“Arapsko proljeće” i izdaja zavedene zapadne ljevice

Hosni Mubarak je pušten iz zatvora, egipatska vojska je ponovno zadužena za mir u zemlji, ovaj put uz podršku većine Egipćana koji više nisu mogli izdržati kaos u kojeg je zemlju vodila vlada Muslimanskog bratstva. U Siriji je Muslimansko bratstvo sa saveznicima u potpunom rasulu i vlada Bashara Al-Assada se sada bori protiv njihovih sljedbenika koji su pristupili redovima Al Nusra Fronta i “Islamske države”. SAD i njihovi saveznici, kao u kasno ljeto 2013. traže izgovor za agresiju na Siriju i da tako pokušaju spasiti svoje sektaške teroriste i svrgnut aktualnu vlast. U Tunisu je režim Muslimanskog bratstva popustio pred narodnom pobunom, ali je, unatoč obećanjima da će se islamisti iz Ennahde povući iz politike i pretvoriti u društveni pokret, situacija u zemlji i dalje kritična. Libija je upala u najdublji kaos, dok je u Jemenu u tijeku agresija saudijskih satrapa koji u domovini jesu zabranili Muslimansko bratstvo, ali s druge u suradnji sa sunitskim radikalnim skupinama žele na vlast vratiti svrgnutu marionetu, predsjednika Hadija. Prosvjedi u Bahreinu su nasilno ugušeni od režima s Arapskog poluotoka i njih nitko više i ne spominje. Ukratko, život običnih ljudi u navedenim zemljama je neizmjerno gori danas nego na početku tzv. “Arapskog proljeća” u prosincu 2010. Svi govori o “revoluciji” su u stvari bili glupost, kao što je to oduvijek bilo.

Nigdje to nije veći slučaj nego u Libiji, gdje je radničkoj klasi oduzeto sve i vratilo se u ruke kompradorske elite iz Benghazija koja je zemljom gospodarila u vrijeme vladavine kralja Idrisa. U Libiji se, dakle, nije dogodila nikakva “revolucija”, nego restauracija i kontrarevolucija pod monarhističkom zastavom koja je provedena uz pomoć zapadnih imperijalističkih sila. To je danas svima jasno, čak i onima koji su se tijekom “Arapskog proljeća” namjerno pravili glupi.

U tom je procesu nužno spomenuti neuspjeh antiratnih pokreta da zaustave rat, što nije nikakva novost. Nikada prosvjedni pokreti nisu zaustavili niti jedan rat. Čak ni Vijetnamski rat, zbog kojeg su na kraju izbili golemi prosvjedi u Sjedinjenim Državama, nije bio zaustavljen tim prosvjedima, nego stvarnim porazom američke ratne mašinerije na terenu.

Godine 1912. su se u Baselu, Švicarska, sastale socijalističke partije koje su obećale da, ako budu htjele krenuti u rat,  neće podržati svoje vlade. No, nakon što su počeli udarati domoljubni bubnjevi Prvog svjetskog rata, ta su obećanja zaboravljena i većina socijalističkih vođa je sramotno mladu europsku radničku klasu gurnula u klaonicu.

Unatoč toj tužnoj činjenici, kasnije je stvoreno i desetljećima u Europi i Americi djelovalo niz dosljednih i prilično aktivnih antiratnih pokreta financiranih od strane ljevice

U Washingtonu je 2003. godine pola milijuna ljudi prosvjedovalo protiv rata u Iraku. Gotovo milijun ljudi je prosvjedovalo u Londonu. Naravno, rat nije zaustavljen, ali se može tvrditi da je imperijalistički propagandni stroj zbog takvog masovnog javnog negodovanja ozbiljno oslabljen.

Sljedeći put su imperijalisti odlučili biti puno pametniji, zavodljiviji. Oni su to i postali.

