Analiza: Rusija i Iran nisu upali u zamku “Velike šahovnice” i revidirane američke strategije “Euroazijskog Balkana” Zbigniewa Brzezinskog

U ovom trenutku je primjetna promjena globalne američke strategije i Sjedinjene Američke Države odustaju od uloge “svjetskog policajca”, ali zato postaju mozak operacija “upravljanja iz pozadine” (Lead From Behind). Ovaj temeljni pomak u suštini podrazumijeva da se SAD odriču velikih operativnih vojnih aktivnosti i preuzimaju vodeću ulogu iz pozadine.

(advance.hr – N. Babić)

 

Takva transformacija sa sobom nosi i primjetno smanjenje konvencionalnih vojnih snaga, što je u ovom trenutku zbog problema sa saveznim proračunom od vitalnog interesa za SAD, a na njihovo mjesto dolaze specijalne postrojbe i obavještajne službe. Privatne vojne tvrtke (PMC) također dobivaju sve veću ulogu u ovoj američkoj “velikoj strategiji”. Naravno, to ne znači da SAD više nisu sposobne, ili da nemaju volje za ići dalje u svojim “uobičajenim” aktivnostima, naprotiv, ali sada se razvija američka strategija koja više voli neizravan pristup, koja pozornost daje na planiranu uporabu manjih snaga, a odustaje se od masovnih invazija i bombardiranja. Moguće je da su u Washingtonu slijedili savjet “Umijeća ratovanja” i Sun Tzua koji je napisao “kako se vrhovna izvrsnost sastoji u slamanju neprijateljskog otpora bez borbe”. Rezultat takve američke strategije danas je mješavina Obojenih revolucija, nekonvencionalnog ratovanja, i intervencija plaćeničkih postrojbi, koje treba strogo držati podalje od američke vojske, koja opet izbjegava izravnu uporabu svojih borbenih snaga. Tu je naravno i oslanjanje na angažman regionalnih marioneta. Takva strategija je rezultirala ostvarivanjem američkih ciljeva putem neizravnog uplitanja i zadržavanja relativno uvjerljive “neutralnosti”, naravno, za one koji vjeruju američkoj vrlo učinkovitoj propagandi. Važno je reći da je odsustvo konvencionalnih snaga osmišljeno i kako bi se smanjio rizik od izravnog sukoba Sjedinjenih Država s Rusijom, Kinom i Iranom, primarnih ciljeva svih proizvedenih ratova.

Plan strateške destabilizacije i cijepanje država u euroazijskom prostoru dugujemo “velikanu” Zbigniewu Brzezinskom i njegovom konceptu “Euroazijskog Balkana“, kojeg 1997. spominje u knjizi “Velika šahovska ploča” (The Grand Chessboard – American Primacy And Its Geostrategic Imperatives).

Washington je vrlo fleksibilno provodio ovaj koncept, koji se ne zaustavlja sve dok destabilizacija navedene tri sile ne uđe u slijepu ulicu i ne može više napredovati. U tom slučaju, kao u Ukrajini, Siriji i Iraku, a moguće uskoro i u Južnom kineskom moru, prelazi se na stvaranje kaosa u zemljama koje Americi služe isključivo kao “odskočna daska” za destabilizaciju euroazijskih supersila. Američka strategija stvaranja “crnih rupa” apsolutnog kaosa dovodi Moskvu, Peking i Teheran u nezavidnu situaciju “da su krivi ako se odluče na intervenciju, a opet su krivi ako to i ne učine”.

U idealnom slučaju za SAD, Rusija, Kina i Iran će iscrpiti sve svoje mogućnosti otklanjajući opasnost sa svojih granica i pomažući saveznicima, a konačni udarac bi im trebala zadati unutarnja destabilizacija koja prati sve njihove aktivnosti, nešto otprilike po uzoru na sovjetsko-afganistanski rat , koji je djelo Zbigniewa Brzezinskog od prije više od 30 godina.

