Arktik – teritorij dijaloga? – Moguće, ali bi na buretu baruta “dijalog” mogao biti i nuklearni
Na Aljasci je američka administracija 31. kolovoza održala konferenciji o “Globalnom vodstvu na Arktiku” (GLAICER) na kojoj je okupila ključne ministre vanjskih poslova iz arktičkih i nekih ključnih nearktičkih zemalja, znanstvenike, političare, predstavnike autohtonih naroda Arktika i Aljaske, nevladinih udruga i predstavnike industrije. Na konferenciji je bilo riječi o klimatskim promjenama na Arktiku i šire, koje traže hitan odgovor, ali se raspravljalo i o potrebi sprečavanja nereguliranog ribarenja na otvorenom moru na Arktiku i drugim gorućim pitanjima. Komentirajući konferenciju su neki mediji naivno pisali “kako bi Arktik mogao postati potencijalno područje suradnje Zapada i Rusije”. Američki predsjednik Barack Obama se tijekom boravka na Aljasci doslovno glupirao i dok je pravio “selfije” govorio je o klimatskim promjenama, te se predstavio se kao “spasitelj planete Zemlje”.
Umjesto poželjne suradnje Moskve i Washingtona, koje nema niti je s ovakvom politikom može biti, SAD već duže vrijeme vode diplomatski rat i revidiraju “obrambenu” strategiju zbog Arktika, kojeg smatraju područjem na koje polažu ekskluzivno pravo.
Nakon konferencije na Aljasci su napisi u američkim medijima zvučali otprilike ovako: “Ledeni rat ide dalje – Rusija igra svoju igru na Arktiku”(Fox News), “Rusija dominira u bitci za Arktik” (Business Insider), BBC News i Daily Mail su se odlučili dotaknuti emocija ljubitelja prirode i pišu “kako su polarni medvjedi zaustavili ruska istraživanja na Sjevernom polu”, a The Wall Street Journal objavljuje kolumnu u kojoj “imperijalističke težnje ruskog predsjednika vidi kao jedinu prijetnju Arktiku”.
Naravno da Rusija ima svoje interese na Arktiku, ali umjesto da se poput Washingtona sama proglasi globalnim liderom, što se vidjelo iz imena konferencije na Aljasci, početkom kolovoza je Ujedinjenim narodima uputila zahtjev da se najveće međunarodno tijelo izjasni o politici mora i razgraničenju sjevernog dijela Ruske Federacije.
Jedino je Norveška pozdravila ovu inicijativu i priopćila da događaj treba smatrati pozitivnim potezom, jer je zahtjev dokaz da Rusija i dalje želi djelovati u skladu s pravilima Ujedinjenih naroda, najveći norveški dnevni list Aftenposten citira agencija Sputnik.
Ovo je drugi put da je Rusija podnijela zahtjev za priznavanje teritorija na Arktiku. 2002. godine je UN odbacio ruski zahtjev, navodeći “da nije potkrijepljen s dovoljno znanstvenih dokaza”. Ovaj put je sve na svom mjestu i Rusija je predala dovoljno znanstvenih podataka, piše International Business Times.
Kada je Moskva početkom prošlog mjeseca uputila zahtjev Ujedinjenim narodima za definiranje granica na Arktiku, zapadni mediji su pokrenuli histeričnu propagandnu kampanju u kojoj su okrivili Vladimira Putina da je pokrenuo ničim izazvan napad na Sjeverni pol.
Putin je napravio svoju “najodvažniju Land Grab ponudu” vrisnuo je Daily Express. Rusija kreće u “otimanje arktičke zemlje”, pisao je Mail Online. “Pomakni se santo leda! – Putin tvrdi da je Sjeverni pol njegov”, napisao je Fiscal Times, koji je ranije pisao “da bi polarni medvjedi uskoro mogli vidjeti i “male zelene ljude”, specijalne ruske snage koje su bez oznaka na uniformama omogućile da se održi referendum o samoodređenju na Krimu.
Konzervativni blog Washington Free Beacon je potpuno pogrešno naveo “kako je, zajedno sa svojom ponudom, Rusija upravo zabila svoju zastavu na dno oceana”. Naime, to je bio čisto simboličan potez Rusije koji se zapravo dogodilo 2007. Gotovo nijedan medij ne želi reći da veliki broj drugih zemalja također tvrdi da polažu pravo na dijelove Arktika.
