Na današnji dan 1980. godine u ljubljanskoj bolnici umro je jedan čovjek.
Zastave na Buckingamskoj palači, Capitol Hillu, Kremlju, Elizejskim poljima, Hofburgu i širom svijeta spuštene su na pola koplja.
Održana je, prvi i posljednji put u povijesti, sjednica Ujedinjenih naroda sa samo jednom točkom.
Proglašeni su višednevni nacionalni dani žalosti u više od 80 zemalja svijeta.
Na sahrani je bilo 209 delegacija iz 128 zemalja, 31 predsjednik republike, 4 kralja, 6 prinčeva, 22 predsjednika vlada, 11 predsjednika nacionalnih parlamenata.
U Vatikanu su jedan i jedini put u povijesti zvonila zvona, u katedralnim crkvama služene mise zadušnice.
Bio je državnik svijeta.
Neka mu je vječna slava.
Što su sve svjetski dužnosnici, generali, književnici, glumci i sportaši rekli o Josipu Brozu Titu
Na današnji dan umro je vođa antifašističkog otpora jugoslavenskih naroda i doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. U raspravama koje se već godinama vode na temu njegovog lika i djela uglavnom se propušta spomenuti poštovanje cijelog svijeta, koje je jugoslavenski maršal uživao od sredine “Drugog svjetskog rata pa do dana svoje smrti. Respekt prema njemu i njegovoj vojsci nisu pokazivali samo saveznici, nego i ratni neprijatelji. Što su, dakle, o Josipu Brozu govorili njegovi savremenici – Winston Churchill, Heinrich Himmler, Franklin D. Roosevelt, Charles deGaulle, Jaser Arafat, Neal Armstrong, Richard Burton, Willy Brandt, Miroslav Krleža, Mirza Delibašić…
(ANTE RADIĆ – Lupiga.Com)
Dwight Eisenhower, američki predsjednik i general: „Maršal Tito je najveći heroj Drugog svjetskog rata.”
Winston Churchill, u kolovozu 1944. godine: „Razlog zašto smo prestali pomagati Dražu Mihailovića i njegove četnike je jednostavan. On se nije borio protiv Hitlera. Odlučno smo na strani Tita, zbog njegove velike i hrabre borbe protiv njemačke armije… Partizani su sada gospodari situacije i predstavljaju smrtnu opasnost za Nijemce …”
Franklin D. Roosevelt
Franklin D. Roosevelt, predsjednik SAD, 1944. godine: „Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u povijesti Drugog svjetskog rata…”
Rudolf Luetters, zapovjednik njemačkih trupa na Sutjesci, 1943. godine: „Tok borbe je pokazao da su partizanske snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje… Njemački vojnik nije dorastao fanatično borbenim partizanima…”
William Bill Deakin, šef britanske vojne misije u NOR-u: „Tito je jedini vrhovni komandant ranjen u toku Drugog svjetskog rata. Imao sam vojničku čast i dužnost da budem u toku rata kraj Tita… Uprkos zbivanjima u koja smo upadali, on je uvijek bio miran i staložen. Njegov čelični pogled uvjeravao je sve jedino u pobjedu i samo u pobjedu…”
Dean John, načelnik britanskog generalštaba, 1944. godine: „Od jeseni 1942., Montgomeri u Africi, Žukov u Rusiji i Tito u planinama Balkana, označili su početak sloma moći sila osovine i početak nezadrživog juriša na njemačku tvrđavu.”
Heinrich Himmler, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika, 1944. godine: „Volio bih da vam navedem još jedan primjer upornosti – upornost maršala Tita. Moram reći da je on stari komunista, taj Herr Josip Broz, da je veoma čvrst čovjek. Nažalost on je naš protivnik. Taj zaista zaslužuje titulu maršala… On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tucet Tita u Njemačkoj, ljudi koji bi bili vođe i koji bi imali takvu odlučnost i tako čvrste živce da se nikada ne predaju, iako su potpuno opkoljeni. Taj čovjek ne raspolaže ničim, apsolutno ničim. Uvijek je bio opkoljen, ali taj čovjek je uvijek našao način da se probije. Nikad nije kapitulirao. Mi znamo najbolje kakve nam nevolje zadaje na jugoslavenskom prostoru, zbog toga što se tako uporno bori…”
Heinrich Himmler
George Patton, američki general: „Maršal Tito i njegovi partizani imali su i političke i vojničke hrabrosti da se usred okupirane Evrope, i kada naše stvari nisu išle dobro, late oružja i nanesu Hitleru neočekivan i težak moralni udarac. I ne samo moralni, nego i ozbiljan vojnički udarac, vezujući veliki broj njemačkih divizija za jugoslavenski front, koje su mu mnogo puta nedostajale na drugim ratištima, i na istoku i na zapadu Evrope…”
Charles deGaulle, francuski predsjednik: „Tito je borac koji je uprkos najtežim okolnostima iznio pobjedu. Tito je legendarni junak…”
Charles deGaulle
Jean Cassou, francuski književnik, 1949. godine: „Tito je jedan trenutak savjesti čovječanstva. Tako se osjeća svatko tko se jednom s njim sreo… Tito je povijesna ličnost u najplemenitijem i najvišem smislu te riječi, čovjek koji stvara povijest.”
