Anis Bajrektarević: Pakao, to smo mi!

( Dani)

DANI: Profesore Bajrektareviću, afera oko prisluškivanja kancelarke Merkel, za koju Njemačka optužuje SAD, ne smiruje se. Edward Snowden je rekao da je spreman svjedočiti kako su SAD špijunirale Merkelovu, a američki državni sekretar John Kerry izjavio je da je u nekim slučajevima američka špijunaža pretjerala, te da takve mjere, što je potvrdio i sam predsjednik Obama, neće biti ponovljene…

BAJREKTAREVIĆ: Iako mi usrdno i uporno slavimo pad Berlinskog zida (naš evropski 11. septembar), to nije bio kraj strane okupacije Njemačke, nego samo okončanje vojnog prisustva tadašnjeg Sovjetskog Saveza. Njemačka je i 68 godina od pada Berlina i dalje okupirana zemlja: od 52 američke vojne baze, 24 su na teritoriju Njemačke, dakle, gotovo polovina, ali se niko oko toga ne uzbuđuje pretjerano. Nadalje, Istočna Njemačka je jedina zemlja koja je ušla u Evropsku uniju bukvalno preko noći, jednim jedinim unilateralnim dekretom, naravno bez ikakvih pristupnih pregovora koji su za sve druge zemlje bili multilateralni i višeslojni, te dugotrajni, mukotrpni i neizvjesni.

Snowden, kao i prije njega WikiLeaks slučaj, uvijek nas vraćaju na isto – koliko mi; većina, obični narod, birači, javno mnijenje, 99 odsto, potrošači, people-sheeple – kako god nazovete masu, zapravo imamo kratko i selektivno sjećanje.

DANI: Kako Vi vidite ovu aferu, jer, s jedne strane, odavno je poznato da postoji špijunaža i kontrašpijunaža – zašto baš sad ova afera (pokušavali se građanima poručiti da svjetske sile ipak imaju kontrolu nad tim i da se ne prisluškuju baš svi), a nije li to s druge strane i poruka da se danas prate i prisluškuju baš svi?

BAJREKTAREVIĆ: Otkada sam prije nekoliko godina napisao svoju poznatu triologiju Ima li života poslije Facebooka, iz koje će kasnije nastati knjiga, ljudi su mi na predavanjima bez obzira na zemlju u kojoj sam bio i nacionalnost publike, postavljali uvijek isto pitanje: “Profesore, dakle Vi tvrdite da se tajne službe kao npr. CIA nalaze iza FB-a?” A ja nešto takvo zapravo nikada i nigdje nisam naveo u svojim pisanjima.

Ono što stalno ističem, a to sam svojevremeno javno i poručio Occupy Movementu je: ako se ljudi jedvа pitаju o fetišizаciji ili se ne suprostavljаju sopstvenoj trivijalizaciji, zаšto ih ondа iznenаđuje kasnija brutаlnost uperena protiv njih?

U današnje vrijeme tehnologijа nudi rаzne priručnike i pribore zа efikаsnu  kontrolu kako poslodаvаcа/upravljača i kupаcа/upravljanih, tako i kontrolu kontrolorа – šta je ovdje novo?! Svaki sistem bilo kog živog organizma na ovoj planeti preživljava funkcioniranjem kroz mehaničku solidarnost – neku vrstu nekognitivne skupne kohezije. Rani humanidi nisu bili izuzetak od ovog pravila. Ne kaže Nietzsche badava da se u ljudskoj povijesti uvijek najviše učilo poslušnosti. Dakle, još od davnina je shvaćeno da je ljudska dinamika nаjmаnje predvidljiv elemenat, pa se država od svog najranijeg oblika sve do danas mora baviti kontrolom društva. Dakle, kontrola mehaničke solidarnosti grupe, jest-jednako sigurnost zajednice, jest-jednako zadovoljenje njene osnovne potrebe, potrebe za samoodržanjem. Dakle, opet ništa novo. Šta je novo, ako namjera i mogućnost njene sprovedbe to nisu?! Novo, i ono o čemu ja govorim i pišem, jeste naše svrstavanje i prihvatanje.

