Kultura

Banalnost zla: Jesu li ljudi zaista toliko loši

Profesor sa Jejla Stenli Milgram “dokazao” je da će obični ljudi, pod direktnim zahtevom autoriteta, poslušati bilo koje naređenje, čak i kad je u pitanju ekstremna tortura. Njegova saznanja ušla su u nauku, ali su se koristila i na suđenjima za ratne zločine, dopunivši teoriju o “banalnosti zla” Hane Arent. Ali, poslednjih godina mnogi istraživači pokušavaju da obore Milgramove teze

 “Platićemo vam četiri dolara za vaših sat vremena. Potrebno nam je 500 ljudi da nam pomognu da završimo naučnu studiju o pamćenju i učenju”. Tako je glasila reklama u Nju Hejven Registeru 1961. godine, koju je objavio univerzitetski profesor psihologije sa Jejla Stenli Milgram.

Samo deo te reklame bio je istinit. U naredne dve godine, stotine ljudi pojavilo se u laboratoriji zbog ogleda koji se pretvorio u jedan od najkontroverznijih i najintrigantnijih eksperimenata ikada, Milgramov eksperiment. Volonteri su glumili “učitelje” koji bi pročitali neku reč “učeniku”, koji je bio priključen za interesantnu napravu – mašinu za davanje elektrošokova. Svaki put kad bi “učenik” napravio grešku, učitelj bi morao da propusti elektrošok, a jačina struje išla je od početnih 15 pa do maksimalnih 450 volti. Neki ljudi bili su zastrašeni zbog toga što je trebalo da urade, iako je “učenik” bio u drugoj sobi, prekinuvši sa eksperimentom, dok su drugi nastavljali sve do 450 volti, čak i kad su preklinjani za milost. U najpoznatijem eksperimentu, 65 odsto ljudi išlo je do kraja.

“Učitelji” nisu znali da šokovi nisu stvarni i da učesnici glume plač i bolove, apsolutno živi i zdravi u susednoj kancelariji. Taj eksperiment proslavio je Milgrama i pokazao da će obični ljudi, pod direktnim zahtevom autoriteta, poslušati bilo koje naređenje, čak i kad je u pitanju ekstremna tortura.

Pet decenija nakon prvog objašnjavanja u Journal of Abnormal and Social Psychology 1963, Milgramovo istraživanje iznedrilo je brojne studije psihologa, sociologa i istoričara, čak je našlo mesto i u pop kulturi. Inspirisalo je pesmu Pitera Gabrijela “Radimo šta nam kažu, radimo šta nam kažu, kažu da uradimo” (“We do what we're told/We do what we're told/Told to do”) i Dar Vilijamsa “Kad sam znao da je pogrešno, igrao sam kao igru, pritisnuo sam dugme” (“When I knew it was wrong, I played it just like a game/I pressed the buzzer”), brojne knjige čiji su naslovi bili igra reči “šok”, kontroverzni francuski dokumentarac prikriven kao kviz, epizode “Reda i zakona” i “Bonesa”, kao i TV film sa Vilijamom Šatnerom, ali i kolekciju dragulja kompanije Enfants Perdus, i ovogodišnji film The Experimenter, s Piterom Sarsgardom o samom eksperimentu.

To je bila zakovana teorija u udžbenicima psihologije. Poslednjih nekoliko godina, novi talas istraživača posvetio se redefinisanju ekperimenta, uz argument da je Milgramova lekcija o ljudskoj poslušnosti pogrešno usvojena jer njegov rad ne dokazuje ono što on tvrdi. Problem je što ne mogu da se slože s tim šta eksperiment umesto toga dokazuje.

Na pedesetogodišnjicu objavljivanja eksperimenta Journal of Social Issues posvetio je broj Milgramu. “Pravo je vreme za preispitivanje Milgramovog nasleđa”, stoji u uvodniku uredništva. “Ima mnogo prljavog veša u ovim arhivama”, rekao je Artur Miler, profesor emeritus psihologije na Majami Univerzitetu, baveći se bogatom Milgramovom arhivom, koja je postala zanimljiva istraživačima nakon što je digitalizovana početkom 21. veka.