Habib Burgiba, predsjednik Tunisa, 1961. godine: „…Tito je borac koji je čitav svoj život posvetio trijumfu slobode i dostojanstva.”
Georgios Papandreu, grčki političar, 1964. godine: „Nedavno sam u grčkoj skupštini nazvao maršala Tita apostolom mira. Mogu zaista reći da sam uzbuđen i dirnut njegovom misijom u čovječanstvu – misijom slobode i mira. Sasvim je prirodno da, kada se jedna takva ličnost bori za mir u svijetu, bori se i za mir na Balkanu.”
Aldo Moro, predsjednik talijanske vlade, 1965: „Predsjednik Tito je čovjek koji se u teškim i kritičnim događajima uzdigao do simbola smjelosti i odlučnosti u borbi za nezavisnost svoje zemlje, čovjek koji svojim međunarodnim angažmanom dokazuje da zna uskladiti snagu stavova, s mudrim smislom za stvarnost i koji se u svom državničkom radu neumorno zalagao i zalaže da osigura Jugoslaviji bolju i sretniju budućnost.”
Jaser Arafat, vođa Palestinskog oslobodilačkog pokreta, 1977. godine: „…Borca, predsjednika Tita karakterizira mudrost, oštroumnost i prijateljski odnos prema ljudima. Predsjednik Tito je u svim srcima onih koji se bore za pravdu i slobodu, zbog svojih herojskih dostignuća…”
Jaser Arafat
Neal Armstrong, američki astronaut: „Predsjednik Tito je čovjek koji je razaranje i rat pretvorio ustvaranje i mir.”
Anvar el Sadat, egipatski predsjednik: „Tito je svijetla stranica u povijesti čovječanstva i izuzetan putokaz koji osvjetljava horizonte budućim generacijama.”
Richard Burton, američki filmski glumac, 1971: „Veliki sam obožavatelj maršala Tita još od 1945. godine, kada je Tito za nas postao nešto stvarnije od mita…Znali smo da u Jugoslaviji postoji nešto misteriozno što se zove Tito i što je među Nijemcima stvaralo pakao… Tito je posve drugačiji nego što sam ga zamišljao. Mislio sam da taj veliki državnik mora biti čovjek žestoke prirode, a Tito je miran, skladan, dobro raspoložen i veoma duhovit čovjek.”
Richard Burton
Sergej Bondarcuk, ruski režiser i glumac, 1972. godine: „…Tito je ne samo veliki ratnik i revolucionar – mislilac. On je, rekao bih, velika stijena naše epohe.”
Willy Brandt, kancelar Njemačke, 1973. godine: „Za jugoslavenski narod je dar sudbine što je u godinama najvećih opasnosti imao takvog vođu. Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih ličnosti našeg vremena. Posebno cijenim Titovu smjelost i državničku mudrost.”
Arthur Miller, američki književnik, 1973. godine: „…Kada smo čuli za silni otpor koji su Titovi partizani pružali njemačkim hordama i fašizmu, mi smo prvi put u toku Drugog svjetskog rata shvatili da Hitlerova Njemačka nije nepobjediva.”
Aleksej Kosigin, predsjednik vlade SSSR, 1975. godine: „ Naš narod će uvijek pamtiti da je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije pod Titovim zapovjedništvom dala neizbrisiv doprinos uništenju fašizma, da su jugoslavenski partizani od prvog do posljednjeg dana rata bili naši saveznici i suborci…”
Miroslav Krleža, književnik: „ U ratu protiv Hitlera, goloruk, pa uspjeti! Staljinu reći: NE! Održati se! Još tisuće kasnijih uspjeha i pobjeda njegovih… Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije sumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega, o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima.”
