Ne zovem se Muzafer i ne pripadam plemenu Abazovića, nisam ni gluha, ni nijema, a opet nekako osjećam bliskost sa Muzaferom iz plemena Abazovića. On je muško, ali žene se nisu krile od njega kao da je evnuh, a nije bio. Ja sam žensko, ali ovo moderno vrijeme mi natovarilo muško breme, pa nisam sigurna, da li bi se muškarci krili od mene, kao što nisu ni žene od Muzafera.Tako, da ni nema baš neke velike razlike između nas dvoje u poimanju života.
Ne zovem se Muzafer, ne pripadam nijednom plemenu i živim na ničijoj zemlji. Onomad Stjepana Tomaševića, a kasnije se nakotilo okupatora da ih ne vrijedi ni pobrojiti jer kako koji je dolazio, tako je pljačkao i otimao, uredno ostavljajući pustoš, netrpeljivost i mržnju. Strašnu mržnju koja ko u bajci Čarobni grah iz plitka zemljišta, izraste visoko u nebo, eh ta mržnja je iz plitkih mozgova stanovnika BiH izrasla u mit do neba i sad smo država samo na atlasu reljefnom linijom iscrtana, a sve drugo je ničije jer je mitska lijana graha jača od svega vidljivog i razumljivog, pa čak i od želuca sve praznijeg!
I Muzafer i ja, osjećajima nepogrješivim, znamo ko nam je otac, s tom razlikom što njega njegov otac nije priznao, a moj mene jeste do 27.09.1993.a onda, nek nam je Dragi Bog u pomoći! Pitate li se šta se dogodilo tog dana, kazaće vam izjava nekog novinara koji je pratio taj događaj i zabilježio: „Noć u kojoj je zasijedao Sabor bila je presudna-zaspali smo kao Muslimani, probudili smo se kao Bošnjaci“. DNK analiza će potvrditi da smo otac i kćer, no tog „historijskog“ trenutka, sastali su se na Saboru sve muslimanske intelektualne prdonje uz savjetodavni „amin“ bjelosvjetskih kurčeglava i usvojili Deklaraciju kojom su „..vratili na scenu staro ime Muslimani-Bošnjaci“, niđe veze ni za mene koja malo znam, i da moja zbunjenost bude veća, Alija Isaković, pisac kojega cijenim, među svim tim intelektualcima digao ruku za takvu podvalu?! Gotovo! Tada bilo, a u ušima i glavi zvoni i danas! Zadžaba se ja natezala i naduravala sa rođenim ocem, pričala mu o stećcima i pismu na istim, o profesoru Jahiću koji me natjerao da naučim čitati jezik stećaka koji kaže da su dobri Bošnjani ostavili trag svoj o sebi, o banovini Bosni još od IX stoljeća, da je hrvatski kralj Petar Krešimir IV u svojim dokumentima ostavio dokaz o postojanosti bosanske banovine od bana Borića, do bana Stjepana II Kotromanića, haman u četiri stoljeća banovine, a zatim kraljevine koja se protezala cijelom Dalmacijom, sve do Šibenika. Kralj Tvrtko I koliko je od Bosne napravio veliku balkansku državu, toliko ju je i zahebao svojim spolnim mogućnostima i vanbračnim sinovima. O Crkvi bosanskoj koju su štovali Bošnjani i vladari bosanski, o kraljevskom gradu Visoki, o krunidbenom dvoru u Milima… o franjevcima kojima je posljednji bosanski ban Stjepan II, da udovolji papi, dozvolio veliku slobodu djelovanja… Sve je uzalud! Bošnjaci su Muslimani od 1993 i tačka! Onda je uslijedila i medijska hajka, pa krvoproliće i genocid, pa svi ti poturaju svoju naciju kao sveto slovo, i ja tu zašutim. Mene ima, a nema me. Dokazi su na mojoj strani, al šta vrijedi kad ne mogu više ni da govorim. Od tada, Muzafer gluhonijemi i ja kao da smo jedno, on posmatra i istražuje ko mu je majka, ja gledam, čitam, čekam da Bošnjani shvate ko su i tek pokatkad progovorim!
Tako se moj otac i ja, pod istim krovom, podijelismo, a sve zbog svih onih Muslimana kojima preko noći stvoriše naciju Bošnjaka i ostaviše prostor sljedbenicima Ilije Garašanina i sarajevskog nadbiskupa Josipa Štadlera da likuju jer su konačno uništili, stoljetno potkopavane, duboke temelje bosanskohercegovačkoj naciji.