U ekspanziji “Euroazijskog Balkana” i povratku na korijene “afganistanske anarhije” leži prava priroda strategije Brzezinskog, koja je sada posljednja dilema i zamka za euroazijske sile.

Zbigniew Brzezinski / 1997. : Područje “Euroazijskog Balkana” u kojem treba stvoriti i upravljati kaosom koji će u idealnom slučaju za SAD “progutati” Rusiju Iran i Kinu
Afganistanski prototip

Američka iskustva u obuci i naoružavanju mudžahedina u Afganistanu se mogu smatrati prvim napadom u kojem se koristila strategija “upravljanja iz pozadine”. Amerika je u afganistanskoj avanturi djelovala zajedno s Pakistanom i drugim muslimanskim državama koje su se odlučile posijati sjeme kaosa u Afganistanu. Ta je strategija podrazumijevala i stvaranje međunarodne plaćeničke terorističke organizacije Al Qaeda, provodeći tako stratešku destabilizaciju kojoj Sovjetski Savez, nakon poziva na intervenciju, nije mogao odoljeti. Washington je ostvario cilj i to je za američke stratege bio velik uspjeh i na vrhuncu Hladnog rata smo imali rat koji je savršeno utjecao na međunarodnu preraspodjelu moći u to vrijeme. Afganistanski rat je bio tako “uspješan” da bi se moglo reći kako je bio jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine. Promjena globalne ravnoteže moći je privremeno dovela do unipolarnog svijeta sa Sjedinjenim Državama na čelu. Tijekom tog razdoblja se odustalo od “afganistanskog prototipa”, ili strategije “upravljanja iz pozadine”, i u Washingtonu nisu smatrali da je potrebna njegova primjena i to isključivo iz razloga što je Amerika bila na vrhuncu moći i dobila je priliku da tu moć izravno i nasilno demonstrira diljem svijeta, bez opasnosti od bilo kakvih posljedica.

Trenutak šoka u unipolarnom svijetu

Pijani od vlasti koju su dobili pobjedom u Hladnom ratu, Sjedinjene Države su pokrenule lavinu vojnih intervencija, počevši s Prvim zaljevskim ratom. Iako su to cijelom svijetu uspjele prikazati kao multilateralnu operaciju, SAD su bile glavni sudionik ratne koalicije. Nakon toga je američka vojska zračnim udarima sudjelovala i u ratu u Bosni. S kojeg god stajališta promatrali, vrhunac američke moći je rezultirao “humanitarnom vojnom intervencijom” 1999., kada su SAD, protivno međunarodnom pravu i bez rezolucije Vijeća sigurnosti, na čelu NATO saveza izvršile jednostranu agresiju na SRJ. (http://www.advance.hr/vijesti/obljetnica-nato-agresije-na-srj-pocetak-ere-intervencionizma/)

Američki politički analitičar i dopisnik Glasa Rusije, Andrew Korybko, piše “kako je bombardiranje SRJ za uspavane ruske dužnosnike bio takav šok da su se napokon probudili i odlučili braniti svoju zemlju od budućih prijetnji, čemu je uslijedila odluka o obveznom moderniziranju ruske vojne industrije i oružanih snaga, koje su dobile zadaću da budu spremne odgovoriti na izravan napad američke vojske ili NATO saveza gdje god budu ugroženi ruski interesi”.

Ipak, ta odluka nije dovela do neposredne promjene, dok je u međuvremenu američka moć dosegla vrhunac.

Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. su SAD pokrenule vojnu kampanju i okupirale Afganistan, zemlju koja se nalazi na raskrižju svjetskih putova i u blizini samog srca Euroazije (Heartland of Eurasia).

Takvo širenje američke vojne moći i ulazak u samu unutrašnjosti kontinenta je bilo bez presedana, čak i za period nakon Hladnog rata. Američki unipolarni svijetu 2003. dokazuje svoju nadmoć kampanjom u Iraku. Tijekom agresije na Irak, američka vojska masovno bombardira Irak, što je bila puka demonstracija sile, čime je Washington ostatak svijeta htio podsjetiti da jedino SAD imaju “status supersile”.