DANI: Snowden je otkrio podatke o programu Američke agencije za nadgledanje telefonske komunikacije, ali i internet prepiske što je dovelo do zatezanja odnosa na relaciji SAD – Evropa i odlaska sužbenika ministarstva inostranih poslova i savjetnike obavještajne službe Njemačke na razgovore u Washington. No, u vrijeme njihovog dolaska Washington Post je objavio da je Agencija za nekoliko mjeseci skinula nekoliko miliona dokumenata s googlea i yahooa koji su provjeravani. Šta to pokazuje – ne postoji siguran način komunikacije?

BAJREKTAREVIĆ: Ko puno sluša druge, nije siguran u ono što sam radi (smijeh)… Jedan od predmeta koji dugi niz godina predajem je Teorija države i prava. Naravno, tu stignem i do političkih sistema, te nacizma i fašizma. Tada već posvećujem dužnu pažnju, jer kao što znate ja predajem u Austriji. Studenti me često zbunjeni pitaju šta je suština nacizma? Da li je to Goebbels, Hitler, Goering? Jesu li to velika zvjerstva počinjena na istoku i jugoistoku Evrope i drugdje? Ili je to pak zastrašujuća banalnost nevino-tihog zločina u kom Hitlerjugend dječak ili djevojčica ode ujutro do obližnjeg Gestapoa i prokaže sopstvene roditelje kako su tajno slušali radio London prethodne noći. Onda dežurni vah-oficir dadne čokoladu djetetu, te uz širok osmijeh uputi ponosno dijete u školu, a patrolu pošalje da uhapsi i strijelja njegove roditelje…

Šta jedan Facebook profil sadržava? – slike i druge detalje iz života imaoca profila, njegovih najbližih prijatelja i najužih članova obitelji, sve to pedantno i godinama sortirano za neodređeno veliki broj i vrstu inostranih vladinih i nevladinih aktera. Ranije su službe morale ili podmititi ili zastrašiti ljude da postanu informatori. Danas mi to svi radimo o svima – iz puke zabave, besplatno, pasionirano i istrajno – a najbolji cinkaroši skupe najviše lajkova. Sartreov Garcin čuveno kaže: “Pakao, to su drugi ljudi”, pa nam Snowden i slične afere pomažu da istrajavamo u toj zabludi. To naprosto nije istina. Pakao, to smo mi!

DANI: Nedavno ste objavili knjigu Ima li života poslije Facebooka u kojoj kritički govorite o sadašnjem svjetskom poretku, te upozoravate na smanjenje sloboda zbog interneta, globalizacije i trijumfa konzumerizma. Kako povezujete ta tri segmenta u kontekstu smanjenja ljudskih sloboda?

BAJREKTAREVIĆ: Pa, neke vam stvari obilježe život i odrede njegov pravac. Ja se, na primjer, još uvijek živo sjećam izuzetnih časova svoga razrednika iz Treće sarajevske gimnazije, Slobodana Đurasovića, kad nam je taj grbavički Tom Waits neponovljivo nadahnuto pripovijedao Dantea. A taj veli da je najvreliji dio Pakla rezerviran za one koji ravnodušno ćute u doba moralne krize…

Moju knjigu je objavio njujorški Adleton Academic Publishers, jer ja već više od decenije pišem i objavljujem isključivo na engleskom.

Knjiga je zapravo zbirka ogleda na temu geopolitike i tehnologije. Dakle, ona je praktična, a u isto vrijeme i ezoterična: šta je nama tehnologija, ko smo mi i naša civilizacijska vertikala… Nešto kao zbirka nepotrebnih znanja (smijeh)…

Moja obitelj i moji studenti su moja “laboratorija”; svaka teza koju sam napisao prvo je pred njima i sa njima “testirana”. Jedna od najkompleksnijih puzli koje sam sastavio se zove Geopolitics of Quantum Buddhism – dakle, traktat je to o ljudskoj vještini mogućeg – geopolitici, te o nauci i o religiji – o mjestu gdje se misao i kosmos spaja, gdje se matematički zadatak i vjerska molitva dodiruju. Kritike za taj rad su bile odlične. Onda slučajno pogledam TV intervju sa Semirom Osmanagićem o arheološkim nalazima kuglastih oblika, i frapiram se koliko je jednostavno i britko blizak u krajnjem zaključku. Ljudska želja da spozna, i čovjekov poriv da se od sebe samog otuđi – kao dvije konstante…

DANI: Zbog čega je, po Vama, pogrešno nametanje zapadnih vrijednosti ostatku svijeta za što se posljednjih godina koriste čak i vojne intervencije?