Od tada se toliko licemjerstvo, beskičmenjaštvo, lihvarstvo nigdje nije tako ugnijezdilo kao na prostoru te Ničije zemlje što je u enciklopediji nazivaju Bosna i Hercegovina. Diktiraju Tihići, Dodici, Čovići, Lagumdžije, i svi ini vlastodršci i vjerovođe, kad da udahnuemo i kad da izdahnemo, visokom stopom oporezovani zrak koji udišemo, a „nacije“ glasaju li glasaju za svoju naciju, svoj jezik, svoju historiju mitsku. Potajno se nadaju da će jednog dana entitet RS biti pripojen Srbiji, da će hercegovački krš biti sastavni dio Lijepe njihove, da će Bošnjaci dobiti dio Sandžaka i biti Bošnja umjesto Bosna… Negiraju genocid i oni svjesni i oni nesvjesni, Haški tribunal posmatramo kao javnu kuću europskog kurvaluka u kojoj su najplaćenije kurve „nečiji“ heroji, čekamo da svane novi dan u kojem će nam neko drugi zaraditi „koricu kruha“ i vrijeme protiče u svekolikoj pljački ove dever države od postanka do našije dana…
Muzafer i ja, sjeli u auto i krenuli na odmor 2011 ljeta gospodnjeg, granični prijelaz jedan, drugi, na trećem nam mladi carinski službenik zatraži na pokaz putne isprave, uredno obiđe oko automobila i onako drčno podviknu: „A di van je nacionalna oznaka?“
Ja šutim, gledam i smiješim se, ne njemu već sebi i svojoj nacionalnoj oznaci, dal da mu kažem: Pitaj Garašanina, Štadlera i Isakovića, pitaj sve one nahuškane artiljerce i borce koji su ratovali za naciju, a danas nemamo naciju il imamo lažirano-mitsku koja je ko biva naša, a nije naša već njihova, pitaj Dodika kojemu ne treba Europa ako će nam legalizirati pedere i prostituciju, pitaj Lovrenovića i Imamovića, pitaj i prvog predsjednika BANU akademije, pitaj Čovića i Lagumdžiju, pitaj… dejtonske demone prošlosti, ma pitaj koga hoćeš, samo ne pitaj mene i Muzafera, mi smo oni Ostali koji tek treba da se izbore da budu Bosanci kao manjinski narod…al ne izgovaram nijednu, šutim i smiješim se… hej bez nacionalne oznake ne možemo nigdje van iz države, a to vam je ona ovalna naljepnica za automobil sa slovnom oznakom države BiH!
Gleda u nas carinski službenik i čeka, ja konačno progovorim da ju nemam, i da se gospodin vlada po zakonima Lijepe svoje, a on mi pokloni smiješak, vrati putne isprave, naloži da ju nabavim i zalijepim, i poželi nam sretan put i ugodan odmor!
Prođosmo mi granicu, vozimo kroz Dubrovačku županiju, Dubrovnik se izlizao od starosti i stoljeća, prkosi vremenu, Kulin banu i bosancima, a s lijeve strane geografski toponimi Visočani, Bosanka…u Dubrovniku žive Mihailo i Mirsada, govore tečnim bosanskim jezikom, vole svoje dvije unuke i jednog unuka iako ih ništa ne razumiju jer djeca govore samo engleskim jezikom, i zbunjeno za sebe kažu da su sad Hrvati, na stradunu sjede dvije mlade djevojke, lijepe, i sočna izričaja, u minuti tisuću puta izgovaraju „jebiga“, Josipa i Jelena, Josipa drsko vraća konobaru dvije kave i brblja u telefonsku slušalicu:“ Jebem ga glupa, mjesec dana pijemo kavu sa hladnim mlijekom i on ope donio kavu sa toplim, misli on da će mu Hercegovka to prešutjeti“….
A Muzafer i ja nijemo posmatramo razumijevaći se bez ijednog treptaja oka, bez ijedne riječi, bez nacionalne oznake na automobilu ali na prvu prepoznaš bosanskohercegovačkog čovjeka ma kako on sebe nacionalno oslovljavao i ma koliko dugo sa djedovine izbivao!
I da ne zaboravim, Muzafer je Ugursuz, a njegov tvorac je Nedžad Ibrišimović, član Senata BANU akademije i umjetnosti koja je nakon „tromjesečnih priprema Inicijativnog odbora“ (ops)osnovana! I opet razočarenje, prvo Alija Isaković 1993. a sada 2011. Nedžad Ibrišimović…
A ja ću da sanjam san „Usnio slon Indiju“ priču staru tisuću godina u kojoj mladog slona odvode daleko od Indije, sav svoj život podredio je radu i zaboravu, naučio da služi vladaru svome, a kad je napunio stotu, u san mu došla Indija! Jasno je vidio svoj rodni kraj, shvativši ko je i odakle je, i gdje mu je mjesto…. pred snagom probuđenog koji zna svoj put padaju sve prepreke i sklanjaju se svi protivnici… kaže priča o slonu!
.
27.07.2011. A.Š.