Bombardiranje Bagdada 2003. je bilo tako silovito i nesrazmjerno, diljem svijeta prikazivano putem satelitske televizije, čime je Washington poslao poruku: “Mi smo jedina svjetska supersila!”:

U Iraku su također angažirane nevjerojatne količine postrojbi i ratne tehnike. Ironija je da su financijski troškovi rata i okupacije Iraka odigrali možda ključnu ulogu u opadanju američke moći, dopuštajući drugim zemljama, poput Rusije i Kine, da se oporave i nadoknade izgubljeno, te iskažu jasnu spremnost u obrani svojih interesnih sfera.

“Euroazijski Balkan”

Negdje u sredini trajanja unipolarnog svijeta, 1997. godine, Zbigniew Brzezinski objavljuje knjigu “Velika šahovska ploča – Američka dominacija i geostrateški interesi”.

U knjizi Brzezinski izlaže američke geostrateške prioritete u Euroaziji i kako ih najbolje postići. On je pretpostavio da je za SAD neophodno zadržati vodeću ulogu u Euroaziji, a da je jedan od najboljih načina za to “spriječiti savez između Rusije i Kine”. Strateška “balkanizacija” društava diljem središnjeg euroazijskog prostora će po njegovom mišljenju destabilizirati cijeli kontinent, a logični kraj će biti plimni val etničke, vjerske i političke anarhije koja na kraju može srušiti i raskomadati Rusiju, Kinu i Iran. Neki aspekti američkih ratova u Afganistanu i Iraku, te njihove kaotične posljedice, dokazuju da se slijedio filozofski diktat koji proističe iz tog principa. SAD su također povijesno usmjerene na operacije koje dovode do smjena režima, što je metoda koja ubrzava destabilizaciju kontinenta i gura zapadne snage sve dublje u Euroaziju.

Zbigniew Brzezinski: “Velika šahovska ploča – Američka hegemonija i geostrateški imperativi” je temelj strategije koja se danas primjenjuje u pokušaju uništenja Rusije, Kine i Irana

Smjena režima

Smjena režima je uvijek bila karakteristika američke vanjske politike, a na Bliskom Istoku, predvorju središnje Euroazije, CIA je 1949. tajnom operacijom svrgnula sirijsku vladu, što je američka obavještajna agencija priznala tek nakon 60 godina.

Procjenjuje se da je od tada CIA svrgnula ili pokušala svrgnuti više od 50 vlada, iako je priznala njih samo 7 (Iran, 1953. /, Gvatemala 1954. / Kongo 1960. / Dominikanska Republika 1961. / Južni Vijetnam 1963. / Brazil 1964. / Čile 1973.)

Smjena režima se može provesti izravno ili neizravno, kao u Iraku 2003. i Panami 1989. ili iranski državni udar 1953. i Obojene revolucije.

Kao što se može dokazati iz nedavnog ukrajinskog državnog udara, smjena režima danas može koštati samo 5 milijardi dolara , koliko se potrošilo na svrgavanje Janukoviča i de facto okupaciju Ukrajine, koju je Washingtonu omogućila marionetska vlada u Kijevu. Međutim, zahvaljujući međunarodnim okolnostima i oživljavanju ruske vojne moći, Washington je ipak svjestan da ne može činiti baš sve i da postoji opasnost od velikog rata. Dakle, period u kojem je Amerika na čelu NATO saveza otvorenom vojnom agresijom rušila vlade i uništavala države je trajao od pada Sovjetskog Saveza, pa sve do prije godinu dana ili kada su se Rusija i Kina otvoreno suprotstavile napadu na Siriju. U tom prijelomnom trenutku je Washington sve svoje resurse iznova preusmjerio na tajne operacije smjene režima koji otvoreno podržavaju interese njemu suprotstavljenih sila. U današnjem svijetu, bez obzira na sve kontroverze oko Ujedinjenih naroda, SAD paze da nove marionetske vlade nakon puča ipak imaju podršku međunarodne zajednice. Vidjevši koliko zapadna demokracija gleda na nužne “demokratske standarde”, prozapadne Obojene revolucije su postale optimalna metoda smjene režima u ciljanim državama, a izgovor je kako u njima ne postoji “višestranačka parlamentarna demokracija” i da u njima vlada “diktatorsku režim i korumpirani despoti i njihove obitelji”.

