Da, dobro ste pročitali – ja sam terorist. Točnije, terorist se krije u meni i – poput recesivnih gena – samo čeka priliku kad će se, a možda i neće ispoljiti. Vaš život mi nije ništa svetiji od vlastitoga, ali dok vi iz svake oružane avanture u kojoj učestvujete na poziv svoje vlade, ne suprotstavljajući joj se, smatrajući je apriori normalnom, humanom i opravdanom, nastojite izvući živu glavu (nije da svima uspijeva), ja odlazim u akciju unaprijed svijestan da vršim trampu vlastitog života za vaše. Kao što vaše majke, očevi, djeca i rođaci oplakuju poginule za “vašu” stvar, i moji najmiliji oplakuju moju smrt. Na koju me prisilila vaša država, baš kao što je vas prisilila da “odaberete” svoju, mada vi to radije smatrate domoljubnom dužnošću namjesto prisilom.
Rat je najveći, legalizirini zločin u ljudskoj povijesti. Licemjerno je da su takozvani “civilizirani narodi” propisali pravila ratovanja, pa sve što ih narušava smatraju zločinom! Sem ratovanja samog, koje kao može biti i džentlemensko! Netko reče otprilike, da je rat oružje moćnih i bogatih, a terorizam siromašnih. Onih koji su osiromašili na račun obogaćenih. Jesu li svi poginuli pod bombama vaših aviona za nešto krivi? Jesu li svi poginuli uslijed terora nevini? Rekao bih ovako: ako vas k meni nije pozvao moj narod – čime upravo na njega i mislim, a ne one koji su uzurpirali pravo govorenja u njegovo ime – onda ste nepoželjni. Svi koji su takvim načinom došli, kao i oni koji su ostali u vašoj domaji podržavajući, ili se naprosto ne protiveći tom nasilnom dolasku, jesu krivci. Osim maloljetne djece kojoj niste dali pravo glasa. U takvom kontekstu razmišljanja, svaka moja žrtva, izuzev djece, je kriva! Dakako, ima među vama i onih koji su se protivili intervenciji u mojoj zemlji (zemljama), bez dovoljno moći i političkog utjecaja da je spriječe, no – kako vi to nazivate stradale civile u vašim akcijama: “kolateralnim žrtvama”, zar ne? Moje izvinjenje stradaloj djeci i kolateralnim žrtvama uslijed mojeg terorističkog djela kod vas, za mrtve i njihove najmilije je od jednake vrijednosti kao i vaše izvinjenje nevino stradalima od vaših zločina u nas. Nikakve!
U naravi je svakog živog bića da želi živjeti, prema tome i mojoj baš kao i vašoj. Vaša masovna podrška pri upadanju u moje države pruža vam veće šanse preživljavanja, dok sam ja unaprijed pomiren sa svojom sudbinom. Vi mislite da je to vaša, ali ne – to je upravo moja prednost. Zato način na koji želite spriječiti da se manifestira moj “recesivni gen teroriste”, nikada neće uspjeti. To je naprosto izazvana reakcija na vašu akciju. Ne samo da odsustvo smrtnog straha meni pruža prednost, već to čini i moja raznovrsna inteligencija, promućurnost koja vama toliko fali. Danas snajper, sutra kalašnjikov, pojas sa dinamitom ili taoci, preksutra avion u neboder, potom kamion u gomilu, pa radioaktivni prah po masama, zatim trovanje izvora i hrane,…, ja imam mašte da zamislim vama nezamislivo, i to je moja prednost. Jer biram sredstvo, metodu, mjesto i vrijeme izvedbe svoje nakane. Vi me naprosto ne možete spriječiti u naumu ako se, i kad se odlučim na njega, kao što nemate preventivnu zaštitu od najnovijeg virusa iz moje informatičke laboratorije. Tek aposteriornu, kad je za vas (kao što rekoh, ja sam pomiren sa svojom sudbinom) već suviše kasno. Svaku vašu zakašnjelu „preventivu“ ja mogu zaobići inovativnim pristupom svom činu, koristeći sve više vaša vlastita oružja. Razmislite, jeste li sigurni od nekog projektila kad lješkarite pred televizorom, džuskate u diskaču, mazite se u parku ili navijate po stadionima? Niste, a to bi vam samo trebao biti podsjetnik da to nije ni moj narod od vaših projektila.