Miroslav Krleža
Branko Čopić, pisac i pjesnik: „Tito je neustrašivi div koji je došao iz narodne bajke, izvršio besmrtno djelo oslobođenja i ponovo se vratio u bajku.”
Ivan Meštrović, kipar: „Tito je, bez svake sumnje, najveći čovjek koga su u čitavoj svojoj povijesti imali jugoslavenski narodi.”
Richard Nixon, predsjednik SAD: „…Tito je lider koji ima svoje principe, smisao za humor, sjajno pamćenje, i on se nas Amerikanaca ne boji!”
Jimmy Carter, predsjednik SAD: „…U miru i ratu Tito je dio povijesti svijeta, u vrijeme sadašnje generacije i u vrijeme ranijih generacija. On je čovjek nepresušne snage, nepresušne mladosti, nepresušne borbenosti i nepresušne hrabrosti.”
Helmut Schmidt, njemački kancelar: „Malo je onih koji se cijeli svoj život uspijevaju, tako beskompromisno i bespoštedno prema samome sebi, staviti u službu vlastitog naroda i svjetske zajednice.”
Kenneth Kaunda, afrički državnik: „Predsjednik Tito je umro, ali je ostalo i ostat ce njegovo djelo. Njegova poruka je da treba živjeti u miru, ljubavi, jednakosti i bratstvu među narodima. Zato je on veliki čovjek koji će zauvijek živjeti.”
Robert Mugabe, afrički državnik: „U ime svih naroda svijeta postavio je principe koji su trajna inspiracija čovjecanstvu.”
Bulent Ecevit, turski državnik: „Tito će biti pamćen vječno i s divljenjem zbog njegovih velikih doprinosa međunarodnom razumijevanju i svjetskom miru.”
Felippe Gonzales, španjolski državnik: „Tito je bio čovjek uvijek okrenut miru i slobodi svijeta.”
Sandro Pertini, talijanski predsjednik: „Smrću predsjednika Tita čovječanstvo gubi borca koji se uporno borio za načela slobode i pravde. On je posljednji medu velikanima Drugog svjetskog rata, koji odlazi nakon što je postao prvi u borbi za stvaranje i obranu nezavisnosti svoje zemlje. Pobijedio je u svim bitkama u kojima je sudjelovao. Izgubio je samo posljednju – onu protiv smrti.”
Mirza Delibašić, slavni košarkaš, 4. svibanj 1980. godine: „ Tužan sam. Mislim da od mene nema tužnijeg Jugoslavena. Znam, svi tugujemo, ali ja, bar se meni čini, teže i bolnije sve ovo podnosim, jer je najljepši dan u mom životu onaj kada sam bio Titov gost. Koliko sam tada blistao od sreće, toliko sam sada tužan, naprosto malaksao.“
Lupiga.Com
Vezane objeve:
– Sahrana Josipa Broza Tita 8.5.1980. – „Samit čovječanstva“
– Na Titovom pogrebu plakala je i jedna holivudska zvijezda, a razlog je zaista potresan
– 6. maj 1971. – Tito u Visokom (Foto / video)
40 GODINA OD SMRTI MARŠALA – ŠTA JE OSTALO OD TITA
Sjećanje na neprikosnovenog političkog vođu Josipa Broza Tita, 40 godina nakon njegove smrti, najviše je vezano za njegov “politički sustav” i “vrijeme” koje ga simbolizira, te je slojevito i duboko ambivalentno
To bi mogao biti sažetak ocjena koje su za Hinu dali istraživači suvremene povijesti s filozofskih fakulteta iz Zagreba Ivo Goldstein, iz Sarajeva Husnija Kamberović i iz Ljubljane Božo Repe.
Josip Broz Tito (Kumrovec, 1892 – Ljubljana, 1980) bio je vojni maršal, doživotni predsjednik komunističke partije i države SFRJ te suosnivač Pokreta nesvrstanosti. Kroničari ističu a su se na njegovu pogrebu u Beogradu, ravno prije 40 godine, okupili predstavnici više od stotinu država, među kojima veliki broj čelnika utjecajnih država.