Obojene revolucije

Obojene revolucije ne treba posebno pojašnjavati, osim da je uvijek i isključivo riječ izvana podržavanim prozapadnim državnim udarima. Osmišljene su tako da posebno koriste društvene mreže i nevladine udruge, čiju ulogu i kapilarno djelovanje možemo razumjeti tek kad pogledamo spisak Svjetske banke nevladinih udruga za Europu i Središnju Aziju. Putem nevladinih udruga SAD vrše infiltraciju u sve pore društva, jačaju svoje redove, šire svoju učinkovitost nakon što je započela operacija smjene režima. Na ovaj se način obično manipulira velikim skupinama ljudi i stvara se iluzija o “širokom pokretu nezadovoljnih masa koje se dižu protiv tiranije i diktature”. Ova pogrešna percepcija omogućuje da pokušaj prevrata dobije široku podršku i prihvaćanje među zapadnim društvima, a s druge strane se ocrnjuju predstavnici legitimne vlasti koji pokušavaju spriječiti ilegalno svrgavanje.

Manipulacijama sklone mase se izvlače na ulice i postaju “pokret”, uglavnom kao rezultat taktike Genea Sharpa, koja vješto traži da se prosvjedi pojačaju u njihovoj najvećoj mogućoj mjeri.

Ova nova metoda ratovanja je vrlo učinkovita, jer ona predstavlja zapanjujuću dilemu za pogođene države i političko vodstvo stavlja u poziciju da mora “koristiti silu protiv civilnih prosvjednika”, koji su de facto živi štit, nesvjesni da su politički izmanipulirani, kao na primjer kada je državni udar u Ukrajini izveo militantni Desni Sektor.

Ukoliko se legitimna vlada odluči na obranu vlastitih nacionalnih interesa i svog naroda, zapadni mediji, prateći zbivanja, mogu dovesti do izolacije legitimne vlade od svog vlastitog naroda kojeg pokušava obraniti.

Dakle, Obojene revolucije predstavljaju strateški udar protiv ciljanih vlada, a nije teško razumjeti zašto su one provođene diljem post-sovjetskog prostora i u njegovoj blizini. Takva strategija ukazuje da je CIA odustala od klasičnog vojnog udara i ovo je sad modus operandi za prikrivenu smjenu režima.

Pod izgovorom “slobode, demokracije i ljudskih prava” se destabiliziraju zemlje i smjenjuju/pokušavaju smijeniti režimi u euroazijskom prostoru iz tri smjera – EU, Bliski Istok i Istočna Azija

Službeno prihvaćanje strategije “upravljanja iz pozadine”

Konvencionalna strategija smjene režima (Panama, Afganistan, Irak) je bila moguća u unipolarnom svijetu, ali kako sada unipolarni trenutak blijedi, SAD su bile primorane oživjeti predložak s kojim su eksperimentirale tijekom sovjetsko-afganistanskog rata. Prvi službeni znak da se SAD okreće ovoj strategiji bilo je ponašanje američke administracije tijekom 2011. i libijskog rata, prvog u kojem je korištena doktrina “Lead From Behind”.

U ljeto 2011. tadašnji američki ministar obrane, Robert Gates, obraćajući se u svom govoru NATO saveznicima, moli “da učine više kako bi se Americi pomoglo u rješavanju globalnih izazova”. Tada je postalo jasno da SAD više nisu oduševljene da u svemu tome “sudjeluju same”, kao što je to bilo prije, niti su spremne postavljati ultimatume “ili si s nama ili protiv nas”, kao što je Washington učinio 2001., prilikom “objave rata teroru”.

