Ako stranka, političarka ili političar zastupaju nekakvu društvenu skupinu i tada svejedno nastoje dobiti potporu i izvan te skupine. To znači da oni na nekoj točki nužno mistificiraju posebne koristi u opću korist ili, alternativno, prikrivaju ograničenu prirodu svoje politike
[…] Taj zaključak navodi na pomisao da demokracija djeluje, ili barem može djelovati pomoću magičnih načela. Mjerila na osnovi kojih se u demokraciji izabiru ljudi za izvršavanje raznih poslova, nemaju „unutrašnju“ vezu sa samim tim poslovima. Ako kandidat slatkorječivo govori, žalosno gleda ili se odlučno postavlja, iz toga nije moguće zaključiti koliko je on upoznat s kamatnim stopama, privatizacijskim modelima, trasama cesta ili vojnim savezima; iz dojma poštenosti, trezvenosti i sposobnosti, koji svi pokušavaju dočarati, također nije moguće jasno zaključiti u kojem smjeru će tko razmišljati o kamatama, privatizaciji, ekologiji ili militarizaciji. Preskakanja ima još i više: reklamu za stranku prave vještaci za reklamu, u javnosti je zastupaju njene svete krave, politiku joj određuju ideolozi, odluke su pak ovisne o lobijima koji plaćaju stranku, od privatnih koristi reklamnih agenata, svetih krava i ideologa, povrh toga još i od trenutnih odnosa i privremenih savezništava među strankama, frakcijama, velikim muževima (antropološki izraz „big man“ odgovara seksističkom ustroju garnitura, i donekle načinu djelovanja oligarhija u demokraciji). – „Težina“ koju mora nositi povjerenje spram pojedinačnog političara ili političarke svakako je prevelika. Posljedice koje izviru iz izbora preopake su i isuviše dalekosežne da bi za pojašnjenje djelovanja dostajao uobičajen racionalistički model.
Liberalistička ideologija demokracije inače proizlazi iz postavke da su svaki birač i biračica politički analitičari, da ujutro pročitaju sva tri dnevnika koji su im dostupni, da kući čuče pred TV-om i u kavani raspravljaju o javnim pitanjima, da za zvučnu podlogu svoga života imaju, dok god su budni uključen radio na svim postajama koje trenutno emitiraju. Ali čak i ako prihvatimo da biračica i birač mogu ispuniti te utopijske uvjete, demokracija ostaje natopljena magijom zato što političko polje demokracije ne može ispuniti svoje vlastite uvjete da bi uopće bilo moguće.
Razloga tome ima više. Jedan je u tome što svaka stranka, svaki političar ili političarka nastoje pridobiti što više glasova, što brojniju potporu. Ako stranka, političarka ili političar zastupaju nekakvu društvenu skupinu ili koaliciju skupina (radne ljude, seljake, velike kapitaliste, male kapitaliste, stanovnike i stanovnice neke pokrajine, industrijsku i poduzetničku birokraciju, vjersku birokraciju i sl.) i tada svejedno nastoje dobiti potporu i izvan te skupine ili tih skupina. Zato pokušavaju dokazati da su koristi što ih zastupaju koristi svih ili barem velike većine. To pak znači da oni na nekoj točki nužno mistificiraju posebne koristi u opću korist ili, alternativno, prikrivaju ograničenu prirodu svoje politike. Ako stranka, političarka ili političar ne zastupaju nijednu skupinu posebno, tad pokušavaju ustanoviti što bi moglo biti prihvaćeno kao „opće dobro“. U tom slučaju njihova je politika čak dvostruko posredovana: ovisna je naime o predodžbi same stranke, političarke ili političara, o onome što bi čim veći broj ljudi mogao „predstavljati“ kao svoje dobro. Kako god okrenuli, dobar dio politike političkih djelatnika svejedno je zavođenje, mistifikacija i sl., i dio njih je svakako svjestan te mistifikacije. Mistifikaciju je i moguće vršiti „magičnim“ oruđem: govore li o nacionalnom interesu, o narodnoj sreći ili o koristima društva, oni svejedno izvode poopćenje koje je u nekim elementima neopravdano.