Naravno, nakon što je počeo napad na Libiju, zapadni mediji su učinili sve što se od njih očekivalo. Proizvodili su i širili najgoru propagandu protiv libijske vlade i njenog vođe koja se mogla smisliti. Imali smo prilike čuti priče kako Gaddafi daje Viagru libijskim vojnicima, koji su onda silovali mirne prosvjednike. Tu je priču pokupio i proširio Amnesty International. Ova priča se može uspoređivati s onom u kojoj njemački vojnici jedu belgijsku djecu ili irački vojnici koji su bacili 500 bebe iz kuvajtskih inkubatora, iako je u cijelom Kuvajtu tada bilo samo oko 50 inkubatora. Tu je priču, opet, izmislio i objavio Amnesty International.

Ovim se pričama tijekom medijskog ludila izravno cilja na neprijateljsku krv, a njih ozbiljno uzima ogroman dio populacije. One služe da se oslabi svaki pokušaj kritike ili protivljenje ratu.

Od prvih dana tzv. “ustanka u Bengaziju” su takve priče počeli objavljivati “najugledniji” zapadni mediji, poput Guardiana, koji su govorili mučenjima, linču i paljenjima do smrti crnačkog stanovništva. Međutim, Susan Rice, američka veleposlanica u Ujedinjenim narodima, počela je govoriti da se klanje crnaca odnosi na “subsaharske plaćenike”. Dakle, od tog trenutka je sve bilo u redu. Mediji su imali svoj smokvin list za potporu rasističkom genocidu. Uzalud su točna izvješća, ona u boljim novinama, upućivala na činjenicu da većina ubijenih crnaca u Libiji nisu stradali na bojnom polju, nego su to bili radnici-migranti.

Koja je bila reakcija zapadne ljevice na sve ovo? Još sramotnija nego 1914. godine, jer su tada socijalističke vođe barem mogle tvrditi da su njihovi narodi napadnuti. Zapadna ljevica 2011. nije imala takvu ispriku, jer je Libija bila ta koja je napadnuta. Ovdje smo imali jedan mali narod, od samo šest milijuna ljudi, pod napadom najrazornije vojne sile koja je ikada okupljena zajedno.

120 krstarećih raketa je ispaljeno u prvih nekoliko dana, a potom je zabilježeno preko 26 000 letova vojnih zrakoplova NATO saveza u periodu od samo osam mjeseci. Usporedite kako bi bilo kada bi jednu Irsku s cjelokupnom populacijom bombardirali do 150 dnevno, svaki dan, osam mjeseci za redom? Uz sve to, zapadna ljevica je pozdravljala razbijanje jedne socijalističke državne infrastrukture i navijala za rasističko linčovanje. Čak je i poznati filozof Noam Chomsky umanjivao ulogu salafističkih bandi. Irski antiratni pokret je pozvao na zamrzavanje libijske državne imovine, koja se koristila plaćanje škola, bolnica, itd, te tražio da se ta vitalna društvena sredstva iskoriste za naoružavanje tzv. Nacionalnog prijelaznog vijeća (NTC), malene skupine neznanca od kojih su mnogi prethodna dva desetljeća proveli u SAD-u, gdje su od strane CIA-e odgajani da preuzmu vlast u Libiji i zemlju pretvore u američku marionetu s obvezom privatizacije.

Kako se takvo što moglo dogoditi? Kako je od 2003. tako katastrofalno propao moralni kompas zapadne ljevice? Niti deset godina ranije su organizirani masovni mitinzi na kojima se prosvjedovalo protiv rata u Iraku, zemlje u kojoj je stanje ljudskih prava bilo neusporedivo gore od Libije, koja je sa svoje strane samo nekoliko mjeseci prije invazije primila nagradu za Ljudska prava iz Ujedinjenih naroda.

U slučaju rata u Iraku su medij koristili uobičajenu strategiju, što je i bilo točno.  Sadam je bio opasnost po svoj narod, što je također istina. A onda, koristeći se tim argumentima, Sadam će napasti Zapad s oružjem za masovno uništenje.

Savršeni kretenluk, ali dovoljno učinkovit za umove onih koji gledaju Fox News ili CNN, što je, nažalost, većina ljudi. No, unatoč svemu, tada je ljevica sačuvala živce i organizirala masovne prosvjede protiv rata.