Naznaka da američka moć relativno opada u odnosu na druge velike sile mogla se osjetiti kod američkog Nacionalnog obavještajnog vijeća krajem 2012.(U.S. National Intelligence Council).

Izvješće “Globalni trendovi 2030.” piše o tome “kako će SAD biti samo prva među jednakima, zato što je unipolarni trenutak gotov i “Pax Americana”, era američke prevlasti u međunarodnoj politici koja je započela u 1945, u brzom je opadanju”.

Jasno, u novom okruženju će američka unilateralnost biti sve teže izvediva bez kolateralnih rizika i posljedica. To je dalo dodatni impuls za provedbu strategije “upravljanja iz pozadine” i to u samom vrhu američkog vojnog planiranja.
Na kraju je to službeno priopćio osobno američki predsjednik Barack Obama i spomenuo taj obrazac kada je govorio na West Pointu krajem svibnja ove godine.

On u svom govoru ističe “kako Amerika mora biti vodeća sila u svijetu, ali američki vojni angažman ne može biti jedina – ili čak primarna – komponenta u ostvarivanju tog cilja”.

“Samo zato što imamo najbolji alat, ne znači da je svaki problem lak”, rekao je Obama, što znači i formalno napuštanje od strane Washingtona jednostrane taktike “uradi sam”, osim u izvanrednim okolnostima.

U ovom trenutku je očito da SAD definitivno odustaju od namjere da budu svjetski policajac i radije se skrivaju iza plašta glavnog organizatora “događanja naroda”.

Dokaz ovoj tvrdnji je široka društvena i politička transformacija koju su SAD zamislile s Arapskim proljećem, koje nikako nije moglo uspjeti jednostranim djelovanjem. Dakle, godina 2011. predstavlja službeni završetak unipolarnog trenutka i početak ere “upravljanja iz pozadine”, što samo po sebi znači da Washington preuzima na sebe ulogu “nalogodavaca i organizatora”, ali ne i izvršitelja, te da svoje oružane snage prilagođava multipolarnom svijetu.

Barack Obama na West Pointu u svibnju ove godine izjavljuje “kako Amerika mora biti vodeća sila u svijetu, ali američki vojni angažman ne može biti jedina – ili čak primarna – komponenta u ostvarivanju tog cilja

Sirijska i ukrajinska improvizacija

I Sirija i Ukrajina predstavljaju taktičke improvizacije strategije “Lead From Behind”, koja je svoje “vatreno krštenje” doživjela u Afganistanu, a osmišljena je za ostvarenje sna Zbigniewa Brzezinskog i “Euroazijski Balkan” ili da, nažalost, koristimo primjereniji eufemizam -“balkanizacija središnje Euroazije”.

Novonastale okolnosti su primorale SAD na hibrid koji predstavlja prvu naznaku onoga što u Americi zovu “novi pristup ratovanju”.

Protiv Sirije su SAD vodile prikriveni rat još od prvih dana Arapskog proljeća, gdje su sudjelovale u dizajniranju i transformaciji regije. Za razliku od Tunisa, Egipta ili Jemena, sirijske vlasti su se uporno odupirale pokušaju Obojene revolucije, ali su imale i veliku podršku svojih građana, koji su vladi Basahara Al-Assada dali neupitan legitimitet, što s mnogim narodima nije bio slučaj.

Podrška sirijskog naroda je predstavljala ozbiljnu prepreku u provedbi uhodane strategije. SAD su učinile sve kako je trebalo. Stvorena je međunarodna skupina “Prijatelja Sirija”, vlada u egzilu, oporbene snage i prozapadni aktivisti, a medijska podrška je dovedena do savršenstva, ali je Sirija opstala.