Suprotstavio se Hitleru i Staljinu
Tito je bio fenomen koji je nadživio svoje vrijeme, bez obzira ocjenjivali li njegovu ulogu pozitivnim ili negativnim tonovima, a sve njegova osobna obilježja u mnogočemu su određivali povijest Hrvatske i čitavog jugoslavenskog prostora u dobrom dijelu 20. stoljeća, napominje Ivo Goldstein i dodaje kako je jedinstven u svijetu jer se suprotstavio Hitleru i Staljinu i odnio pobjedu protiv obojice.
Najuspješnija je prva faza njegova puta, kada je od vođe jedne potpuno nepoznate partije na početku Drugog svjetskog rata izrastao u najvećeg gerilskog vođu toga rata i u drugoj polovici 1944. godine ravnopravno sjedio sa dvojicom od trojice najmoćnijih vladara u svijetu, Churchilom i Staljinom. Ta politička i vojna karijera ga je katapultirala u vrh svjetske politike i jedinstvena je činjenica, kaže Goldstein, koji je s ocem Slavkom koautor “najobimnije i najobuhvatnije” biografije „Tito“ (2015).
Preuzevši 1944/5. vlast u Jugoslaviji, Tito je stvarao boljševički sustav par excellence. U trenucima kada je raskidao sa Staljinom 1948. Tito nije imao neku viziju reforme sustava, ali je u sljedećim mjesecima, shvativši da se i ideološki mora odmaknuti od Istoka, zaključio da valja krenuti u postupnu i limitiranu liberalizaciju i demokratizaciju, pa je u narednih dvadesetak godina, u pedesetim i šezdesetim godinama, stvarao osnove za više slobode u poduzećima i u društvu općenito.
Na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, na nepriličan način krši Hrvatsko proljeće i liberalne tendencije u drugim republikama. Potom se pokazuje da je ostario i onemoćao, te da je nesposoban da se nosi s izazovima relativno razvijenog i demokratiziranog društva. Tito je pokušao krizu prevladati zastarjelim mehanizmima – zapravo, vratio se dogmatizmu, konceptima koji su mogli djelovati uvjerljivo prvih poslijeratnih godina, ali su sada bili anakronizmi, bez pravog sadržaja i s posve promašenim ciljevima. Nakon njegove smrti, zahvaljujući i rješenjima koja je sam nametnuo, Jugoslavija više ne može odgovoriti izazovima vremena te se raspada u krvavim ratovima, zaključuje Goldstein.
Percepcija Tita danas
Tito stvarno simbolizira jedno povijesno razdoblje socijalističke Jugoslavije i današnji odnos prema tom razdoblju se iskazuje kroz odnos prema Titu. O tome je u BiH odnos različit: mnogi se, često i nekritički, pozitivno odnose prema tom nasljeđu, predstavljajući sve to kao vrijeme kada su „tekli med i mlijeko“, dok drugi samo govore o nasilju, nedostatku sloboda, krizama i slično. Zaboravlja se povijesna dinamika: Nije bilo isto 1945/1946, kada su mnogi bili izloženi postratnoj represiji, 1948/1949, kada su mnogi bili izloženi represiji zbog sukoba sa Informbiroom, 1950/1951 – kada su mnogi gladovali, i 1970-ih kada su mnogi uživali u blagostanju i tako dalje. Sve je to bio Tito, odnosno ono što on simbolizira, kaže Kamberović.
Percepcija u slovenskoj javnosti povezana je s Titovom ulogom tijekom Drugog svjetskog rata, otporom Staljinu i ulogom u pokretu nesvrstanih, dijelom i zbog samoupravnog socijalizma, te je vezana s Jugoslavijom, kaže Repe.
Samoupravni socijalizam je ljudima pružao sigurnost, zaposlenost i predvidljivost. Pošto je danas proces zapravo obrnut, ta neizvjesnost naravno utječe i na procjenu prošlosti. Zbog krize, nesigurnog rada, percepcije radne snage samo kao troška i opće neizvjesnosti, stavovi prema jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu, znatno su se promijenili i kod djela mlađe generacije. Poslije promjene sistema u devedesetim i nove percepcije uspjeha po svaku cijenu bez obzira na način, koja proizlazi iz neoliberalističke doktrine, za dio mlade generacije Tito je postao čovjek koji je uspio, koji je bio dio svjetskog jet seta, imao je vile, jahtu, žene, družio se sa najutjecajnijim političarima u svijetu, filmskim glumcima…, objašnjava Repe.