BAJREKTAREVIĆ: Ali opet – “pakao nisu drugi – pakao smo mi”, i tako je uvijek. Neselektivno prihvatanje svega i svačega, odsustvo svake kontranaracije, pristajanje na crno-bijeli svijet, to je frapantno, to je ono što ja pokušavam da potcrtam… Sama bit slobode je imanje sopstvenog izbora, ali i preuzimanje pune odgovornosti za učinjeni izbor. Sve manje od toga bilo bi nefer, vodilo bi anarhiji…

Davno sam već napisao: “Socijalne cyber-mreže nisu stvorene da promovišu i emancipuju druge kulture, nego su tu da održe i ojačaju nadmoć dominantne, anglo-američke kulture.” Ali nas i ne interesuje dosadna faktografija istine, već svjetlucavo šarenilo senzacije.
Možete li mi nešto obećati, Dženana? Ako ikad napravimo prevod knjige i njenu promociju, da pomognete da za tu priliku pozovemo Rambo Amadeusa.

DANI: Hahhahaha, može, ali zašto baš Ramba Amadeusa?

BAJREKTAREVIĆ: Pa, on je čovjek koji je skovao izraz turbo-folk, definišući taj socio-muzički fenomen zezatorski elokventno kao “susret papka sa tehnologijom, neselektivno samousluživanje ogromnom količinom tehnologije”, bez mjere i reda. Tek kada sam napisao knjigu shvatio sam da je Rambo bio zagledan u budućnost, da je zapravo definisao tzv. “internet revoluciju”. Rambo nije glazbenik, on je futurolog.

DANI: Kako vidite Arapsko proljeće i promjene koje je donijelo u tom dijelu svijeta i ulogu tzv. Facebook revolucije u svemu tome?

BAJREKTAREVIĆ: “Arapsko proljeće” se rimuje sa “Korisno goveče”… Tu su nokautirane jedna za drugom sekularne republike nastanjene mahom sunitima. Od Bosne prije dvadesetak godina, pa preko Kosova, Afganistana, Iraka, Libije, Jemena, Juga Sudana, Malija, te u dobroj mjeri Egipta, Tunisa i Sirije imamo namjerno upostavljen disfunkcionalni politički sistem. Geopolitički imperativ je da se centar održi mekim.

Socijalni revolti širom svijeta uzdrmavaju postojeće režime koji su se na svim geografskim širinama prekomjerno zaljubili u neoliberalnu mantru. Na Bliskom Istoku te revolte treba kanalisati. Treba osujetiti svaku emancipaciju. Korisni idioti najbolje služe toj svrsi. Ako još tome dodamo ogromnu količinu sitnog i nebitnog kojom nas stalno zapljuskuju tzv. socijalne mreže – onda smo stigli do “Proljeća…”

Sjećate se onoga kad Fata uhvati Muju in flagranti sa drugom ženom. Ova viče, a on eskivira i relativizira. Konačno Mujo povlači krunski argument: “Draga, je l’ vjeruješ meni, il’ svojim očima…” Mnogo toga na današnjoj svjetskoj pozornici možemo sažeti u ovaj stari vic.

DANI: Koliko su dešavanja u Siriji povezana s Izraelom, a koliko s Turskom?

BAJREKTAREVIĆ: Sirijska je drama (zasad) prošla svoj vrhunac. Jedno vrijeme je izgledalo da se konačan obračun, frontalno sučeljavanje, ne može izbjeći. Za Saudijce i Turke, za Amerikance i Iran, za Izrael i Ruse, za sve njih izgledalo je da se u Siriji vodi bitka za biti-ili-ne biti. Taj “dramski vrhunac” je izbjegnut bez ikakve mega-oružane katarze (i ritualnih egzekucija, kao što je svirepo umoren teško ranjeni, zarobljeni i svezani Gadafi, praktično pred TV kamerama).

