Antieuropeizam uz paranacizam – Evropa se odavno nalazi pred imperativom kontinentalog jedinstva

Evropi Ukrajinska kriza i izbori za europski parlament nameću akutnu potrebu odlučnosti kako se ne bi pružila prilika protivnicima koji se vode sebičnim motivima, ksenofobičnom mržnjom prema useljenicima iz njihovih bivših kolonija za to što su druge boje tijela ili pripadaju drukčijoj religiji. Tako stanje duha koje pokušavaju nametnuti bliska je fašizmu. Evropa na to mora reagirati. Čini se da je ipak Evropa ovaj put našla svoju dušu bar što se tiče Putinovih nasrtaja na Ukrajinu.

(Autor: Stjepan BRZICA – Avaz)

Evropsko jedinstvo koje je od vitalnog interesa svih njenih zemalja prolazi kroz razna iskušanja, naročito kad se pojave ekonomske ili političke krize. A jedinstvo Europe nema alternative u svijetu u kojem jačaju ekstremizmi. Evropa mora voditi računa o novim centrima moći. Jedan od njih je SAD, drugi je Azija koja još nije sasvim definirana, niti kompaktna, ali pokazuje sve veću moć. Evropa  mora odgovoriti svojim jedinstvom kako bi sačuvala svoju političku i ekonomsku supstancu.

Gladna Afrika

Na južnom američkom kontinentu Brazil je potencijalna velesila kojoj bi se mogle pridružiti i druge zemlje iz regiona. Afrika je još velika nepoznanica. Prirodno je bogata, a još uvijek gladna dok njena bogatstva koristi svjetski kapital. Vjerovatno bi se na mnogim dijelovima Afrike mogle uraditi melioracije i tako osigurati dovoljno hrane. Na nekim mjestima su izvršena bušenja pjeskovitog tla u čijoj se dubini nalazi voda koja kako se pokazalo može oživjeti sušno zemljište i pružiti hranu.

Međunarodna zajednica, pogotovo bivše kolonijalne sile na čelu s Evropom su to posebno dužne. U samoj Africi i tamo gdje ima posla, nadnica je nedovoljna za pristojan život. U Africi djeca umiru od gladi, to je sramota čovječanstva naročito onog dijela koji se razbacuje hranom. U interesu Svijeta je da se to sramotno stanje promijeni. Africi su potrebni lideri poput Mandele. Afrikanci moraju sami sebi pomoći tamo gdje je moguće kao u Južnoafričkoj republici, ali joj se mora pružiti tehnička i ekonomska pomoć.

Evropa se odavno nalazi pred imperativom kontinentalog jedinstva. U prošlosti su svi takvi pokušaji propadali, ali sada to nema ni dilemu niti alternativu. Izbori za europski parlament su pokazali da je broj euroskeptika jako porastao, što je pogodovalo uvjetno rečeno ekstremnoj desnici koja je ojačana, a ako bi uspijela bila bi spremna razbiti Evropsku uniju i NATO.

Antieuropeizam uz paranacizam dolazi iz Francuske sa ekstremnom desničarkom Le Pen. A  desnica iz Velike Britanije je protivi ostanku zemlje u EU, drugim riječima je za izolacionizam. A ne može se distancirati od vlastite kolonijalne prošlosti kada se razmetala bogatstvom stečenim u kolonijama, naročito je to bilo izraženo u Viktorijanskom dobu. I sada Britanija živi od dislociranja nečiste industrije u kojoj rade slabo plaćeni radnici iz bivših kolonija i što također koristi bankarski sistem.

To je posve pogrešno jer Britanija nije odavno više tako izolirana od ostatka Evrope i morat će htjela ili ne s njom dijeliti zlo i dobro. Pogotovo mora računati na mogućnost secesije Škotske što bi Britaniju oslabilo. Za sada te ekstremne snage neće preovlladati, ali su rezultati izbora za Evropski parlament opomena europskoj demokraciji od desnih ekstremista.