Takozvani “sirijski revolucionari” su tražili zračne udare i vojnu kampanju protiv vlastite zemlje, jednako kao u Libiji kada je “stvar zapela” i sve su riješili NATO zrakoplovi, ali se to nije dogodilo.
Dok su u Libiji veliki segmenti društva oduvijek bili podijeljeni, u Siriji je situacija bila posve drugačija. Sirija ima civilizacijski identitet, dok je Libija imala samo onaj nacionalni. Istina, Gaddafi se trudio stvoriti panafrički civilizacijski identitet, ali je svrgnut i ubijen. Sirija, dakle, nije bila pogodno tlo za destabilizaciju i sada su se svi uvjerili kako je izuzetno teško “balkanizirati” Siriju na isti način kao što je to učinjeno u Libiji. SAD su morale improvizirati svoju strategiju i prilagoditi se toj prepreci.

Tu je došlo do prekretnice i odustalo se od Obojene revolucije i SAD su se odlučile na strategiju “upravljanja iz pozadine” vojnim operacijama na neizravan način. Američke službe su provodile novačenje boraca, njihovo prebacivanje u Siriju, naoružavanje i povezivanje s islamskim plaćenicima. Za tu operaciju je poslužila Turska kao zemlja koja graniči s Sirijom, koja je na to pristala iz svog vlastitog interesa. Ankara ne krije ambicije obnove Osmanskog Carstva, iako u redefiniranom obliku, što je turskog premijera Erdogana natjeralo da postane najaktivniji američki saveznik u destabilizaciji Sirije. Mislilo se da će hibrid Obojene revolucije i obrasca “upravljanje iz pozadine” biti dovoljan za rušenje sirijske vlade, čime sirijski otpor još više dobiva na važnosti. S druge strane, sirijsko iskustvo je razotkrilo američku “novu ratnu strategiju”, prema kojoj zapadne plaćeničke skupine igraju sve veću ulogu u ostvarivanju ciljeva američke administracije na terenu.

Ovaj princip se primjenjuje s upitnim uspjehom u Ukrajini nakon udara protiv Janukoviča. SAD su i u Ukrajini primjenile hibrid “Obojena revolucija/upravljanje iz pozadine”, osim što je u ovom slučaju Poljska zamijenila Tursku kao regionalni hegemon koji destabilizira svog susjeda. (Doktrina “upravljanja iz pozadine” i faktor destabilizacije – Poljska je Ukrajini isto što i Turska Siriji)

Bez obzira na sve, između Sirije i Ukrajine ima mnogo strukturne sličnosti, ali za razliku od Assada koji je hrabro odolio vanjskoj agresiji, Janukovič je brzo popustio i još brže bio svrgnut. U jednom trenutku narod Krima i Donbasa se opire pučističkoj i marionetskoj vlasti i sami počinju ostvarivati svoja ljudska prava. Dok je Krim bio uspješan u brzom ujedinjavanju s Ruskom Federacijom, zahvaljujući svojim jedinstvenim povijesnim okolnostima i demografiji, Donbas će morati voditi dugu borbu za samoodređenje.

Upravo ta borba je bila okidač da SAD primjene sirijsku strategiju u Ukrajini. Zapadni plaćenici, CIA i FBI, vojni savjetnici i više od 50 milijuna dolara za financiranje hunte u suzbijanju ustanka u istočnoj Ukrajini. Činjenica je da Washington improvizaciju koju je naučio tijekom destabilizacije Sirije ponavlja u Ukrajini potvrđuje da su SAD sada razvile jedan potpuno novi pristup ratovanju, a navedeni hibrid podložan mutaciji se može nazvati strategijom “revidiranog Brzezinskog”, koji uvelike odstupa od “afganistanskog prototipa”, klasične Obojene revolucije i svega navedenog, a njega su iskusili Sirija i Ukrajina.