Paradoks je u tome da u pluralističkoj liberalnoj demokraciji svi njeni djelatnici automatski i neznajući, ali nužno, rade tako da prevlada jedan stil, da se ostvari jedna vrsta argumenata. Taj stil i ti argumenti nemaju nikakve veze s ovlaštenjima koja pomoću njih dobivaju politički djelatnici, već su sasvim retorički posao ili, preciznije, učinak su prevladavajućih ideologija
Ako se prvi razlog magije u demokraciji tiče „sadržaja“ političkog komuniciranja, drugi se tiče njegovog oblika. Što god da neka politika govori, svejedno mora nastojati da njen govor bude za što veći broj oslovljenica i oslovljenika razumljiv, a pogotovo i uvjerljiv. Njen stil i njena argumentacija ravnaju se po njenoj predodžbi o tome što bi bilo općeprihvatljivo i općeuvjerljivo. Upravo zato što to čini više političkih djelatnika, ta se „predodžba“ o općoj prijemljivosti i prihvatljivosti istodobno nužno „objektivira“. Naime, nužno dolazi do toga da neke vrste argumenata i neke vrste stilova u svakom trenutku vrijede kao opće prihvatljivi i „vjerodostojni“. Paradoks je u tome da u pluralističkoj liberalnoj demokraciji svi njeni djelatnici automatski i neznajući, ali nužno, rade tako da prevlada jedan stil, da se ostvari jedna vrsta argumenata. Taj stil i ti argumenti nemaju nikakve veze s ovlaštenjima koja pomoću njih dobivaju politički djelatnici, već su sasvim retorički posao ili, preciznije, učinak su prevladavajućih ideologija. Ako ovlaštenim djelatnicima zatim zaista nešto i uspije, povjerenje što su si priskrbili putem stila i argumenata, koji sami po sebi nemaju veze s političkim djelovanjima, to vjerničko povjerenje, dio je praktične učinkovitosti. Upravo kao u magiji.
Ali uzmimo da birač i biračica nekako znaju sve rečeno. U tom slučaju pri svojim se odlukama ravnaju po nekoj drugoj procjeni. Ako svi melju iste gluposti, ako to svi rade istim ili sličnim argumentima i retoričkim postupcima, biračica i birač se tad ravnaju npr. po „umjetničkom dojmu“. Ako stranke, političarke i političari uglavnom izvode „obavezne figure“, kako u smislu umjetničkog klizanja, tako i u retoričkom značenju, tada je moguće ocjenjivati kolikom spretnošću, energijom i pouzdanošću to izvode. Promatračice i promatrači, tj. glasačice i glasači ravnaju se dakle estetskim suđenjem. Estetiku mjerila stekli su u osnovnoj školi na osnovi lektire. Jurčič, Jarc i Jesih odlučuju o izborima. Prije no što se političari našminkaju za TV nastup, morali bi čitati Prešerna, Pucovi i Pavčka, a ne uputstva svojih politbiroa – pa ta su uputstva ionako napisana na osnovi neizrečene norme književnog kanona.
Razočaranje demokracijom tako je dio same liberalne demokracije. Što će biti s demokracijom, ovisi od „stila“ kojim će glasačica i glasač prihvatiti razočaranje. Odazvati se mogu humorom, distancom i skepsom – i smatrati politički „establishment“ za to što jest: farsično uprizorenje Domnova, Kalandrova, samoukih i inih lirskih subjekata. Mogu reagirati bijesom, ressentimentom i zahtjevom da demokracija bude „prava“: sljedeći korak je želja da stvari uzmu u ruke snažni i pošteni muževi – dakle želja za ukidanjem demokracije. Poteškoća s fašizmom je da apelira na ono što je u ljudima najbolje.
Rastko Močnik, u knjizi: Koliko fašizma? Arkzin, Zagreb. 1998. str. 116-119.
Prometej