Odsustvo intervencije je označeno kao Sino-ruski diplomatski uspjeh. Naravno, to ne znači kraj patnjama sirijskog naroda. Odista, ovo je prva spoljnopolitička pobjeda Rusije u zadnjih 25 godina, a to nam govori dvije stvari: da je Rusija konačno apsorbovala šok gubitka svoje historijske imperije (SSSR), kao i o tome da Zapad ne zna kako da tome efektivno odgovori.

U jednoj ranijoj analizi sam upozorio da se turska spoljna politika “pregrijala” kao kineska ekonomija, te da bi Al-Assad mogao lako politički nadživjeti Erdogana. Tada, u vrhuncu groznice za sirijskom intervencijom u te moje riječi gotovo niko nije vjerovao. To se uz ovoljetne “Gazzi park” proteste u Istambulu i drugdje umalo obistinilo. Izrael se puno mudrije odnosi prema zvaničnom Damasku. Turska nije smjela zatvoriti sve nivoe komunikacije sa zvaničnim Damaskom. Umjesto pozicioniranja sebe u sam centar svih međunarodnih pregovora, Turska je samu sebe svela na puku de facto zaraćenu stranu. Izrael je puno obazriviji; usporava i hladi sve promjene, po principu “bolje stari neprijatelj nego novi prijatelj”. Geopolitika je konzervativna, ne voli brze i velike promjene, intuitivno (p)održava ekvilibrijum, ali i status quo.

DANI: U jednom tekstu ste ustvrdili da će eventualni pad Assada izazvati raspad Sirije i dovesti do formalne federalizacije Iraka, kao i do još nekih lančanih promjena u tom dijelu svijeta. Čime obrazlažete ove tvrdnje i ko iz tog haosa uopće može izaći kao pobjednik?

BAJREKTAREVIĆ: Danas je to posve jasno. Svaka post-Assad Sirija bi bila najgora kombinacija post-Gadafi Libije i post-Morsi Egipta, Iračkog juga i Pakistanskog krajnjeg zapada. Geopolitički imperativ perifernih sila vrlo rijetko vodi prosperitetu i stabilnosti centra, dapače, prije će da važi obrnuto. Pa je tako uvijek i lakše i puno jeftinije destabilizirati, nego konstruktivnim prisustvom stabilizirati.

No tu su i domaći pomagači: potpuna je historijska novina da Arapi ne žive u jednoj zemlji, jer to jesu kroz najveći dio svoje povjesti. No, posve zanimljivo, oni danas sami aktivno učestvuju u sopstvenom daljnjem rasparčavanju – zar Vam ne zvuči poznato?!… Dakle, Bliski Istok je jedini dio svijeta koji ima na raspolaganju sopstveni multilateralni mehanizam da prizove, finansira i održi, legalizira i opravda strana uplitanja. Regionalna organizacija Arapska liga je ta koja je na Bliskom Istoku u više navrata uzastopno autorizirala oružane intervencije iz vana. U analima međunarodnih organizacija to predstavlja svojevrstan fenomen, jer niti jedno drugo regionalno tijelo bilo gdje na svijetu ne poziva izvanjske sile na vojnu okupaciju svojih sopstvenih zemalja članica.

DANI: Po svemu sudeći konferencija o Siriji, koja je trebala da se održi ovaj mjesec, bit će otkazana zbog neslaganja Washingtona i Moskve oko uloge opozicije na tom skupu, ali i pozicije samog Assada. Koliko su interesi Amerike i Sirije na ovom području i doveli do ove krize?

BAJREKTAREVIĆ: Koliko neo-otomanizam Davatogluove turske spoljne politike pokušava da nas podsjeti da Turci imaju višestoljetno iskustvo sa kršćanima i drugim nemuslimanima, trebamo se podsjetiti da i Rusi imaju višestoljetno iskustvo sa Muslimanima. Ako je uvaženi američki strateg Fukuyama mislio na nedostatak ove kontranaracije, onda smo tu: Moskva se konačno vratila na Bliski Istok.

Sirija je geostrateška, ali i simbolička tačka, pitanje emotivnog prestiža. Na vrlo uprošćenoj, ali jako dojmljivoj dramskoj ravni to znači: bliskoistočni musliman Assad, potpomognut od kršćanskog Putina, nudi modus vivendi prihvatljiv za sve, a posebice za opstanak autohtonih bliskoistočnih kršćana, dok kršćanski Zapad potpomognut vehabijama Zaljeva vodi sektaškom pokolju i eliminaciji kršćana sa mape Bliskog Istoka jednom za svagda. Nije ni čudo da Damask i Moskva dobivaju simpatije pape, a Teheran dovoljno vremena da se nadalje približava i Bombi i sistemima za njenu dostavu.