No, ovakvi napisi će neupućenog čitatelja natjerati da povjeruje da ruski zahtjev posebno provokativan ili neobičan. Doista, neki od naslova izgledaju kao da su kopirani iz priopćenja NATO saveza u kojima se koriste termini kao “otimačina”, “okupacija”, “imperijalističke težnje Kremlja”, itd., dok se zapravo radi o zahtjevu u skladu s međunarodnim pravom da se odrede pomorske granice i pravo na gospodarski pojas na Sjevernom polu.
Treba naglasiti da medijska propaganda nije nimalo bezopasna, jer su nedavna istraživanja ukazala na činjenicu da oko 60 posto Amerikanaca “ne čitaju dalje od naslova”.
Rezultat zaglupljujućih informacija je neizbježan i nigdje zaglupljivanje nije tako agresivno kao u području geopolitike.
Washington Times tvrdi da Rusija “zahtijeva Sjeverni pol, dok još uvijek kao svoj obrok probavlja Krim”.
No, pogledajmo činjenice. Sjeverni pol i okolne vode Arktika ne pripadaju bilo kojem narodu. Rusija je jedna od pet zemalja koje traže prava u raznim područjima, a ostale zemlje su SAD, Kanada, Danska i Norveška.
Prema Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. (UNCLOS) svaka zemlja može tvrditi da ima ekonomsku zonu od 200 nautičkih milja od svojih međunarodno priznatih granica. Međutim, ako zemlja može dokazati da epikontinentalni pojas nadilazi oznaku 200 nautičkih milja, onda se gospodarska zona može se proširiti na 350 milja. UNCLOS omogućuje nekoj zemlji da proširi svoju granicu, ali mora pružiti snažan dokaz da njen epikontinentalni pojasa nadilazi njenu gospodarsku zonu.
To je dovelo do nekih verbalnih sukoba između pet zemalja koje tvrde da polažu pravo na teritorij. Ne bez razloga, jer se procjenjuje se da je u Arktiku oko 13 posto svjetskih neotkrivenih rezervi konvencionalne nafte i 30 posto neotkrivenih izvora plina.
Rusija traži prostor koji obuhvaća površinu od oko 1,2 milijuna četvornih kilometara, 350 nautičkih milja od svoje obale, jednako kao i 2002. godine, ali ovaj put ruski znanstvenici vjeruju da imaju dovoljno znanstvenih podataka da potkrijepe svoje tvrdnje.
Nema ništa novo ili neobično o svemu ovome i u tijeku je pravna bitka za kontrolu resursa koji su otapanjem leda sve pristupačniji.
Čak i Kanada, koja je cijelo vrijeme ruski protivnik u tom području, tvrdi da nema ništa čudno u najnovijem ruskom podnesku, ističući osobito da Rusija ne traži morsko dno izvan geografskog Sjevernog pola, što je Danska učinila prošle godine.
Michael Byers sa Sveučilišta British Columbia je za Toronto Star rekao “kako sigurno nije očekivao da će se Rusija ponašaju tako dobro kada je Arktik je u pitanju”, te da je podnesak Moskve “vrlo suzdržan”.
Nerazuman pristup u Kanadi ima premijer Stephen Harper, koji je već u nepovoljnom položaju jer se Ottawa i Washington i sami spore oko prava nad Beaufortovim morem.
Jasno je da je Arktik područje u kojem svatko pokušava zauzeti najveću površinu, prije svega zbog najvećih svjetskih rezervi nafte i plina, ali i drugih vrijednih minerala. Budući da velik dio Arktika gubi led zahvaljujući globalnom zatopljenju, sve prirodnih resursa u regiji postaje dostupno, što je dovelo do otimanja za Sjeverni pol među arktičkim narodima. Istina je da Rusija prednjači u pravnoj borbi za Arktik, stoga se Barack Obama poziva na klimatske promjene i zaštitu prirode, dvije stvari koje su uvijek bile zadnje na listi prioriteta kada je u pitanju profit američkih kompanija.
U stvari, “tihi rat” za Arktik je počeo tijekom 2012., ali je već tada direktor “Ruske federalne agencije za iskorištavanje rudnih bogatstava” (Rosnedra), Aleksandar Popov, najavio da će se Rusija obratiti UN-u, bzirom da je UN jedino međunarodno tijelo koje je ovlašteno da prizna Rusiji pravo na proširenje platforme za eksploataciju nafte i plina u arktičkoj zoni do udaljenosti od 350 morskih milja od obale, umjesto 200 koliko predviđa “ekskluzivni gospodarstveni pojas”. Iste godine su održane masovne vojne vježbe na Arktiku i susreti na najvišim razinama između predstavnika oružanih snaga Sjedinjenih Država, Rusije, Kanade, Norveške, Danske, Švedske, Islanda i Finske, da bi se dogovorili oko podijele tog pojasa. Događaj koji je bitan za budućnost Sjevernog Pola.