Dakle, kako bilo moguće i zamisliti  da će do 2011. godine ta ista ljevica podržati i hrabriti genocidnu i rasističku, kampanju protiv jedne socijalističke države i s jednom od najviših standarda života u zemljama u razvoju, zemlje koja je dobila velike pohvale u Ujedinjenim narodima u području ljudskih prava? Ne treba posebno spominjati napredni sustav izravne demokracije kojeg je kroz Narodne komitete i Narodni kongres imala Libija

U ovom trenutku je nužno progovoriti o umjetnosti zavođenja. Zavođenje je igra mašte. To su obećanja, lažna obećanja kako bi ostvarili svoju najdublju želju i kako bi se obistinile nečije fantazije.

Tumačeći stranputicu zapadne ljevice, portal Zero Anthropology spominje Freuda, koji je tvrdio da se svi mi bavimo iskonskim fantazijama, tj. fantazijom gledanja i željom da budemo dio nečega iz čega smo tako okrutno bili isključeni, kao što je vođenje ljubavi naših roditelja. No, što je iskonska scena zapadne ljevice? Koji je to prizor radosti i iz kojeg je zauvijek bila isključena? Ništa manje nego juriš na Zimski dvorac 1917. i prizori Oktobarske revolucije.

Mi smo zauvijek pod opsjenom velikog sovjetskog filma Sergeja Eisensteina i listopada 1917. Radnici u desecima tisuća jurišaju, policija i vojnici odbijaju slušati zapovjedi i pridružuju se radnicima koji hrabro marširaju na carsku palaču moći. Nije uopće bitno da se vrlo malo od svega toga uistinu dogodilo i da je Eisenstein stvorio viziju juriša na Zimski dvorac koja više služi na čast njegovom geniju, nego što govori o činjenicama koje su se dogodile te noći. Ništa od toga nije važno.

U posljednjih 90-ak godina je zapadna ljevica pokušavala realizirati tu iskonsku scenu. Međutim, to je činila s jadnim kolcima i marševa, gdje se organizatori čak nisu ni usudili spomenuti rušenje buržoaske države. Sve je to manje važno.

Ali onda, odjednom, zapadna ljevica je dobila sve ono o čemu je maštala desetljećima. Stotine tisuća ljudi u Tunisu i Egiptu je izašlo na ulice i, baš kao u filmu, krenulo u rušenje diktatora. Koje li radosti!? Godinama smo govorili da je takvo što umrlo zajedno s Lenjinom, a onda se sve to događalo, ovdje, pred našim očima. A ako su arapske zemlje mogle to učiniti – tako bismo mogli i mi. Occupy Wall Street, naravno, nije to posao Trg Tahrir.

Tada se na našim TV ekranima pojavio Benghazi. Ljudi se dižu se protiv diktatora! To je sve previše dobro da bi bilo istinito, ali zašto tako prekrasnom poklonjenom konju gledati u usta?

Imali smo potrebu da pokažemo ljudima, ovdje u Europi i Americi, da se to stvarno može učiniti.

Zavođenje nije silovanje i ono traži pristanak svoje žrtve. Potrebno je da žrtva želi biti zavedena. Doista, žrtva je ta koja diktira uvjete pod kojima će se biti zavedena.

“Arapsko proljeće” se pojavilo na našim korporativnim TV ekranima je jedino tako zapadna ljevica htjela da je se zavede.

Jean Baudrillard je istaknuo da su televizijske vijesti postale popularne s dolaskom televizije u boji. Vijetnamski rat je za mnoge bio crno-bijeli rat. Ljudi ne mogu podnijeti pogled na njega. Crno-bijelo zavodi. Crno-bijelo je uvijek bilo nešto inferiorno stvarnosti, jednako kao i zavođenje. Ne možete vidjeti cjelokupnu sliku, osim ako ne popunite praznine ili ako niste bili suučesnici u stvaranju slike. Crno-bijelo ima tragove užasa. Ono je uvijek užasno, uvijek zavodljivo. Boja ne. Ona je tako stvarna. Ona je više od stvarnosti i ne ostavlja prostora za maštu ili za kakvu želju.