DANI: Vrlo ste kritični i prema Evropskoj uniji. Jedna od vaših zamjerki je da je Evropa izgubila ljevicu, ali i da se zaboravlja izvorno značenje termina demokratija, koji je i nastao u Evropi. Kako se to odražava na funkcioniranje EU-a i šta to može značiti za njen dalji razvoj, odnosno put kojim će ići, s obzirom na ekonomsku krizu i porast nacionalizma, pa i fašizma u pojedinim zemljama?

BAJREKTAREVIĆ: Bez ljevice i desnice nema centra, a dok ne znamo gdje je centar ne možemo se niti pravilno orijentirati, postaviti spram problema. Od načina kako vidimo i formulišemo problem, uvelike će zavisiti naši odgovori. I to je ključna stvar Evrope. Veliki mag EU-a Jean Monnet imao je običaj reći: “Kad je nesavladiva dilema ispred tebe, proširi kontekst/vidik”. Evropa može da proizvede sve, osim sopstvenog života – demografski naprosto tone.

Unija odustaje od svojih sopstvenih instrumenata, i ja se ne libim to reći u Bruxellesu, Parisu, Berlinu, Genèvi ili Beču, ali za magazin u Sarajevu moram reći nešto kontekstualizirano: od Evrope se može učiti mnogo, npr. multilateralizam, procedura, sistem, normiranje. A što se tiče ljubitelja svrstavanja na pogrešnu stranu povijesti, toga ima kudikamo više na području bivše državne zajednice Južnih Slavena (kao i na Baltiku, Ukrajini, Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj) nego u Zapadnoj Europi.

Nema evropskog naroda koji se jasno postavio spram nacizma, kasnije spram staljinizma, a onda aktivno i miroljubivo gradio svijet trećeg puta decenijama i time direktno smanjivao tenzije izazvane neodgovornom politikom blokova. A, mi Južni Slaveni se stidimo tog neprocjenjivog moralnog kapitala, i utrkujemo se što više svrstati na pogrešnu stranu povijesti. Mnogi bi narodi Evrope dali sve da imaju jednog jedinog antifašistu koji je ustao za vrijeme Drugog svjetskog rata, i jasno se borio ili čak samo glasno suprostavio nemani.

DANI: Kakva je uopće pozicija Balkana i BiH, u tim globalnim promjenama i previranjima o kojima govorite, posebno s obzirom na interese i utjecaj Amerike, Rusije, Turske i arapskih zemalja? I kakvi su uopće njihovi interesi na Balkanu? Odnosno kakvu budućnost u ovakvoj konstelaciji svjetskih snaga mogu imati Balkan i BiH?

BAJREKTAREVIĆ: Opet ta ista matrica “pakao, to su drugi ljudi” – vidite kako se teško osloboditi toga. Šta velike sile oduvijek rade? Pa, velike stvari… ulažu malo u male, a izvlače mnogo, i tako mali zauvijek ostaju mali. Pravo pitanje je šta hoćemo mi?

Od Drugog svjetskog rata tri države su se raspale, sve tri su bile slavenske države – Čehoslovačka, Sovjetski Savez i Jugoslavija. Slaveni žive od Adrijatika do Pacifika, a spadaju u jednu od najmanje uticajnih rasno-jezičkih skupina u svijetu. To bi trebala biti naša pitanja. Šta ćemo mi Južni Slaveni promatrati za našu budućnost.

Dvadeest godina beskoncepcijskog stanja u kretanju (da se poslužim sjajnom kovanicom mog prijatelja prof. Slavka Kulića) je dosta…

Pratio sam mnoge polemike o Titu i tzv. titovom periodu. Frapantno je odsustvo jednu važne činjenice u svim tim debatama: Tito je bio Bismarck Južnih Slavena! To je jedini povijesni period kada je centar Balkana bio jači od svoje periferije, pa je samim tim i život bio bolji.