Jedan od najglasnijih kritičara je australijski psiholog Đina Peri, koja je dokumentovala svoje iskustvo pronalaženja učesnika Milgramovih istraživanja u svojoj knjizi iz 2013. “Iza šok mašine: neispričana priča ozloglašenog Milgramovog psihološkog eksperimenta”. Njen projekat počeo je kao rasvetljavanje eksperimenta iz ugla učesnika, ali kad je prolazila kroz arhivu kako bi potvrdila neke od njihovih priča, pronašla je neočekivane nelogičnosti. Da su supervizori napuštali scenario pri podsticaju učitelja, da su neki volonteri bili svesni da je u pitanju bila nameštaljka, i da ostali nisu bili ispitani o celoj stvari nekoliko meseci. “Moj zaključak je da je metodološki bilo previše problema u Milgramovom istraživanju koji zahtevaju da preispitamo udžbeničke opise ovog istraživanja”, rekla je.

Ali mnogi psiholozi tvrde da i s tim greškama i moralnim propustima, osnova njegovog istraživanja, a to je poslušnost, i dalje pije vodu. Zbog etičkog izazova da ponove studiju, ideja je preživela dekade, parcijalno ponavljana – recimo do 2007, kada je ACB sarađivao sa Džerijem Burgerom sa Santa Klara Unvierziteta da bi ponovili Milgramov eksperiment za epizodu TV šoua “Niske strasti”, nazvane “Nauka zla”. “Ideja je bila da idemo do 150 volti, vidimo kako reaguju i tu okončamo studiju. Ostalo je bilo identično prvobitnom eksperimentu, osim što je Milgram imao sivi a ja svetloplavi mantil”. Na kraju eksperimenta, Burger je imao skoro identičnu poslušnosti kao kod Milgrama.

Godinama je bitka vođena manje kroz podršku ili osporavanje eksperimenta, a više kroz revidiranje njegovih zaključaka. Doktor sociologije na Univerzitetu Viskonsin Metju Holaner objavio je u britanskom Žurnalu socijalne psihologije Milgramovo zapažanje o poslušnosti. Proučavajući obrazac konverzacije sa audio snimka 117 učesnika, otkrio je da su ljudi u obe kategorije pokušavali da pruže otpor na različite načine – oni koji su ranije uspešno završili eksperiment bili su jednostavno bolji u pružanju otpora od onih koji su nastavili da daju šokove. To je daleko od Milgramove ideje da kapacitet za zlo leži skriven u svakome, čekajući da bude pokrenut pod pravim okolnostima. Sposobnost da odbijete takva naređenja, kaže Holander, jeste veština koja se uči kao svaka druga – svi ljudi treba da uče šta da kažu i kako da kažu.

Psiholog i urednik Psihoverzuma Ina Poljak pojašnjava nam zbog čega nije lako ponoviti Milgramov eksperiment.

“Današnja etička načela psiholoških istraživanja ne dozvoljavaju obmanu ispitanika kakva je za ovaj eksperiment bila neophodna. No, ona koja jesu rađena, pokazala su da, i pored brojnih konceptualnih i metodoloških problema, rezultati ovog eksperimenta jesu održivi u realnosti i moguće ih je ponoviti u meri koja se izuzetno poklapa sa onime što je u svom istraživanju dobio Milgram. Oni, kao i originalni Milgramov eksperiment, pokazuju da su ljudi skloni da prate naređenja koja stižu od onih koje doživljavaju kao autoritete, i da neće preispitivati ta naređenja, ma kako se ona činila bezumnim”, kaže Ina i pita da li nam je za proveru takve pretpostavke zaista potreban Milgram. “Osvrtom na svet kakav danas (oduvek?) jeste, možemo zaključiti da slepa poslušnost, upravo ono što je ovim eksperimentom ispitivano, jeste značajan faktor za postizanje brojnih ciljeva, bez obzira na to kom oni domenu ljudskog funkcionisanja pripadali.