Nešto utjecaja ima i međunarodna politika. Države koje su proizašle iz nekadašnje Jugoslavije nemaju zapravo nikakvog međunarodnog značaja i imaju drugorazrednu diplomaciju. Slovenski političari se ne usuđuju oduprijeti rastućem nacionalizmu i revizionizmu u susjednim zemljama, naročito u Italiji, a Jugoslavija je imala važnu ulogu u svijetu kao što je Titova Jugoslavija osigurala promjenu zapadne granice, dodaje profesor suvremen povijesti iz Ljubljane.
Slovenska nota jugonostalgija
Potpuno suprotno ga vidi desnica, kao diktatora odgovorna za poslijeratna ubojstva, nedemokratski režim i na kraju krvavi raspad Jugoslavije. Oni smatraju da bi Slovenija dobila više, uključujući i Trst, da nije bilo Titova komunističkog režima, kaže Repe i dodaje da za to nema nikakve povijesne osnove.
Govoreći o percepcije Tita u slovenskim javnim prostorima, Repe ističe da su nakon 1990. neki njegovi kipovi uklonjeni, a neke ulice preimenovane, uključujući i glavnu ulicu u Ljubljani, ali da su neke ulice u različitim gradovima ostale. Međutim, prije par godina, desničarski Ustavni sud je spriječilo ponovo imenovanje nove ulice u Ljubljani. Ironično, na čelu Ustavnog suda je Ernest Petrič, Titov diplomat i posljednji jugoslavenski veleposlanik u Indiji, pa čak i kandidat za savezno Predsjedništvo 1970-ih. Sada je savjetnik predsjednika Boruta Pahora, kaže Repe.
Važna percepcija Tita vezana je za Jugoslaviju. Generacije koje su je iskusile većinom imaju pozitivan stav prema njoj. To je takozvana jugonostalgija, koja se ogleda u činjenici da su Slovenci vjerojatno najbrojniji posjetitelji Kumrovca, Titovog groba na Dedinju, kao i mjesta povijesnih bitaka iz drugog svjetskog rata. To, naravno, ne znači da se itko želi vratiti u Jugoslaviju, nego više sliči nostalgiji za »dobrim starim vremenima«, kao što se prije dogodilo sa Austro-Ugarskom, smatra Božo Repe.
U nekoj novoj formi jugonostalgija ima utjecaja i na mlađe generacije, iako slabo poznaju jezik, ali vole jugo-muziku i putuju u zemlje nekadašnje Jugoslavije. Ja to povezujem sa spontanim balkanskim načinom života i zabave, koji je privlačan kad se gleda iz krutih okvira u koje nas je uhvatila Europska unija, pa i konzervativizam i licemjerni moral modernih društava. Jasno je da zajednička evropska kultura ne postoji, a jugoslavenska u nekakvom nematerijalnom obliku još uvijek postoji, kaže Repe.
Veliki modernizacijski pomak
Husnija Kamberović napominje da mu nisu poznata dublja istraživanja odnosa javnosti prema Titu u Bosni i Hercegovini, ali ističe da je vidljivo kako ga jedni još uvijek obožavaju, kunu se u njega i koriste svaku priliku da to i pokažu, a drugi ga optužuju za sva zla kroz koja su prošli.
Mnogi i danas pišu grafite po zidovima ili izlažu fotografije s Titovim likom, polaži cvijeće kod Titove biste u Sarajevu i slično. Ne bih rekao da su to jugonostalgičari, premda ima i takvih, nego više ljudi koji su razočarani svakodnevnicom u kojoj sada žive i spas nalaze bijegom u neko „bolje, prošlo, Titino doba“.
Nasuprot njima, neki su bili su osuđivani zbog ideoloških razloga i slično, pa sada vlastito negativno iskustvo transferiraju u opće iskustvo iz socijalizma. Neki, pak, Tita i „njegovo doba“ nisu nikada niti prihvaćali kao vrijednost. Primjer su mnogi u zapadnoj Hercegovini, gdje su usprkos silnim pokušajima komunista ostali prilično rezervirani prema tom sistemu, kaže Kamberović.