Jednostavan zaključak bi bio kako iznova možemo stvoriti jaki centar za bolji život. Mi dvije decenije poslije krvavog raspada naše vlastite državne zajednice još uvijek tapkamo u mjestu, negiramo i ne prihvatamo niti sebe niti svoju raniju povijest. Jugoslavija je, usporedbe radi, svega 16 godina poslije razarajućeg rata, svakovrsnih fašista iz susjedstva, domaće veleizdaje i zvjerskog bratoubilaštva, te svega 13 godina od teškog Staljinovog ultimatuma, zaliječila rane, uklonila sve posljedice rata, i sazvala te 1961. Prvi samit nesvrstanih – dakle, direktno i aktivno participirala na svjetskoj pozornici…

Stoga, mi imamo svoju vlastitu povijesnu vertikalu da nas inspiriše, ohrabri i za budućnost usmjeri. I njemačko provincijalno klerikalno i nazadno postbizmarkovsko rukovodstvo nije znalo šta da uradi sa snažnom Njemačkom, pa je na putu otkrivanja uvuklo Evropu i ostatak svijeta u dva svirepa svjetska rata. Dakle, i većim nacijama od nas se desilo da nisu na prvi mah uspjele institucionalizirati veliku povijesnu ličnost – oca nacije. Ako se Njemačka digla iz pepela i pronašla snagu, inspiraciju i uporište u svojoj ranijoj povijesti, onda to mogu i drugi.

DANI: Koliko stoje teze da se svijet boji islama, odnosno da Evropa ne želi “muslimansku državu” na Balkanu? I koji put bi Muslimani/Bošnjaci BiH trebali izabrati, osim deklarativnih tvrdnji političara da su za ulazak u EU?

BAJREKTAREVIĆ: Moj stari znanac prof. Kišore Mahbubani kaže: “EU može naučiti od nas u ASEAN-u pravi multikulturalizam. Unija još uvijek ima ozbiljan problem i dugotrajno oklijeva da primi prvu nekršćansku naciju u svoj klub”. I zbilja kakva je to Unija budućnosti u kojoj nije njen najveći i najbogatiji grad…

Radikalni islam ili islamofašizam je velika tema, pa o tome drugom prilikom. No, šta je važno ovdje spomenuti; radikalni islam nije uspio niti u jednoj stateškoj tačci. Ta ideologija, jer to nema veze sa vjerom, muslimane prema vani drži u stalnom sukobu sa ostatkom svijeta, a taj se sukob očituje i prema unutra, radikali su utišali sve važne unutarislamske debate. Sad tome dodajte čuvenu Kisingerovu kovanicu iz sredine 90-ih kad tumači poriv američke spoljne politike – “konfrontaciona nostalgija”. I tako smo ponovo stigli do “korisnog idiota”.

DANI: Šta BiH uopće može dobiti ulaskom u Evropsku uniju, i kako vidite njen dalji put bez te Evropske unije? Ili novo regionalno uvezivanje, koje podržava i Turska?

BAJREKTAREVIĆ: Prema Slavenima se odnosi kao prema poraženoj strani, “zemlje u tranziciji” je samo jedan eufemizam da se lakše guta gorčina poraza. No, mi smo mogli propašću Sovjetskog Saveza ući u potpuno drukčije povijesno razdoblje. Zašto Zapad i Amerika, koja je tada diktirala uslove kapitulacije, nisu izabrali jednu posve drukčiju civilizacijsku crtu, oslobađajuću i nekonfrontirajuću, definancijaliziranu i dekarboniziranu, ostaje da se analizira. Ali drukčija realnost je bila i još uvijek je moguća.

Šta je naš izbor u Bosni i drugdje među Južnim Slavenima? – Da se natječemo ko će od nas da proizvede i izveze više malina u EU, kad smo u bivšoj državnoj zajednici bili tako nesretni proizvodeći vlastitu elektroniku i supersonične avione? Dakle, šta je naš izbor: nova Otomanija ili evro-atlanske integracije? – u oba slučaja zadnji smo na “kazanu” i puka periferija.