Drugim rečima, “Uradićeš to zato što ja tako kažem” podjednako efikasno može da koristi vaspitačića u vrtiću i zapovednik borbene jedinice u ratu. Ono što je Milgram ostavio u amanet novim generacijama istraživača jeste zapravo objašnjenje – zašto su ljudi poslušni, odnosno u čemu tačno leži moć autoriteta kome se pokoravamo bez kritičnosti i preispitivanja. I ne samo to, već koji su to individualni faktori koji dovode do toga da neko nema problem da pusti 450 volti u drugo ljudsko biće, samo zato što je to rekao čovek koji na prvi pogled izgleda kao da zna šta radi. Sva ta pitanja i danas čekaju odgovor, a otvorio ih je upravo Milgramov eksperiment i zbog toga je njegov doprinos ovoj oblasti ogroman”.

Na neki način, zaključci Milgramovog eksperimenta bili su više produkt tog vremena nego produkt istraživanja. U vreme kad je počeo studiju, suđenje Adolfu Ajhmanu, jednom od arhitekata Holokausta, bližilo se kraju. Godine 1963, kada je Milgram objavio studiju, Hana Arent promovisala je “banalnost zla” da bi opisala Ajnhmana u svojoj knjizi o suđenju, “Ajhman u Jerusalimu”. Milgram je rođen u Njujorku 1933. u porodici jevrejskih emigranata, i sam je svoj eksperiment gledao kao validaciju Hanine ideje. “Trebalo je da budem rođen u jevrejskoj zajednici nemačkog govornog područja u Pragu 1922. i umrem u gasnoj komori 20 godina kasnije. Kako sam rođen u Bronksovoj bolnici, nikad neću razumeti”, napisao je u pismu prijatelju 1958.

U predstavljanju svoga rada, naciste je pomenuo u prva dva paragrafa. “Poslušnost kao determinanta ponašanja od posebnog je značaja za naše vreme. Gasne komore su stvorene, kampovi smrti čuvani, dnevne kvote leševa su proizvedene… Ova nehumana politika možda je smišljena u umu jedne osobe, ali mogla je da bude sprovedena kao masovna ukoliko jako veliki broj ljudi posluša naređenja”.

Iako u to vreme pojam nije postojao, Milgram je predlagao ono što današnji socijalni psiholozi nazivaju situacionizam: ideja da je ljudsko ponašanje određeno najviše onim što što se dešava u spoljnjem svetu. “Oni nisu psihopate, nisu neprijatelji, i nisu agresivni ili poremećeni. Oni su samo ljudi kao vi ili ja. Ako nas stavite u određenu situaciju, bićemo više rasisti ili seksisti, ili ćemo lagati ili varati. postoje studije koje to pokazuju, hiljade studija koje dokumentuju neprijatne aspekte ljudske prirode”, kaže Miler. Ali ako idemo do ekstremnog situacionizma, on ima oslobađajući efekat, kaže Miler. “U njihovoj glavi, postoji izgovor za loše ponašanje. Nije njegova greška što radi loše stvari, već je situacija ta koja ga je postavila tu”, kaže Miler. Ako su nacisti samo sprovodili naređenja, to implicira da svako može da postane nacista.

Nije ovo prvi eksperiment koji je uzburkao javnost. Postoje još kontroverznije priče, čak i one za koje se ispostavilo da nimalo nisu naučne. To je slučaj sa fenomenom stotog majmuna. Eksperiment datira iz 1952. godine, kada je grupa japanskih naučnika, proučavajući jednu vrstu smeđih majmuna, koji su navikli da uživaju u slatkom krompiru, došla do zaključka kako se stvara kritična masa. Majmunima su krompiri uvaljani u gorku smesu sličnu pesku, što im je kvarilo doživljaj, ali sve se promenilo kad je mlada majmunica otkrila da krompir može da se opere i pojede. U sledećih šest godina, to znanje se širilo na ostale majmune.