Nakon raspada SSSR-a, SAD, u dogovoru s Ruskom Federacijom, Kanada, Norveška i Danska su oformili tri tijela za suradnju oko tog pitanja, od kojih je posljednji “Arktički savez” osnovan 1996. S otapanjem ledenjaka i otvaranjem novih komercijalnih i vojnih morskih putova na Arktiku, pretenzije na posjed podvodne arktičke platforme za iskorištavanje nalazišta, bogatih naftom, plinom i mineralima, privukle su pažnju mnogih zemalja.
Zemlje koje nisu arktičke, kao što su Francuska, Velika Britanija i Kina, također su počele tvrditi kako polažu pravo na raspolaganje bogatstvima. Sa svoje strane Danska je 17 siječnja 2012. uspostavila “diplomatsko predstavništvo za Arktik”. Vlada u Kopenhagenu insistira na pravu u dijelu morskog dna Sjevernog Pola, a glavni čovjek tog predstavništva, koje u stvari ima status veleposlanstva, Klavs A. Holm, imat će zadaću da brani interese svoje zemlje “garantirajući danskoj zajednici (Danska, Grenland i Farski Otoci) ključnu ulogu u međunarodnoj raspravi o Arktiku”, stoji u priopćenju Ministarstva vanjskih poslova Danske.
U službenom dokumentu objavljenom u kolovozu 2012., nazvanim “Strategija za Arktik”, Danska je objavila da od 2014. proglašava svoje pravo na podmorje Sjevernog Pola i na resurse koji se tamo nalaze. I ostale četiri države koji imaju obalu na Arktiku (Rusija, SAD, Kanada i Norveška), potražuju svoj dio. Najjače zemlje svijeta, čak i one u usponu, su tada krenule u neku vrst “Hladnog rata” za Sjeverni Pol.
Tada kreću i ubrzane vojne aktivnosti u arktičkoj zoni, a analitičari su dobro procijenili da će ta tendencija biti u stalnom porastu slijedećih godina. To potvrđuje vojna vježba od 12. do 21. ožujka 2012. čiji je domaćin bila Norveška, koja je bila jedna od najvažnijih vježbi ikad u tom dijelu svijeta.
Pod imenom “Exercise Cold Response ” u vježbi je sudjelovalo 16 300 vojnika iz 14 različitih zemalja, obučavajući se za borbu u tim uvjetima, uz upotrebu helikoptera, zrakoplova i oklopnih vozila, da bi bili spremni za obranu, bilo u slučaju rata visokog intenziteta, bilo da se radi o terorističkoj prijetnji. Teški klimatski uvjeti u kojima su se vježbe održale uzrokovale su smrt pet norveških vojnika zbog havarije na borbenom zrakoplovu Hercules C-130, koji se srušio blizu najvišeg švedskog planinskog vrha Kebnekaise. SAD, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska, Kanada, Švedska i , naravno, Norveška sudjelovale su s najvećim brojem ljudstva i tehnike, a bili su organizatori cijele vježbe.
Ruski odgovor nije trebalo dugo čekati. Od 09. do 15. travnja 2012. ruska vojska je održala vježbu pod imenom “Ladoga 2012”, blizu vojne baze u okrugu Besovets/Karelia. U operacijama je testirano najbolje rusko naoružanje (zrakoplovi Suhoj, MIG, oklopna vozila, tenkovi itd.), sudjelovale su motorizirane oklopne brigade i dijelovi Sjeverne flote. Isprobavalo se koja su oružja i sredstva adekvatna za takve klimatske uvjete.
Vježbe zemalja članica NATO saveza i one Ruske Federacije su stara strategija korištena u vrijeme blokovske podijele da bi se pokazala želja i mogućnost zadržavanja kontrole nad određenim teritorijem.
12. i 13. travnja 2012. vojni zapovjednici osam zemalja (Kanade, Sjedinjenih Država, Rusije, Islanda, Danske, Švedske, Norveške i Finske) imali su radni sastanak u kanadskoj vojnoj bazi Goose Bay i razgovarali su o sigurnosti u regiji.