Hrvati treba da se odrede jesu li pristupni koridor za najbližu vezu Njemačke toplom moru “slobodnom od ljudi i stvari”, strateška dubina Vatikana prema Istoku, dakle jesu li kula stražara ili su subjekt sopstvenom bivstvovanju uz puno veći povijesni zadatak. Je li Slovenija puki jugoistočni čep Unije? Zanimljiva debata već zahvata Sloveniju (što je već davno naslutio osebujni talent Aleša Debeljaka), kako je to narod koji je bio najbliži Ilirskoj, te ideji jugoslavenstva, jer je i geografski i kulturno najistureniji Zapadu.

Jesu li Srbi dovoljno jaki da plaše druge, a ipak civilizacijski slabi da ponude prosperitetan model suživota sa drugima. Da li Bošnjaci žele Bosnu ili je samo hinje. Odsustvo konsenzusa u Bosni, znači da se prvotno nismo odredili prema sebi, prema sebi u prostoru, ali i u vremenu: sebi jučer i sebi sutra. To dalje znači stalne tenzije koje se prenose na susjede. Bez mira i stabilnosti u Bosni, cijeli južnoslavenski prostor ostaje trajno destabiliziran. To treba da je jasno onima u Banja Luci također, ali i onima u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Podgorici i Skoplju – pa tako zahtijeva i njihov konstruktivan angažman. – Moj uvaženi profesor Imamović bi rekao: “Toliko je načina da se ispriča priča o korisnom idiotu.”

Koliko smo mi uopšte analizirali veze drugih bliskih naroda, kako se fonetska i rasna braća drugdje interesno, povijesno, ekonomski i kulturno uvezuju. Npr. Nordijski savez, gdje imamo zemlje članice EU-a (Švedska i Finska), onda zemlju koja je sprovela sve pristupne pregovore, ali odbila članstvo (Norveška), nečlanicu (Island), te Dansku sa dvije prekomorske teritorije (Grenland i Farsko Otočje) posve različitih angažmana i funkcionalnih veza prema Nordijcima i prema Bruxellesu. Ergo, trebamo se više okrenuti sami sebi, a onda iz sebe prema tolikim zanimljivim regionima svijeta: Baltik i Poljska, Brazil i Argentina, Rusija i Centralna Azija, Indonezija i Malezija, Vijetnam i Indija, itd. Mnogima od njih, svi mi ostali smo u jako dobrom i svježem sjećanju.

DANI: Jednom ste postavili pitanje: postoji li ijedna rejting agencija za bankrot etičkih vrijednosti, za duboku moralnu krizu koja je zahvatila sve segmente društva oko nas? Govorili ste tada i da nema tog bogatstva koje može nahraniti pohlepu. Imate li Vi odgovor na to pitanje?

BAJREKTAREVIĆ: Naravno da imam. Dosada sam Vam rekao dva bitna stuba svoje knjige. Odnos Muje i Fate prema istini/spoznaji/događaju, nazovimo to Mujo-paradigma – je l’ vjeruješ meni ili onome što vidiš, zatim Monnetova mudrost – kad je nesagladiva teškoća, proširi viđenje i vidike. I sad smo kod trećeg stuba. Mnogo se govori o zagađenju, ali se pod tim rijetko podrazumijeva zvuk. Jedno od najagresivnih i najkorozivnijih zagađenja ove planete pod vodom na kopnu i u vazduhu je zvučno onečišćenje.

Nama jednostavno treba tišine. To će vjernici-čitaoci znati, da je najljepši dio istinskog uznesenja molitve, taj mir i spokoj – kog, naravno, nema bez tišine. Dakle, tišina su vrata na hramu spoznaje. Kako uz sve smart-telefone i tablet-sprave da ikada postignemo tišinu, prijeko potrebnu za svako rasuđivanje? Jednom kad zakoračite preko tih vrata sve vam se lako posloži. Mi smo jednostavno oskudicom-opsjednuta civilizacija. Ako u čemu oskudijevamo to je ono što ja formulišem kao kognitivni deficit. Na dubljem nivou realonsti, nikakva kriza ne postoji, to je samo naša mentalna projekcija. Pohlepa se podražava kako bi se održavali u nametnutom sučeljavanju. Dvojakog značenja i dejstva, kriza jeste poteškoća, ali je ona nedvojbeno i mogućnost, zgodna prilika da se promisli i promijeni dotadašnji loš slijed stvari.

 Dani