Hitler i Hindenburg

Pojavili su se i njemački neonacisti istina samo s jednim mandatom. Ali je i Hitler je svojevremeno ušao na njemačku političku scenu sa nedovoljnim brojem mandata za preuzimanje vlasti. To mu je dao ishlapjeli Hindenburg, što je on odmah zloupotrebio. Hitler se vješto okoristio ekonomskom krizom i zlobnom Francuskom osvetom koja je radila na tome da ponizi ovu veliku i kulturnu naciju.

Francuska i Njemačka su se mrzile i ratovale oko Elzasa i Lorena da bi Bismark Francusku uvukao u rat i vojnički je porazio 1871. godine s ciljem da rascjepkane njemačke zemlje spoji u njemački Rajh što mu je pošlo za rukom. Eliminirao je i Austriju koja je bila načelu rascjepkane Njemačke bitkom kod Hratza Kralove 1866. Pakosno se osvetio Francuskoj proglašavanjem Njemačkog carstva baš u Versaju.

Slijedila su još dva rata Prvi i Drugi svjetski, ali su obje zemlje konačno uvidjele besmislenost takve politike i da je mir najbolja opcija za sviju.  Promatrajući suvremene desnice i lijevice u Europi možemo se samo zbuniti jer niti je ljevica ljevica, niti je desnica desnica. Kako utvrditi što je koja? Možda onako kako se nekada radilo s nepismenim vojnicima koji nisu znali koja im je lijeva, a koja desna ruka i noga. Učili su ih tako što su im na obuću stavili jedne noge slamu, a na drugu sijeno, pa su morali marširati i govoriti sijeno slama, jedan dva. Ni danas nismo daleko od toga, jer ne znamo što je desnica a što ljevica. Ne rjetko se poistovjećuju.

Ipak postoji nada da Europa neće, kao nekad, čekati zadnji trenutak da reagira. O tome svjedoči deklaracija europskih lidera i Baraka Obame u kojoj su osudili aneksiju Krima od strane Rusije čime se remete temelji političko-pravnog poretka u Europi i podriva funkcioniranje cijelog međunarodnog ustrojstva.

Sa svje strane njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je u početku ukrajinske krize bila nešto mekša od ostalih europskih kidera, ovaj put je odlučno pozvala Putina da svojim utjecajem smiri proruske snage u Ukrajini. Dodala je da neće oklijevati da uvede dodatne sankcije Moskvi ako se kriza u Ukrajini pogorša, nameće se i veoma važno pitanje, a to je proširenje Europske unije i NATO pakta na Balkan. To izgleda kao urgentan problem.

Strah od secesije

Europa mora odlučiti što joj je važnije, primanje nedovoljno prpremljenih zemalja ili riskirati uplitanje sa strane, čije naznake se naslućuju pa čak i vide. Tu ne bilo ni presedan jer je Unija svojevremeno primila Rumuniju i Bugarsku, u čemu je očito geopolitika vodila glavnu riječ. U čemu bi bila razlika kad bi se primile preostale zemlje. Morao bi se utjecati na Grčku i na Bugarsku da pravedno rješe svoj spor, a što se tiče Kosova tu igra ulogu strah nekih evropskih zemalja da po primjeru Kosova ne bi došlo do i kod njih do secesija.

Kada je riječ o Španjolskoj ne bi trebalo biti većih problema. Istina je da su Baskija i Katalonija najbogatije španjolske autonomije, ali im je bolje u španjolskoj nego u neizvjesnoj samostalnosti. One uživaju visok stupanj autonomije. A što se tiče Baskije ona želi ujediniti svoj dio u Španjolskoj i u Francuskoj u jednu baskijsku državu. Ali je pitanje da li bi Francuska htjela da ostane bez Gaskonje. Inače, Francuska ne priznaje postojanje nacionalnih manjima. A to je neka druga tema.

Ovdje se treba osvrnuti i na razne spekulacije o mogućim scenarijima u ukrajinskoj krizi. Analitičari mogu bilo što predviđati u sučaju Europe koja je dovedena u političku krizu sa Rusijom i jačanje desnice, čak ekstremne na proteklim izborima za Europski parlament. A to naslućuje mogućnost daljeg jačanja ekstremnih grupa na općim izborima. Stoga Europa mora solidarno i čvrsto djelovati na ekonomskom i na političkom planu da sačuva svoju kompaktnost.