“Nijedna od zemalja nema namjeru ratovati za Sjeverni pol. No obzirom na ogromni porast radne snage i brodova koji rade na eksploataciji nafte i plina, potrebno je nadgledati granice, a u najgorem slučaju je potrebno vojno prisustvo da bi se branili interesi, ako bi bili ugroženi”, sa sastanka su poručili vojni zapovjednici i naglasili potrebu da se podijele interesne zone, definiraju trgovački koridori i podijele ogromni energetski resursi. Međutim, sada se vidi da će taj dogovor biti vrlo teško postići.
Kako stvari stoje, najveći dio Arktika će razdijeliti međusobno Rusija, Kanada i SAD. Ali Norveška, Danska, Kanada i Francuska također pojačavaju vojnu prisutnost u regiji, nadajući se da će tako uspjeti dobiti “veći komad torte”. Zbog toga je Rusija odlučila da ne bude troma i ne želeći doći pred svršenim čin pojačava vojne aktivnosti, sve kako bi istim ili jačim omjerom snaga mogla biti u poziciji da diktira uvjete u pregovorima.
Kremlj se tada odlučuje na Arktik postaviti 20 graničnih kontrolnih punktova. Mjera je previđena u programu “Državne granice Ruske Federacije za period 2012. – 2020.”, a na svakoj graničnoj postaji je predviđeno prisustvo 15-20 čuvara koji će nadgledati situaciju u regiji, ne želeći da bilo tko u njihovoj zoni radi bilo što bez dozvole ruskih vlasti.
Dakle, tijekom 2012. je jedna zona, koja ranije nije budila nikakvu pozornost javnosti, zbog prisutnosti vojnih snaga zemalja čiji se interesi isprepliću postala kritično žarište. Sjeverni pol je postao vitalna točka s geostrateške točke gledišta i za moćne države kao što su Rusija i SAD, kao i one u silovitom ekonomskom i vojnom usponu.
Budući da je riječ o periodu prije ukrajinske krize, Kremlj još uvijek traži prostor za dijalog i 24. rujna 2013. u gradu Salehardu održavameđunarodnu konferenciju “Arktik – teritorij dijaloga”, a teme su bile donošenje zakonske regulative o ekološkoj sigurnosti, problemi 45 autohtonih naroda koji žive na Arktiku, klimatske promjene i naravno – korištenje energetskih resursa.
Na radu foruma je sudjelovao i ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je, umjesto da se bavi isključivo dnevnim redom, morao komentirati nasilni pokušaj zauzimanja platforme Gazproma od strane aktivista Greenpeacea.
“Ti su ljudi prekršili međunarodno pravo i jasno je da to nisu pirati, ali oni su pokušali zauzeti platformu. Greenpeace smatra kako naftne bušotine na Arktiku predstavlja opasnost za okoliš, ali mi nećemo odustati od njihove eksploatacije”, rekao je Vladimir Putin na forumu u Salehardu.
Zanimljivo je kako su “interesi” Greenpeacea jednaki onima koje promoviraju Svjetska banka i International Finance Organization, koji su od Rusije tražili da odustane od naftnih i plinskih projekata na Arktiku i okrene se proizvodnji električne energije vjetro-elektranama u Murmansku. Kako je ruski predsjednik u veljači 2013. godine donio strateški plan o razvoju Arktika do 2020. godine, mala je vjerojatnost da će se pretjerano obazirati na tumačenje medija o sankcijama za kršenje međunarodnog prava od strane ekoloških aktivista pristiglih sa Zapada.
No, tadašnji forum “Arktik – teritorij dijaloga” nije opravdao to ime. Arktička regija se već našla u središtu pozornosti svjetskih sila, te zemalja koje na nju polažu pravo i na putu je da postane bojno polje na kojem će se sukobljavati interesi, u prvom redu Rusije i Amerike, a potom Kanade, Norveške, Danske, Finske, Švedske i Islanda, preko kojega je u “Arktičko vijeće” kao zemlja sa statusom promatrača ušla i Kina.
Kada je nakon sastanka vojnih zapovjednika Rusije, Kanade, SAD-a, Islanda, Danske, Švedske, Norveške i Finske 2012. u kanadskoj vojnoj bazi Goose Bay pojačano vojno prisustvo u Arktičkoj regiji, svi su se složili kako je počeo “tihi rat za Arktik”.