Gledano objektivno, u Bosni i Hercegovini su u „Titovo doba“ postignuti veliki modernizacijski pomaci, BiH se afirmirala kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije, privredno i kulturno se razvila, posebno ako se to usporedi s razdobljem prve Jugoslavije, te je unutarnja homogenizacija Bosne i Hercegovina postala vidljiva. Sve to, osim možda ove unutarnje homogenizacije, moglo bi se odnositi i na Jugoslaviju kao cjelinu, plus međunarodni ugled koji je Jugoslavija imala, zaključuje Kamberović.
Optužbe da je ratni zločinac
Jedna od najnegativnijih slika Josipa Broza u Hrvatskoj vezana je za završetak Drugog svjetskog rata, preko koje ga određeni krugovi optužuju da je ratni zločinac.
Tito je mogao pretpostaviti da će krajem rata doći do masovnih likvidacija u kojima će stradati i oni koji nisu zaslužili smrtnu kaznu, pa čak ni da budu suđeni. On je znao za to i lako je preko toga prešao. U poznatom govoru 28. svibnja 1945. u Ljubljani rekao je: „…to su izdajnici, ruka pravde, ruka osvetnica dostigla je već ogromnu većinu“. To je bilo u danima nakon masovnih likvidacija njemačkih vojnika te ustaša, domobrana, slovenskih belogardejaca i četnika po Sloveniji, kaže Goldstein.
On upozorava da se u „priči oko Bleiburga i Križnog puta“, kako ju prezentira desna javnost, zaboravlja povijesni kontekst. Primjerice, rat nije počeo u svibnju 1945. nego u travnju 1941., a u međuvremenu se dogodio niz teških zločina uključujući Jasenovac i druge logore. Konačno, to je bio zločinački ustaški režim i jedan broj onih koji su došli na Bleiburg okrvavili su ruke ili su bili dio zločinačkog aparata.
Kritičari žele prikazati da su ondje stradavali ljudi zbog svog hrvatstva, ali to nije točno. Stradavali su mnogi od Slovenije do Makedonije. Titov režim nije bio antihrvatski, bio je antiustaški. U kasnijim je godinama svaku manifestaciju hrvatstva proglašavao „nacionalizmom“, ali to je posve druga priča, kaže Goldstein.
Šta je ostalo od Tita?
Osvrćući se na pitanje koliko je Titovog nasljeđa danas ostalo, Kamberović kaže da neko nasljeđe ostaje trajno. Na primjer, ako analiziramo urbanizaciju kroz koju su BiH i Jugoslavija prošle u doba socijalizma, onda vidimo da je to vrijedno nasljeđe. Mnogi kulturni spomenici iz vremena socijalizma su spomenice od svjetske vrijednosti, kaže.
Tito i socijalizam su stvarali drugačije društvo, pa iako nisu uspjeli izgraditi društvo ravnopravnih, ono je svakako s manje socijalnih razlika u odnosu na društvo u kojem sada živimo. Zato niži socijalni slojevi imaju puno više razloga afirmativno razmišljati o Titovom dobu, dok se nove elite nastoje što više odvojiti od Titovog doba, premda su svoje bogatstvo dobrim dijelom stekli privatizirajući društveno vlasništvo stvoreno u „Titovo doba“, kaže on.
Stav današnjih političkih elita prema Titovom dobu uvelike određuje njegov koncept interetničke suradnje nasuprot međuetničkoj konfrontaciji. „Titovo doba“ je pokazalo kako je međuetnička suradnja moguća, dok današnje političke elite, izrasle na etničkim osnovama, svoj legitimitet crpe na etničkoj konfrontaciji, i zbog toga grade negativan odnos prema Titu. zaključuje Kamberović.
I Goldstein, koji smatra da ni jedan od Titova tri velika projekta nije uspio – Jugoslavija, socijalizam i nesvrstanost – ističe antifašizam i međunacionalni sklad kao njegovu trajnu baštinu. Danas s različitih strana tvrde da je to bilo lažno, ali to je postojalo; Tito je te projekte barem privremeno uspio održati životnima, kaže Goldstein.
Bože Repe ocjenjuje da Titova ličnost polako nestaje iz povijesnog pamćenja, a percepcija njegove uloge ostaje ambivalentna u slovenskom društvu, kao i u drugim bivšim jugoslavenskim društvima. Općenito uzeto, kaže Repe, Tito ostaje pozitivna ličnost, rekao bih manje nego u BiH, a više nego u Hrvatskoj, a naročito više nego u u Srbiji.
(SB/Agencije)