Možete sjediti prilično sretno pred TV-om u boji i gledajući osakaćena tijela djece i jesti večeru. Obzirom da niste zavedeni,  vi ste isključeni iz užasa – odgurnuti od njega, od viška informacija.

Baudrillard je 1991. napisao esej “Zaljevski rat se nije dogodio” i analizirao na koji su način mediji predoziranjem ekstremnih informacija ostavili gledatelja s ukupnom osjećajem nestvarnosti. To je rat sveden na razinu računalne igre. Za zapadnog gledatelja, nije ubijena ili povrijeđena stvarna osoba. Sve što se događa su samo slike. Čak su i američki vojnici u Iraku rijetko vidjeli ubojiti rezultat svojih postupaka. Oni su također gledali rat kroz svoju video opremu.

Iako je Zaljevski rat bio televizijski rat boji, za “Arapsko proljeće” bi se moglo reći da je bilo zavodljivo crno-bijelo.

Kada je izbilo nasilje u Bengaziju, u veljači 2011. godine, libijska vlada je pozvala međunarodne promatrače i medije da otputuju u Bengazi da i vide što se događa. Vrlo malo ih je prihvatilo ponudu. To nije bilo planu. Tunis i Egipat su postavili lijepu scenografiju, a imperijalističke sile nisu imale namjeru ometati tu scenu s istinom o nasilnim, rasističkim, salafističkim bandama koje surađuju s CIA-om i zaljevskim diktatorima. Ove skupine su mogle napadati bilo kojeg policajca, vojnika ili  crnu osobu na ulici i još su za svoja djela proglašavani “revolucionarima”.

Zavođenje uvijek nešto odnosi s pozornice – prizor užitka. No, “Arapsko proljeće” je bilo majstorski rad, dostojno Don Juana. Bez ikakvog stvarnog pojma o tome tko su ili što su ti “pobunjenici”, zapadna ljevice je postala suučesnik. Ona je usisana u cijelu priču, i to s radošću.

Popunjavala je praznine koje su joj nedostajale u njenim fantazijama o demokratskim prosvjednicima s vojnicima drogiranim Viagrom i mrzila je diktatora. To što nije vidjela milijuna Libijaca koji su izašli na ulice i popunili Zeleni trg da pod prijetnjom NATO bombardiranja pokažu svoju potporu Muamaru Gaddafiju je bilo lako previdjeti. Zavedena osoba, osoba koja voli uzbuđenje zavođenja, više nema koristi od istine ili činjenica.

I tako, čak i nakon brutalnog ubojstva Muamara Gaddafija, ludilo zapadne ljevice se nastavilo. Oni i dalje sanjaju Trg Tahrir koji će spontano riješiti sve naše probleme u Europi i Americi, čak i nakon što je fašističko Muslimansko bratstvo svoje pandže stavilo na Egipat i počelo služiti našim i izraelskim interesima u još većoj mjeri od Mubaraka.

Čak i danas, nakon potpune propasti pokreta s kojim se nije postiglo ništa, još uvijek postoje zavedeni idioti u zapadnoj ljevice koji podupiru sektaške bandi u Siriji i snebivaju se zbog uklanjanja Mursijeve vlade u Egiptu u izvedbi generala Al-Sisija.

Dakle, gdje smo mi to danas? 1873. godine se zapadni kapitalistički sustav slomio zbog financijskog kolapsa. Ništa unutar tog sustava nije moglo osigurati ogromne količine pravog bogatstva koje će poslužilo za oporavak sustava samog. Koji je bio odgovor? Vrlo jednostavan. 1873. je relativno malo Afrike, Azije ili Sjeverne Amerike bilo pod imperijalističkom vlasti. Sljedeće desetljeće je vidjelo najgenocidnije imperijalističko širenje u svjetskoj povijesti. Sve u Sjevernoj Americi je bilo osvojeno, a autohtono stanovništvo istrijebljeno. Grabež za Afriku uključuje neizrecivi užas belgijskih zločina u Kongu, gdje je ubijeno 13 milijuna ljudi. Potom je slijedilo genocidno osvajanje Južne Afrike pod Cecilom Rhodesom, koje je financirala obitelj Rothschild, a provelo Britansko carstvo.