SAD na Arktiku stvara anti-ruski savez i Moskva je bila prisiljena odgovoriti
Nakon što je bivša državna tajnica Hillary Clinton najavila “kako u novi sastav Arktičkog vijeća ne bi trebala biti uključena Rusija”, predsjednik ruske Akademije za geopolitička pitanja, general-pukovnik Leonid Ivašov, izjavljuje “kako su Amerikanci stvorili anti-ruski savez u polarnoj regiji i da Moskva s druge strane, kako bi zaštitila svoje interese, hitno treba okupiti sve svoje saveznike, ponajprije Kinu i Indiju, ako je moguće i Njemačku”.
“Zbog energetskih resursa je Arktik danas postao poprište žestokog sukoba između svjetskih velesila. Procjenjuje se da se tamo nalazi skoro četvrtina svjetskih rezervi nafte i topljenje ledene površine je otvorilo put ka njenoj eksploataciji. Međutim, nije riječ samo o nafti. Sada je moguć izlov ribe, rakova i vađenje algi, a da ne govorimo o skraćenoj morskoj ruti koja preko Sjevernog ledenog mora koje je oslobođeno od leda za tisuće kilometara smanjuje put od Dalekog Istoka do Europe i drugih odredišta. Sve te tri komponente su Arktik učinile regijom izuzetnog geopolitičkog značaja“, rekao je Leonid Ivašov.
“Znamo da Sjedinjene Američke Države, koje imaju manje prava na Arktik od nas, sudjeluju u projektima u regiji. Hillary Clinton je najavila novi sastav Arktičkog vijeća u koji nije uključena Rusija. To znači da SAD ne priznaju naše pravo na cijelom području Arktika, a njihovom stavu su se pridružili Kanada i Norveška. Posljednjih desetljeća u Arktiku postoji velika koncentracija vojnih snaga, posebno pomorskih. Svoju prisutnost pojačavaju upravo Norveška, Sjedinjene Američke Države i Kanada, koji gotovo svake godine provode velike i ambiciozne vojne vježbe u regiji. Ali, protiv koga? Jasno je da ovim vježbama, koje uključuju i strateško zrakoplovstvo, ne žele pokazati vojnu silu morskim lavovima i fokama, nego nama”, izjavio je Leonid Ivašov.
“Mi smo u dvadeset godina na Arktiku oslabili našu vojnu nazočnost, a primjerice platforme Gazproma moraju biti zaštićene, to je svakome jasno. Vraćanjem pomorskim snaga na Novosibirske otoke smo pokazali da ćemo odlučno braniti naše nacionalne interese. Naravno, to nije dovoljno, jer ako su Amerikanci formirali anti-ruski savez , prije bih rekao – blok, mi moramo učiniti isto i to s Kinom, Indijom, a možda i Njemačkom. To mora biti učinjeno da bi naši projekti dobili međunarodni status, a tako bi zaštitili naše resurse i plovnu rutu u Sjevernom ledenom moru. Mi za te projekte ne možemo zvati američke kompanije koje su naša konkurencija, a moramo izglasati i niz političkih mjera kako bi zaštitili naše interese”, ovim je riječima završio svoje viđenje situacije na Arktiku doktor povijesnih znanosti i general-pukovnik Leonid Ivašov.
Kina je kao ruski saveznik kroz Sjeverno more poslala trgovački brod kako bi istražila sjeverni plovni put koji se pokazao puno kraćim od onoga koji je dosad korišten. Brod kineske državne kompanije COSCO, Yong Sheng, isplovio je iz kineske luke Dalian i za nešto manje od 30 dana i prijeđenih 5 400 km uplovio u nizozemsku luku u Rotterdamu, čime će, kako tada piše Business Insider, “promijeniti dosadašnji način svjetske trgovine, umanjiti značaj Sueskog kanala i uvećati važnost arktičke regije”.
Nakon pokušaja da se Arktik proglasi “zonom mira” Rusija na militarizaciju od strane Kanade i SAD-a odgovorila bazom na Novosibirskim otocima i snažnom Sjevernom flotom
Iako je prije nekoliko godina Vladimir Putin od međunarodne zajednice oštro zahtijevao da se Arktik proglasi “zonom mira” i možda je zbog toga htio da se Treći međunarodni arktički forum u Salehardu vodi pod imenom “Arktik – teritorij dijaloga”. Međutim, Kanada je sredinom kolovoza 2013. odlučila da će na arktičkom otoku Cornwallis znatno ojačati vojnu bazu “Resolute Bay”.
