Bartolomej Stanković: „Kod kuće je najljepše.“
Bartolomej Stanković je poznati bosanskohercegovački pijanista koji je magistrirao klavir u klasi prof.em. Pavice Gvozdić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te završio master pijanistički studij u klasi prof. Federica Gianella na Steinway Society akademiji u Veroni. Klavir je započeo učiti u klasi prof. Bahrije Šabanović u ŠOMO „Avdo Smajlović“ u Visokom, a nastavio u Srednjoj muzičkoj školi Sarajevo u Sarajevu u klasi prof. Angeline Bojović-Pap. Dobitnik je niza nagrada i priznanja, kao i Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine za projekt-prezentaciju „KLAVIR-kroz povijest i građu“. Koncertirao je u mnogim gradovima Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Italije, solistički, kamerno i s orkestrom (Dubrovački simfonijski orkestar).
Trenutno se Bartolomej priprema za svoj koncert koji će se održati 4. februara 2014. u Domu Oružanih Snaga BiH, ali je ipak izdvojio svoje slobodno vrijeme za razgovor sa našom reporterkom.
Kada ste ste prvi put susreli sa Vašim najdražim muzičkim instrumentom, da li ste odmah znali da želite da se u životu time bavite, ili se ljubav postepeno rađala?
Davne 1996. godine susreo sam se s klavirom u samostanu Kraljeve Sutjeske. Bila je to zaista zanimljiva naprava, s puno bijelih i crnih tipki, koje su privlačile moju pažnju, ali ne toliko da sam se baš toliko zainteresirao za njih. Tek u martu 1997. kao rođendanski poklon svoje majke, imao sam prvi čas klavira s mojom prvom profesoricom, Bahrijom Šabanović. Pianino na kojem sam počeo svirati je i danas u životu i na njemu znam ponekad svirati u ŠOMO „Avdo Smajlović“ u Visokom. Naravno da kao dijete nisam znao da ću se time baviti, kod mene se ljubav prema muzici i klaviru rađala postepeno, što mi se zapravo jako sviđa, jer sve što je u životu nabrzinu uglavnom i ne valja. Umjerenost je po meni umjetnost života.
Školovanje ste počeli u Visokom i nastavili u Sarajevu, Zagrebu i Veroni. Koliko se to odrazilo na Vaš privatni život?
Kako je školovanje sastavni dio života, ni u jednom trenutku nisam osjetio da mi ugrožava bilo koji segment života, pa tako i onog privatnog. Muzika zadire u sve pore života, a čovjek koji se bavi tom umjetnošću je najviše sretan kada uspijeva u onome što je naumio. Tako mu ne predstavlja nikakav problem sjediti satima za instrumentom, slušati zvuk koji dopire iz njega, vježbati teške tehničke probleme, razmišljati o tome, jer sva ta materija ga ispunjava i naprosto veseli, pa čak i onda kada je materija teška i tužna, čovjek ponekad i u njoj pronađe iskru radosti.
Od mnoštva koncerata koje ste održali i kojima ste prisustvovali, koji Vam je ostao u sjećanju kao poseban?
Teško je sada izdvojiti neki nastup kao poseban, pogotovo jer se trudim da svaki nastup bude kao najvažniji koji sam ikada imao. Tako dajem sve od sebe. Naravno, neće uvijek uspjeti, nekad će biti uspješan, a nekada manje uspješan nastup. Ali, volim se prisjetiti svog nastupa u Dubrovniku s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Svirali smo Koncert za klavir i orkestar Pjotra Iljiča Čajkovskog. Uzbuđenje je krenulo još u Zagrebu, jer sam do Dubrovnika letio avionom. Zbilja fantastičan osjećaj, potpisao bih da svaki dan uzlijećem s avionima, da nisam pijanist, bio bih pilot, baš je uzbudljivo. Ali, naravno, puno veće uzbuđenje je kada začujete četiri horne s početka Čajkovski koncerta. Iako sam imao strašne bolove u ramenu i desnoj ruci, uživao sam u zvučnim čarolijama te veličanstvene kompozicije. Teško mi je i opisati taj osjećaj kada muzicirate s još pedesetak ljudi u orkestru. Zbilja nešto divno.
Na koju nagradu ste najponosniji?
Iako sam osvajao i značajnije i veće nagrade od ove koju ću spomenuti, na Treću nagradu sa Federalnog takmičenja u Bihaću sam jako ponosan. Iako sam prvo saznao da sam osvojio Drugu nagradu, na povratku kući javljeno mi je da sam osvojio Treću nagradu. Osjećao sam se zakinutim, onaj pravi bosanski inat je proradio i ja sam odlučio upisati Srednju muzičku školu. I zaista, kada takva nagrada odredi moj životni poziv, ja moram biti ponosan na nju.
Ko su Vaši uzori u muzici, čije kompozicije najviše volite da svirate?
Puno je ljudi koje bih sada mogao nabrojati, vrlo često se dešava da nemam stalne uzore, već se oni mijenjaju i to me jako veseli, jer bi mi bilo dosadno da čitav život imam samo jednog uzora. Ali evo, želim spomenuti Marthu Argerich, koja me fascinira svojom lakoćom sviranja, a u isto vrijeme svojom jednostavnošću i skromnošću, a pazite riječ je o svjetskoj pijanistici. Volim jednostavne ljude, ali ne mogu poreći da mi je veliki uzor i Ivo Pogorelić. Ali ne po svom ponašanju, koje me fascinira, ali se ne bih nikada tako ponašao, već po njegovim svemirskim idejama pristupu muzici, tonu, klaviru.
A najviše volim da sviram djela koja me uzbuđuju i teško da mogu reći koji je to kompozitor koji mi je najdraži. Jer danas mi je najdraži Schumann, ali sutra će biti Rachmaninoff. A ima ih more i cijeli život se pretvara u vrhunsku zabavu, jer ne može proći dan, a da vam bude dosadno u takvom društvu. Vjerujem da bi danas svaki muzičar dao cijelo bogatstvo da može popričati npr. s Wolfgangom Amadeusom Mozartom.
Šta je za Vas najveći uspjeh koji ste postigli?
Vratio sam se u svoju domovinu, gdje želim živjeti, raditi i uživati. Lijepo je svugdje u svijetu, ali kod kuće je zaista najljepše. I kad zastanem pred kraj života i pogledam unazad, shvatim li da sam lijepo proživio život, to će biti najveći uspjeh koji sam postigao.
Gdje se vidite za 10 godina?
Volio bih da za 10 godina me pitate šta sam to radio u tih 10 godina. Bosna i Hercegovina je jedna prelijepa zemlja, s divnim ljudima, nađu se tu i tamo poneki zlikovci, ali u svakom žitu ima kukolja. Istražiti Bosnu i Hercegovinu, njene prirodne ljepote, rijeke, planine, jezera, živjeti i raditi u njoj, uživati u muzici, ponekad gostovati u stranim zemljama, vidjeti kako je tamo, naučiti nešto novo, pa to prenositi mladim naraštajima, mislim da je to recept ne za 10 godina, nego za 100 godina. Jer za sreću potrebno tako malo, tako kažu, da nije sretan ko puno ima, sretan je onaj ko malo treba, ne da se sreća zlatom kupiti.
kaportal.ba