Kad vam predsjednici govore kako će biti još nevinih žrtava ali da se narod ne može pobijediti, dakako da je barem prvi dio istinit (potonji samo znači da ni vi ne možete pobijediti nas). A vi već intenzivno razmišljate hoćete li biti među njima. Kad podkapacitirane predsjednice u svakoj prilici poziv na zajedništvo nude kao najveće dostignuće svoje razvodnjene moždane tvari, nije li to zov za zajedničku sudbinu na sasvim krivom putu kojim vas vode eksponenti vlastitih i tuđih interesa? Čuvaju li i vas – kao te državne majmune i majmunice – gorile iz istog interesnog stada, zavaruju li pri vašim putovanjima šahtove i postavljaju snajpere duž ulica kako bi vas zaštitili, kontroliraju li vlakove, autobuse i avione, kao kad te pameću minorne ali sredstvima političke, ekonomske i fizičke moći bogate glave, obilaze svijet provodeći sasvim krivu politiku, navodno u vaše ime? Ali, ne samo navodno ukoliko ne dignete glas protiv nje! Dakako da ne, jer vi ste od njih unaprijed predviđene kolateralne žrtve vlastite gomile, koju tek malo perfidnije iskorištavaju od „obojenih“ i inih “nižih” ljudskih stvorova širom planete. Način na koji pastiri vaših stada „rješavaju“ problem samo pojačava vaš strah, jer svaki moj čin svjedoči da ama baš ništa nisu riješili. Ograničavaju vam ljudska prava na koja ste ponosni (drugim narodima ih baš baš priuštajući), a potom će – kad shvatite da svejedno ginete – zavladati panika i još više porasti ksenofobija, sve do najekstremnijih oblika rasizma i fizičkih obračuna sa “obojanima”. Atribut „obojani“ je samo moja metafora, jer je u naravi prosjeka uočavati formalnu razliku nauštrb suštine, te mu ona kao kriterij nepodnošljive (navodne) različitosti služi u izboru mete za iskaljivanje vlastite neljudskosti. Moj, njegov, njen, jučerašnji, današnji ili sutrašnji čin koji vi zovete zločinom i terorizmom, samo je blijeda kopija vaših zločinačkih djela koja svakodnevno provodite u mojim zemljama. Pitate li me žalim li za životima svojih žrtava koliko i svojim, odgovor leži u protupitanju: žalite li i vi za žrtvama mojeg naroda, koje ste uzrokovali svojim djelovanjima? Iskreno rečeno, meni je svejedno, upravo kao i – nekako mi se čini – većini vas. Tek onog časa kad svi počnemo žaliti nad svakim ljudskim bićem, ma gdje se nalazilo, ma kojem narodu pripadalo i ma koje boje kože ili svjetonazora bilo, može se početi rješavati globalniji problem negoli je strah od terorizma. Kad vi povučete svojih desetke tisuća vojnika, a mi svojih par desetaka kamikaza, stvorit će se uvjeti da se i strah povuče iz naših duša. No, jeste li uvjereni da vaša brojčana nadmoć biva najbolji štit, koliko sutra ćete opet biti razuvjereni. Jer, ja sam terorist! Kao što mutacije nastaju uslijed utjecaja okoline na gene, tako i okolina može pokrenuti manifestaciju mojih recesivnih gena. Vidim da to niste shvatili jučer, danas možda neki počinju sumnjati, a sutra će se broj onih koji razumiju povećati. Koliko će nas morati do tada izginuti na svim stranama manifestacija zločinačkog dijela ljudske naravi?
Jer, i teroist je – upravo kao i vi – samo ljudsko biće. Koje je do jučer uživalo, ma i u svom sirotinjskom životu negdje na istoku, poput vas na suprotnom kraju obline koju nastavamo. Nije pitanje kako pobijediti terorizam, jer je on nepobjediv ukoliko se ne pobijedi vlastiti um. A to onda znači obračun s legaliziranim zločinom s početka teksta, kao i onim “ilegalnim” – terorističkim. Legalno, ilegalno – u čemu je razlika? Ta to su samo ljudske definicije, pojmovi koje čovjek prihvaća kao graničnike svog ponašanja, što sve skupa s etikom prečesto nema nikakve veze. Rat i terorizam jednako su nehumani, daklem podjednako nemoralni s etičkog stanovišta. Razlika je jedino u broju stradalih i našem prihvaćanju istoga kao podnošljivog i unaprijed ukalkuliranog u cijenu realizacijie interesa. Jeli nasilna smrt prihvatljiva, dali je podnošljiva? Jeli ubijanje naprosto relikt, ili čak bitna karakteristika našeg animalnog porijekla koju nismo sposobni prevladati? Mnogi humanisti pokazuju da potonje nije istina, a još veće mase da je prvi dio prethodne rečenice itekako stvaran. Nažalost, nekako kao da Odlaze humanisti:
Polako, odlaze humanisti,
ostavljaju nas same.
Sve većoj se listi
izbjeglica iz ove tame,
pridružuju. U beskraju
vasione se gnijezde
u svom punom sjaju.
Tek treperave zvijezde,
iskre odbjeglih baklji,
varavu nadu pružaju
svima koji se nisu makli,
zarobljeni u svom očaju.
Ono što se prodaje kao praktični, nazvao bih ga propagandnim humanizmom, u smislu zgražavanjna jer su „pucali na djecu i žene“, odavno je krajnje devalvirano, mrtvo. Kad na ratištima naoružane kalašnjikovima umjesto igračkama viđate djecu spremnu da isprazne magazin u vas, kad u vojnim formacijama – pa i vaše države – ima sve više žena, humanizam umire pred animalnom „logikom“ samoodržanja: zašto ne bih pucao na naoružanu djecu i žene, pa i na one nenaoružane koji su (možda) spremni sutra uzeti oružje u ruke? Licemjerje, cinizam i nehumanost i vaše su i moje oružje. Zamislimo li se, i pokušamo udariti u samo srce problema – ja, recesivni terorist i vi potencijalna žrtva – nećemo samo pobijediti zločin, rat i terorizam, bit će to pobjeda nad vlastitom naravi, evolucijski napredak od primata ka Čovjeku. Sve dotle će vaši stručnjaci napinjati svoje mozgove u uzaludnom pokušaju suprotstavljanja inovativnom mozgu, mene – terorista.
P.S.
Autor žali, koliko je sposoban zajedno sa vama svakodnevno iskreno žaliti (u smislu intenziteta žala za vlastitim bližnjima) – praktički iz minute u minutu – za žrtvama najnovijeg, kao i bilo kojeg terorističkog napada, uključujući ratove širom svijeta koji su najočitiji primjer zločinačkog terorizma. Suze, plač, bol i zgražavanje, ne mogu promijeniti stvarnost s kojom se treba suočiti otvorenih očiju i zdravog razuma, na tragu humanizma a ne zaslijepljenošću „neupitnim“ interesima. Sve na svijetu treba biti upitno, sem možda upravo čovječnosti. Ovaj post scriptum je naprosto radi ne toliko malobrojnih, koji baš i neće shvatiti tekst.
Ladislav Babić
sbperiskop.net