Rusija je ranije bila svjesna da se bez jake vojne nazočnosti na Arktiku neće moći suprotstaviti suprotnom bloku kojeg predvode SAD i ruski predsjednik je mjesec dana poslije odluke Kanade zapovjedio da se u Sjeverno ledeno more pošalje impresivna skupina brodova iz Sjeverne flote i obnovi stara ruska baza na Novosibirskim otocima. Na zapadu su se svi počeli pitati “Što to znači?”, a najjednostavniji odgovor na ovo pitanje dao je “Christian Science Monitor” koji je Zapad alaramirao člankom: “Ruska flota se zauvijek vraća na Arktik”.
Rusija je bazu na Novosibirskim otocima napustila 1993. i kada je u rusku ratnu luku je uplovila nuklearna raketna krstarica “Petar Veliki“ na Zapadu su postali svjesni da će ruska vojna prisutnost na Arktiku doista biti trajna.
Rusko širenje na Arktiku za razdoblje do 2020. jasno je definirano strateškim planom, a njega se može vidjeti i na službenim stranicama Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije, te u dokumentu “Strategija razvoja ruskog Arktika i nacionalne sigurnosti” u kojem se ne govori samo o eksploataciji nafte i plina, nego o svim segmentima razvoja ruskog Arktika u sljedećem periodu, pa i pojačane vojne nazočnosti u regiji.
Do u detalje je razrađen plan za razvoj morskog plovnog puta, cestovne i željezničke infrastrukture, kao i zračne mreže. Potom elektrifikacija krajnjeg sjevera Rusije, demografski i gospodarski razvojni plan, itd.
“Po prvi put u povijesti su svi ruski nuklearni površinski brodovi, teška nuklearna raketna krstarica Petar Veliki i nuklearni ledolomci Jamal, Vaigač, Tajmirski i 50 Godina pobjede plovili zajedno u obavljanju zajedničke zadaće”, 13. rujna 2013. je izjavio ruski admiral Viktor Chirkov.
“Mi smo došli i zauvijek se vratili tamo gdje nam je mjesto, jer je to izvorno ruska zemlja. Na Arktiku moramo uspostaviti pomorsku, zračnu i kopnenu infrastrukturu; kako na kopnu tako i na otocima”, dodao je armijski general Arkadij Bahin i razbio svaku iluziju o popuštanju ruske strane u prijeporima oko arktičkog područja.
Sve ovo ne bi bilo nužno da se usvojio ruski prijedlog o “Arktiku–teritoriju mira”, no tješi činjenica da je, barem za sada, još uvijek “teritorij kakvog takvog dijaloga”. Isto tako je istina da je Rusija pokazala da ima ozbiljne namjere i kako pred ozbiljnim rivalima ne misli samo mahati zastavom i čekati što će se dogoditi.
Ova odluka Moskve nije došla niotkuda, jer što god Barack Obama govorio prije nekoliko dana na Aljasci, on je bio taj koji je još u svibnju 2013. godine, dakle prije odluke Kanade i Putinove odluke o vraćanju ruskih snaga na Arktik, donio gospodarsku i vojnu strategiju za iskorištavanje resursa na Arktiku koja podrazumijeva izgradnju vojnih baza i ekonomsku ekspanziju u tom području. U rujnu 2013., nakon ruske odluke slanju brodova i obnovi baze na Novosibirskim otocima, usvojen je i zasebni američko-kanadski plan o suradnji. Iako je on predstavljen kao plan za razvoj i eksploataciju Arktika i za promicanje međunarodne suradnje, njegov pravi smisao je jačanje vojne moći i američke uloge u svijetu.
To je konačno potvrđeno odlukom State Departmenta krajem iste godine kojom američka vojska mora dodatno ojačati vojno prisustvo u arktičkoj regiji.
“Amerika će biti prisutna u arktičkim vodama jer topljenje leda stvara nove mogućnosti za otvaranje pomorskih putova”, tada je izjavio je bivši američki ministar obrane Chuck Hagel.
Znanstvenici tvrde da bi se do 2030. godine led na Arktiku mogao u potpunosti otopiti, a već sredinom 2020-ih će to područje biti “ice-free”, odnosno, 90% površine će biti će slobodno od leda nekoliko mjeseci u godini. Takva predviđanja su potaknula američku mornaricu da razradi strateški plan, iako su se pojavile poteškoće u proračunskim sredstvima za njegovu provedbu. S druge strane, Rusija već ima snažne ledolomce i svu potrebnu opremu za istraživanje Sjevernog pola.
Američki admiral Jonathan White je izjavio je “kako Amerika treba ojačati svoje napore i u regiji do 2025. imati dovoljan broj zrakoplova i brodova”.
