem društvenih mreža. Multipolarnost, dehijerarhiziranost, neograničena mogućnost animiranja ljudi će dovesti do nedostatka strategije, što će teoretičari navesti temeljnim problemom ove vrste organiziranja. Ono što se u jednom kontekstu pokazalo kao blagoslov društvenih mreža, u drugom postoji kao njihovo prokletstvo. U online svijetu je lakše iskazati svoje mišljenje i povezati ljude negoli provesti održivu i strateški orijentiranu pobunu, pogotovo ako se odnosi na mijenjanje strukture društvenih odnosa. Problematiziranje spomenutoga ide tako daleko da se teoretičari komunikacija i revolucija pitaju da li je uopće moguće izvesti uspješnu revoluciju ako nema hijerarhijskog organiziranja? Usko vezana s ovim je i veoma česta pojava nemogućnosti usaglašavanja jasne strategije (poznati su primjeri gdje su se „revolucionarne“ grupe na društvenim mrežama raspale prije negoli su se uspjele dogovoriti šta uopće žele).
Jedan od velikih problema jeste pitanje ko govori na društvenim mrežama, zbog velike mogućnosti manipuliranja ličnim informacijama i online identitetom zbog koga je česta infiltracija različitih posmatrača, skupljača podataka i onih koji odvlače pažnju sa problema protiv kojeg se ljudi žele pobuniti. U posljednje vrijeme se, u ovom smislu, promišlja uloga korporacija na društvenim mrežama, kao i korporativna uloga samih mreža. Baš zbog mogućnosti višestrukih manipulacija, drži se da je putem društvenih mreža mnogo lakše iskazati mišljenje i stav, ali je i mnogo manje efikasno nego što je ranije bilo. Nedostatak izravne fizičke komunikacije i višestruke mogućnosti stvaranja lažnih identiteta izazivaju nedovoljno povjerenje, što revolucije na društvenim mrežama čini, zapravo, strukturalno suprotnim onima koje su se nekada zavjerenički kovale. U doba revolucijskih prevrata zavjerama (čija je posljedica često bilo izvođenje ljudi na ulice) suština je bila u tajnovitosti i gotovo apsolutnom povjerenju među zavjerenicima, s obzirom na uloge njihovih života, ali i mogućnost propasti ideje za koju se zalažu ako bi došlo do njihove fizičke likvidacije.
Kliktivizam
Pokušaji revolucija koji se začinju na društvenim mrežama su upravo suprotni: vidljivost je gotovo apsolutna (nešto manja u slučaju zatvorenih grupa), povjerenje i fizička interakcija među učesnicima su na veoma niskom nivou, manja je mogućnost fizičke eliminacije, a ideja bi i nakon nje nastavila da živi vlastitim životom na mreži. No, prije nego revolucija ili ozbiljan bunt dobiju jasne obrise, dešava se da ljudi, jednostavno, odustanu, odnosno da balon pobune ispuše jednako brzo kako je i napuhan. Stoga se smatra da su društvene mreže bolje za socijalne akcije negoli za organiziranje smislenih prevrata i fizičkih pobuna. Nadalje, one stvaraju iluziju učestvovanja u promjenama i mogu imati demobilizirajući efekt. Neki idu toliko daleko da čak smatraju da su instrumenti društvenih medija veoma prilagođeni tome da postojeći društveni poredak učine efikasnijim, drugim riječima, one nisu neprijatelji društvenog statusa quo. Stoga ovi teoretičari aktiviste na društvenim mrežama svode na puko klikanje i nazivaju kliktivistima. Uprkos tome što se smatra da smanjivanje socijalne udaljenosti koje pružaju društvene mreže omogućava akciju, jedna od glavnih tački nesporazuma jeste pitanje ideološke heterogenosti na društvenim mrežama. Dok jedni smatraju da je upravo ona, skupa s dehijerarhizacijom, ono što onemogućava smislenu i svrhovitu revoluciju, drugi drže da je snaga društvenih mreža upravo u toj raznolikosti.
Da su društvene mreže promijenile način na koji percipiramo svijet i komuniciramo postalo je opće mjesto. No, nakon svih nesuglasica i interdisciplinarnog posmatranja ovog fenomena, jasno je da i pobune mogu biti puko ponavljanje općih mjesta nezadovoljnika, kliktivizam ili, pak, pokušaj osmišljavanja održive društvene akcije. Šta od ovo troje ćemo odabrati zavisi ponajviše od toga hoćemo li biti određeni medijem koji koristimo ili ćemo mi biti oni koji određuju.
