Andrej Nikolaidis: Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti

Ne bih imao ništa protiv da svi budu zgroženi bosanskim anti-fudbalom, da bosanski igrači golove daju frljokama, iz polušansi, iz teške defanzive – može i guzicom, ako treba.

Bolje ti se rodit bez kurca nego bez sreće, kaže crnogorska poslovica.

To bi ujedno bilo sve što bih imao reći o porazu od Argentine. Jer samo je loša, vrlo loša sreća kriva za taj poraz u utakmici u kojoj BiH nije bila gora, i apsolutno je zaslužila neriješeno.

One godine kada je Grčka osvojila Evropsko prvenstvo u fudbalu, bio sam u Tuzli, u društvu nekolicine naših pisaca. Prvenstvo je tek bilo počelo, niko nije ni pomišljao da bi Grčka mogla napraviti bilo šta vrijedno pamćenja, a naši su pisci, svi izreda ljevičari, dakle vjernici pravde, jednake šanse, vazda na strani slabijih a protiv moćnih, bili zgroženi igrom Grka. Te to je anti-fudbal, te to je ubijanje ljepote inače metafizičke igre, te ta fudbalska filozofija  – ne primiti go, pa naprijed šta napraviš ne može proći, te izgledaće smiješno protiv tehnički potkovanih ekipa…

Slušao sam to i mislio: a po čemu se grčka igra razlikuje od igre italijanske fudbalske reprezentacije? Sve ono zbog čega je italijanska reprezentacija velika, Grcima se uzimalo za zlo. Kada se danas sjetim toga, još bih dodao: Rehagelova Grčka bila je najbolja Murinjova ekipa koju Murinjo nije trenirao.

Uz to, neka ovdje ironija radi za mene, bio je to tim sa snažnim filozofskim utemeljenjem, ostvarenje Hajdegerovih snova: Evropu, u čijem temelju stoji grčka misao, osvojili su Grci koje je trenirao Njemac, jedan od direktnih nasljednika Starih Grka. Posve hajdegerijanski, Grčka je na tom prvenstvu ostvarila trijumf Bitka. Da parafraziramo naslov slavnog Hajdegerovog rada: bilo je to „Mišljenje i trčanje“.

ŠTO JE DOZVOLJENO VELIKIMA, NIJE MALIMA

Što se naših pisaca i njihove zgroženosti nad igrom Grka tiče, bilo je jasno: što je dozvoljeno velikima, nije i malima. Talijani se majstorski zatvore, Argentinci majstorski igraju rukom, Nijemci majstorski navale, svjesni da će pod adekvatnim fizičkim pritiskom sve popustiti. Ako se mi zatvorimo, to je kukavički. Ako zabijemo go rukom, to je balkanski i bruka. Ako navalimo po njemački, to je jalova inicijativa i nedostatak ideje u napadu.

Šta ćeš – ljevičari su slabi na fudbalsku moć. Volimo Brazil, Argentinu i Španiju, neki vole i Njemačku, neki čak i Holanđane, ali niko ne navija za timove kakvi su Grčka, Honduras ili Gana. Ili Bosna i Hercegovina.

Ima tu još nešto: na poraze smo istrenirani. To je standardna jugoslovenska fudbalska priča: bili smo bolji, tehnički smo potkovaniji, zajebao nas je sudija, ispali smo, ali zamalo, pa ćemo onda dvadeset sljedećih godina prepričavati promašene šanse, stative i prečke, suvereni u sjećanju na poraz, ali nesposobni da makar i zamislimo pobjedu.

Hajde da provjerimo ovu tezu:  zamislimo da Bosna uzme Svjetski kup. Nema šanse? A zašto? Ova Bosna nije gora od Grčke koja je uzela Evropsko. Napokon, ako ne možeš pobijediti, zašto uopšte igraš? Ako ne vjeruješ da možeš pobijediti, posve sigurno ćeš izgubiti. Što reče onaj mudri strip-junak: ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti.

Što se mene tiče, ne bih imao ništa protiv da Bosna odigra kao Grčka onomad. Da svi budu zgroženi bosanskim anti-fudbalom. Da Bosna i Hercegovina izda sve svijetle tradicije jugoslovenskog fudbala (izuzetak je jedino hrvatska reprezentacija iz Francuske), koja je stvarala timove koje je bio praznik za oči gledati kako gube.

Ne bih imao ništa protiv da bosanski igrači golove daju frljokama, iz polušansi, iz teške defanzive – može i guzicom, ako treba.

Naravno, neće ova Bosna igrati kao Rehagelova Grčka, niti bi ikada mogla. Prije ili kasnije, što se kaže – ponijelo bi ih. Šta će dalje biti? Nemam nikakvu prognozu. Tri puta sam u životu uplatio tiket u kladionici. I tri puta promašio pet od pet.

NEČASNA FILOZOFIJA ČASNOG PORAZA

Napokon, nije li i ovaj tekst dokaz da ja o fudbalu ne znam ništa? Bez obzira na to, držim da je nesnošljiva, pa još i vrlo nečasna filozofija „časnog poraza“, po kojoj kao da ima nečeg nemoralnog u samoj pobjedi, pa se otud pobjede treba dobro čuvati.

Bez obzira na to, možda se jednostavna stvar koju vam želim reći najpreciznije može izraziti sljedećim pitanjem:

Kada se kaže kako je Džeko dijamant, na šta se tačno misli?

Na to da je dijamat dragocjen, možeš ga dobro prodati, kao što svi naši klubovi rade sa svim našim najboljim igračima? Na to da dijamant sija, milina ga je vidjeti, kao Džeka kad igra?

Ali ne zaboravimo…  dijamant nije tek lijep, nego i opasan. Dijamant može i da reže. Da otvori, prepolovi, probije, recimo sef ili odbranu. I nastavi dalje. Sve do kraja.

Meni je ovo drugo značenje bliže.

(zurnal.info)