Samo nekoliko dana nakon američkog ministarstva obrane, u čije ime su govorili bivši ministar Chuck Hagel i admiral Jonathan White, odluku o pretenzijama na arktičko područje je priopćila i Kanada, na što je ruski predsjednik Vladimir Putin poručio “kako neće tolerirati vojno prisustvo na Arktiku i da će početkom 2014. poduzeti sve potrebne vojno-sigurnosne mjere koje će jamčiti zaštitu ruskih nacionalnih interesa u arktičkom području”.
Ruski predsjednik je zaštitu Arktika proglasio jednim od najvećih prioriteta ruske vlade, što je potvrdio i ministar obrane Sergej Šoigu koji je krajem 2013. izjavio “kako će izvršiti zapovijed i tijekom 2014. osposobiti ljudstvo i ojačati oružane snage u svrhu zaštite ruskih nacionalnih interesa u arktičkom području”.
“Osim vojne baze u na Novosibiskim otocima, koja je bila zatvorena punih 20 godina, ruska vojska će osposobiti zračnu luku Tiksi, kao i one u blizini grada Norilsk, pomorsko-zračnu bazu Severnomorsk -1, te pristaništa u arhipelagu Franz Josef Land”, rekao je ministar obrane Sergej Šoigu i dodao “kako je u tijeku osposobljavanje kadra za borbene aktivnosti u ekstremnim vremenskim uvjetima, koje će kao jezgro specijalne motorizirane brigade biti spremne 2014. godine”. Ovo je prvi put u povijesti da se ruska vojska odlučila na formiranje specijalnih postrojbi za aktivnosti u arktičkom području. Skupina od 30 kadeta vojne pješadijske škole iz Blagoveščenska, ruskog grada na Dalekom istoku, odabrana je za program osposobljavanja kao motorizirana pješačka postrojba u arktičkim uvjetima i to pri hladnoći koja može doseći i -60 ° Celzijusa, a po završetku obuke je određena da bude stručni kadar za obuku snaga koje će naknadno pristizati u rusku polarnu regiju. Cilj obuke je bio osposobiti postrojbu za borbene aktivnosti s posebnim oružjem i streljivom koje će biti u stanju izdržati ekstremne vremenske uvjete. Obzirom na činjenicu da se ruska arktička obala proteže 22 600 kilometara, potreba za osposobljavanjem takvog kadra je evidentna i ova odluka je u vojnom smislu bila jasna poruka Moskve Zapadu.
Rusija je u više navrata ponovila da će čuvati svoju poziciju u regiji iz sigurnosnih i gospodarskih razloga, te u potpunosti čuvati svoj nacionalni integritet. Kada je Kanada priopćila da priprema proglasiti suverenitet nad arktičkim podmorjem, sve zainteresirane zemlje su to dočekale s negodovanjem, ali je Moskva odlučila poduzeti konkretne mjere.
Problem je što su osim gospodarskih aktivnosti zemlje kao što su SAD i Kanada u polarnoj regiji krenule u utrku u naoružanju i stjecanju vojne premoći, što je bilo krajnje nepotrebno. Rusija neće ugroziti njihove interese, ali neće dozvoliti da strateške podmornice NATO saveza ulaze u Arktički ocean plove u blizini njenih granica i na taj način dobiju mogućnost lansiranja projektila ispod leda. To bi značilo znatno skraćivanje vremena leta interkontinentalnih balističkih projektila i jasno je da Rusija neće tolerirati bilo kakve vojne aktivnosti u Arktičkom oceanu u blizini svoje obale.
Vladimir Putin je 4. prosinca 2013. je izjavio: “Što se tiče Arktika, on nije važan samo zbog velikog ekonomskog interesa za zemlju i ogromnih količina prirodnih resursa, nego je i važan dio naših obrambenih kapaciteta. ” “Stručnjaci vrlo dobro znaju da je vrijeme leta američkih projektila ispaljenih iz Barentsovog mora prema Moskvi 15-16 minuta. Dakle, što bi trebali učiniti – odreći se Arktika? Ne, mi ga moramo ga iskoristiti! “, izjavio je tada Vladimir Putin i dodao “kako ne želi eskalaciju napetosti u arktičkoj regiji, niti sukobe na globalnoj razini, posebice sa zemljama poput Sjedinjenih Država s kojima je potrebno razvijati partnerski odnos”. “Ali američki bordovi su još uvijek tu i projektili se i dalje postavljaju”, podsjetio je Putin i po tko zna koji put poručio da “Rusija ne želi biti nikakva supersila, ali će svim raspoloživim sredstvima čuvati svoj integritet i štiti nacionalne interese”.
