Četvrt vijeka djeca u BiH imaju sužene horizonte

Udžbenici iz kojih djeca u Republici Srpskoj uče više podsjećaju na političke i nacionalne knjige nego na obrazovne. U redovitom planu i programu su pjesme svecima, veličanju Republike Srpske. Generacije su iškolovane na knjigama povijesti koje govore o zločinima u prošlosti. Na ovakvu obrazovnu politiku godinama se šuti. Analitičari upozoravaju da Bosna i Hercegovina ne odgaja djecu u ljude, već u Bošnjake, Hrvate i Srbe.

Djeca bošnjačke nacionalnosti već dva tjedna ne idu u školu u Republici Srpskoj, jer njihovi roditelji inzistiraju na uvođenju nacionalne skupine predmeta i nazivu jezika bosanskim, a ne jezikom bošnjačkog naroda, na čemu insistiraju tamošnje vlasti.

„Ne prihvatamo nikakav drugi naziv jezika osim jezik bosanskog naroda. Ne prihvatamo da nam bilo ko nameće naziv jezika po nekoj tvorbi. Naše je ustavno pravo da se izjasnimo kako ćemo govoriti“, rekao je Sead Imamović, roditelj učenika iz Kotorskog kod Doboja.

A što zapravo uče, ne samo bošnjačka, već i djeca drugih nacionalnosti u udžbenicima u Republici Srpskoj?

U planu i programu su pjesme i veličanje tog bh. entiteta, susjedne Srbije, brojne svjetovne pjesme. Iako često negoduju, roditelji ništa promijeniti ne mogu.

„O tablicama se mi možemo lako dogovoriti. Ovo je problem kojeg mi moramo riješiti između sebe. Dobru saradnju imamo sa komšijama Srbima. Poštujemo se uzajamno. Ali to su ljudi seljaci koji se bave životom kao i ja. A o drugim stvarima odlučuje visoka politika. Kada bi se ovo dešavalo bilo gdje u Evropi, pa to bi bila luda kuća“, kaže roditelj Samir Selimović.

„Djeca od prvog do petog razreda u knjigama, naprimje,r uče u predmetu „priroda i društvo“ da je srpska vojska pobila turske kabadahije tamo negdje. Ne znam što to djeca moraju učiti u drugom ili trećem razredu“, kaže roditelj Hajrudin Okanović.

Pred Osnovnom školom „Sveti Sava“ zatekli smo djeda Dragana Stevanovića koji je čekao unuka.

„Neka idu u džamiju i u crkvu i nek tamo uče o tome. Ja sam možda staromodan, ali tako gledam na to.“

Bojana, majka jednog od učenika, koji također pohađa Osnovnu školu „Sveti Sava“ u Zvorniku, u ovakvoj obrazovnoj politici i udžbenicima ne vidi ništa sporno.

„Pa dobro, odvedeš dijete i nek ide u školu u Federaciju. I u čemu je problem? Što živiš ovdje ako ti se ne sviđa.“, kaže Bojana.

Nastavni plan i program pravi Ministarstvo prosvjete RS. Na osnovu njega raspisuje se natječaj za udžbenike. Kada stignu prijedlozi, Pedagoški zavod provjerava je li u skladu s nastavnim programom.

„Mi svake godine radimo na udžbenicima. I svake godine pokušavamo ih modernizovati. Ako uvidimo da ima nekih problema izbacujemo te sadržaje. Ne vidim zašto bi nekome smetala himna Svetom Savi. Postoji komisija na nivou BiH koja pregledava te sadržaje. Nije nikada ta Komisija konstatovala da je himna Svetom Savi uvredljiva“, rekao je direktor Zavoda Predrag Damjanović.

No, komisija je nemoćna bilo što napraviti jer je obrazovanje podijeljeno po entitetskim i kantonalnim razinama. Miodrag Živanović, profesor s Banjalučkog univerziteta ističe da i kada se ukaže na propuste, oni ne budu uvaženi.

„Mi već četvrt stoljeća obrazujemo djecu koja imaju sužene horizonte. Oni su hendikepirani kada je u pitanju poznavanje osnovne društvene i duhovne kulture, onoga što su univerzalne vrijednosti. Analize udžbenika pokazuju da su ti udžbenici katastrofa. Oni su, kako naroda kaže, crno zlo za mlade generacije. Dakle, govorimo za sve tri strane.“

Direktor Osnovne škole “Sveti Sava” u ZvornikuRadomir Petrović, koji se ovih dana zbog uvođenja bošnjačkog jezika suočava s ogromnim manjkom učenika, kaže nam da direktori i nastavnici imaju najmanje mogućnosti o bilo čemu odlučivati.

„Nismo imali još ni jedan primjer roditelja da dođe i kaže da njegovo dijete neće to učiti. Možda bi u budućnosti zajedno trebala sjesti dva Ministarstva i napraviti neki program koji ne bi zadirao u nacionalne interese jednog, drugog ili trećeg naroda. Sve je to opet stvar višeg nivoa i po meni – politike.“

I dok u jednom dijelu BiH se djeci nameće da uče nepostojećim jezikom, u drugom na fakultetima u školama imaju prostorije za vjerske obrede.