1890-ih se kolaps zapadnog kapitalizma pretvorio u bum bez presedana, što je postavilo pozornicu za Prvi svjetski rat, a rastuće carstva su pohlepno promatrala tuđa osvajanja. 1930. Njemačka i Japan se pokušavaju izvući iz ekonomske depresije i kreću u kolonijalna osvajanja. Drugi svjetski rat je bio rezultat te politike.

Proteklih godina se zapadni kapitalizam suočio s još većim kolapsom nego 1873. i još jednom je, kao odgovor na vlastitu krizu, krenuo u osvajanje Afrike. Prvi korak je bilo ubojstvo čovjeka koji je više od svih ostalih afričko jedinstvo branio od imperijalističke hegemonije – pukovnika Muamara Gaddafija.

Iako je Sirija uspjela odgurnuti napadače svog integriteta i suvereniteta, još uvijek je pod napadom zapadnog imperijalizma i njegovih izvornih saveznika. Kao što je već spomenuto, retorički rat anglo-saksonskog i francuskih imperijalnih sila bijesni razmjerno o porazu islamističkih bandi u Siriji.

Iranu se tek sad postepeno ukidaju sankcije, Kuba je za sada upitna, a Sjeverna Koreja je još uvijek “carstvo zla”. Rusija i Kina su pod stalnom medijskom paljbom Zapada i suočavaju se s vojnim okruživanjem od strane imperijalističkih sila. U stvari, mi smo pred početkom Trećeg svjetskog rata koji se može voditi samo iz razloga zbog kojih su se vodila protekla dva, odnosno zbog pokušaja da se izbjegne financijski kolaps kapitalističkog sustava.

Možemo li gledati u lidere zapadne ljevice s povjerenjem? Hoće li ponoviti izdaju iz 1914. godine? Očito je da nam trebaju rukovodstva koja su sposobna prevladati svoju katastrofalnu epizodu zavođenja iz 2011. godine. Moramo otvoreno priznati da je ljevica bila posve u krivu u svojoj analizi, te da je neprijatelja pretekla s iznimno većim sposobnostima. Moramo početi uklanjati tu trulež. Trebamo ljude koji neće podleći histeriji većine. Trebamo ljude koji otvoreno priznaju da je mišljenje većine često potpuno pogrešno.

To neće biti lako. Zapadnjaci, svih društvenih slojeva, čvrsto vjeruju da ako ne bude bilo zapadne dominacije nad Trećim svijetom, da će biti ugrožen njihov način života, a možda će u potpunosti propasti. U stvari, prešutni konsenzus govori da se na imperijalne ratove najbolji kladiti kada oni Zapadu trebaju za gospodarski oporavak. Ne samo da je ljevica nije uspjela osporiti taj konsenzus, nego je i sama postala njegov dio.

Može biti i da zapadna kultura više nema tu vitalnost da proizvede aktivnu i korisnu ljevice. To je mogućnost moramo uzeti u obzir.

Sami Arapi ono što se dogodilo u 2011. godini nisu nazvali “Arapskim proljećem”, baš kao ni 1919. godine. To je uvijek bila slika zapadnog imperijalizma, potrebna kako bi zavela zapadnu populaciju u romantičnom stilu Laurenca od Arabije.

U arapskom svijetu se nije dogodilo nikakvo “Arapsko proljeće” i ono je postojalo samo u našem zapadnom svijetu mašte, za Zero Anthropology zaključuje irski psihoanalitičar i politički aktivist Donnchadh Mac an Ghoill.

Izvor: Donnchadh Mac an Ghoill – The “Arab Spring” and The Seduction of the Western Left

altermainstreaminfo.com.hr