Od tada do danas, Rusija je uspjela uspostaviti neovisnu zrakoplovnu skupinu u arktičkoj regiji. Modernizirane zrakoplovne snage su kao nova grana vojske aktivirane 3. kolovoza i mogu koristiti konvencionalno i nuklearno oružje, pružiti zrakoplovnu potporu ostalim oružanim snagama, pružiti zaštitu od balističkih projektila, rano upozorenje, pokrenuti vojne i dvojne namjene satelita, održavati vojne satelita i pratiti, prepoznati i zaštititi Rusiju od prijetnje iz svemira.
Američko-kanadski centar North American Aerospace Defense Command (NORAD) je ključni protivnik ruskih zrakoplovnih snaga na Arktiku. NORAD je javno priopćio da je spreman pogoditi sve ciljeve i otkloniti prijetnje u zoni svoje odgovornosti. Doista, obrambena američko-kanadska organizacija tvrdi da njena zona odgovornosti uključuje sve ciljeve u arktičkoj regiji, uključujući i ruske obale.
Odgovor je i ruska Sjeverna flota koja gotovo iz ničega sada uključuje 1 nosač zrakoplova, 4 krstarice, 9 fregata, 10 malih ratnih brodova, 11 minolovaca, 4 velika desantna čamca i četiri napadačka broda. Podmornička flota u sastavu Sjeverne flote uključuje 10 teških raketnih strateških podmornica, 4 krstareće proturaketne nuklearne podmornice, 14 napadačkih podmornica na nuklearni pogon, 7 atomskih dubokouranjajućih postaja, 8 dizel-električnih podmornica i 1 eksperimentalna podmornica. Tu je i pomoćna flotu koja se sastoji od brodova za opskrbu, održavanje, tankera, brodova s medicinskom službom i ostalih, a ukupno ih ima 26.
Nažalost, iako je Rusija uvijek naglašavala da nema potrebe za podizanjem napetosti i kako nikoga ne namjerava ugroziti, s druge strane je kao odgovor dobivala teritorijalne pretenzije i izdvajanja novčanih sredstava za jačanje vojne prisutnosti na Arktiku. Možda i nije izgledno da će doći do globalnog sukoba, ali ovo je tko zna koji već treći “front” po redu na kojemu SAD otvara utrku u naoružanju. Krajem ‘80-ih je Amerika izašla kao pobjednik iz Hladnog rata protiv SSSR-a, no u Washingtonu kao da ne žele vidjeti da su se okolnosti promijenile i da bi ovog puta mogla izaći kao gubitnik. Ruska Sjeverna flota je impresivna, kao i drugi vojni kapaciteti na Arktiku, a posebno stupanj obuke specijalnih postrojbi za borbu u klimatskim uvjetima ekstremne hladnoće. S druge strane je upitno koliko će Washington sredstava u proračunu moći izdvojiti za pokrivanje još jednog “fronta” kojeg je sam otvorio. Na Dalekom istoku se SAD nadmeću s Kinom, a proturaketnim štitom u Europi i sada na Arktiku s Rusijom. Kako stvari stoje, SAD mogu držati korak sa svima jedino na štetu “saveznika” i zemalja koje drže pod okupacijom i čijim resursima hrane svoje gospodarstvo. Vrlo je upitno hoće li u tome i uspjeti, ali da Washington nema namjeru popustiti vidjelo se iz ukrajinskog primjera, gdje je Ukrajince gurnuo u rat, a ništa im nije imao za ponuditi osim europskog novca. U Washingtonu su još uvijek čvrsto uvjereni u svoju “posebnost” i Arktik je samo jedan od dokaza da će to još dugi niz godina biti karakteristika američkih lidera, političkog, vojnog i financijskog establishmenta. Nažalost, zbog nemogućnosti dogovora i jednostranih odluka, u prvom redu Sjedinjenih Država i Kanade, ali i Norveške i drugih zainteresiranih zemalja, dobili smo još jedno područje u kojem počinje utrka u naoružanju i gomilanje ratne tehnike s neizvjesnim ishodom i o svemu se može govoriti, ali ne i o “potencijalnom području suradnje Zapada i Rusije”.
Slika dolje: Američko-kanadske operativne baze NORAD i ruske snage na Arktiku