Ono što je zapanjilo naučnike jeste to što su krompir počeli da peru i majmuni sa susednih ostrva, iako im to nije bilo poznato. Ovaj fenomen evolucinog skoka u razvoju kolektivne svesti Ken Kejsi nazvao je fenomen stotog majmuna, jer kad se osvesti i taj simbolični “stoti majmun”, znanje se trenutno proširi u vrsti, bez ikakvog dodira.

“Efekat stotog majmuna čini se kao prilično privlačna ideja, zbog čega je i bio izuzetno popularan i raširen. Ideja postojanja tog famoznog stotog majmuna kao metafore za nastanak kritične mase mogao bi da posluži kao objašnjenje za mnoge stvari u društvenom ponašanju ljudi. Međutim, ovaj efekat je dokazan kao netačan i objašnjiv je nekim daleko manje intrigantnim konceptima nego što je to misteriozna kolektivna svest i njoj slični koncepti”, kaže psiholog Ina Poljak.

Jedan od interesantnih fenomena koji već dugo opsedaju socijalnu psihologiju jeste slučaj Kiti Đenoveze, kaže Ina Poljak. “Naime, šezdesetih godina prošlog veka, mlada devojka ubijena je u Njujorku, usred noći, dok se vraćala kući sa posla. Nju je napadač izbo nožem i silovao. Sve to je trajalo oko pola sata, a za to vreme njene komšije, njih tridesetak, nemo su posmatrali šta se dešava i niko nije pritekao u pomoć, čak ni da pozove policiju. Tadašnja javnost bila je šokirana ovim događajem, a Kitino ime ubrzo je osvanulo i u udžbenicima socijalne psihologije. Priča o Kiti i danas često prati termin difuzije odgovornosti i efekta posmatrača (što više ljudi posmatra nekoga kome je potrebna pomoć, manja je šansa da će neko zaista i pomoći, pošto svi procenjuju da će baš neko drugi to da učini i da samim tim on nema odgovornost da sam pritekne u pomoć). Međutim, ono što je istraga zaista pokazala, to je da nema ni govora o tome da su svi ti ljudi samo posmatarali ubistvo ove žene. Oni joj jesu pritekli u pomoć, ali nažalost njenu smrt nisu mogli da spreče, što je poslužilo za razvoj cele priče o tome kako su ljudi ravnodušno posmatrali ono što se sirotoj Kiti dešavalo. No, to ne znači da efekat posmatrača i difuzije odgovornosti ne postoje, pošto brojne studije, ali i svakodnevni život pokazuju suprotno, već samo da ova široko rasprostranjena ilustracija tih efekata nije tačna”.

Ina Poljak nam objašnjava da je psihologija nauka koja se rapidno menja, tj. raste i da je normalno da se postojeće teorije dopunjuju novim saznanjima i metodologija unapređuje. “To što psihologija evoluira, zapravo je dobra vest i ni na koji način ne ugrožava njenu egzaktnost. To što je neki eksperiment ponovo potvrđen ili nije, nikako ne može psihologiju kao nauku da dovede u pitanje: može korišćene metode, ali nauku u celini ne, jer upravo njeno unapređenje nam pomaže da shvatimo šta je to što je možda pogrešno interpretirano. I upravo to što može da opovrgne neka svoja ranija stanovišta i ponudi nova, čini je dinamičnom i u koraku sa vremenom. A da li se ljudi menjaju ili ne, lepo se može ilustrovati jednostavnim primerom: pročitajte knjigu koja je napisana pre nekoliko vekova i vidite koliko likovi u tim knjigama dele sličnosti sa vama. Mi možda, za razliku od Hamleta, umemo da koristimo tačskrin, ali koliko se od njega razlikujemo po pitanju doživljaja i osećanja koja imamo? Kultura i doba u kome živimo provereno utiču na to kako i da li ćemo na određene stimuluse da reagujemo, ali neke su stvari univerzalne u ljudskoj prirodi i to je upravo ono na šta psihologija, kao nauka, računa”, kaže Ina Poljak.

Nedeljnik

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close