Ukrajina i Sirija su dva školska primjera primjene “hibrida” gdje se uz Obojenu revoluciju primjenjuje strategija “upravljanja iz pozadine”, koja treba susjednu zemlju (Turska/Poljska), plaćeničke postrojbe i tzv. domaće “revolucionare” koji će odraditi posao američke vojske

“Revidirani Brzezinski” i euroazijska zamka za Rusiju i Iran, potom Kinu

Tajni ratovi koje SAD vodi u Siriji i Ukrajini su sastavni dio veće strategije “Euroazijskog Balkana”. Planiralo se da se u idealnom slučaju destabilizacija proširi poput požara i iz Sirije preko Iraka proguta Iran, a Rusiju preko Ukrajine. Ova želja će ostati neostvarena, a prijelomni trenutak je bio kada su otpor pružili Sirija, Krim i narod Donbasa. Iran i Rusija su također učinili sve kako bi zaštitili svoje interese u tim područjima, shvaćajući da bi uspjeh američke vanjske politike za njih mogao predstavljati egzistencijalnu prijetnju.
Dakle, destabilizacija je relativno ograničena, stoga se primijenila revidirana strategija Brzezinskog.

SAD je želio kapitalizirati na kaosu u Siriji i Ukrajini i stvoriti “crne rupe” koje će progutati Iran i Rusiju. Sirija se nije srušila, iako su dijelovi zemlje izvan kontrole legalnih vlasti. Irak poprima status propale države, čiji problemi mogu predstavljati opasnu prijetnju Iranu. Isto tako, rezultat u Ukrajini je daleko od uspjeha za SAD, ali događaji koji su se zbili sadrže značajne opasnosti za Rusiju. U oba slučaja se dogodilo da su crne rupe stvorene samo u dijelovima Sirije, većem dijelu Iraka i Ukrajine, ali kao u njima nema potencijal da “proguta” Iran i Rusiju”.

Uostalom, Iran i Rusija imaju legitimne nacionalne i sigurnosne interese koji su ugroženi od strane Sjedinjenih Država, stoga upravljaju događajima koji se odvijaju u njihovoj blizini, iako su u velikom iskušenju da se suzdrže od izravnog angažmana u tim zemljama. To od situacije u Siriji, Iraku i Ukrajini čini euroazijsku zamku u koju bi trebali upasti Teheran i Moskva.

Rusija i Iran su primarni ciljevi revidirane strategije Brzezinskog, jer SAD već imaju značajnu infrastrukturu i utjecaj u njihovom susjedstvu (NATO i baze u zaljevskim monarhijama). Stoga su takve velike tajne operacije lakše za upravljanje. Slična struktura još uvijek ne postoji u jugoistočnoj Aziji, ali se ubrzo može pojaviti i to uporedo s američkim “okretanjem azijsko-pacifičkoj regiji”. SAD takvu infrastrukturu i utjecaj imaju u sjeveroistočnoj Aziji, ali ne i u jugoistočnoj Aziji, koja je predstavlja područje veće ranjivosti za Kinu. U budućnosti Washington može koristiti lekcije iz Sirije i Ukrajine i stvoriti primamljivu zamku u koju bi uhvatio Kinu, a istovremeno izbaciti Rusiju i Iran “izvan igre”. Isto tako, ako SAD nakon afganistanskog povlačenja uspiju s velikom destabilizacijom Središnje Azije, a zatim stvore mega-regionalnu crnu rupu, može se dogoditi da istovremeno budu “usisani” i Rusija, i Kina i Iran. To bi bio vrhunac američkog euroazijskog strateškog plana i to bi bilo ispunjenje strateškog cilja, kojeg je u “Velikoj šahovskoj ploči” opisao 1997. “velemajstor” američke strategije Zbigniew Brzezinski.

Zbigniew Brzezinski jedan od, ako ne i najveći američki strateg, koji je u prostoru Središnje Azije vidio mogućnost stvaranja tzv. “mega-regionalne crne rupe”, kaosa koji će “usisati” Rusiju, Iran i Kinu

Na kraju treba reći da se krug ovdje ipak zatvara i američki protivnici su sada ostvarili strateške veze iz kojih se ne mogu i neće povući, a osnovni preduvjet za ispunjenje tog plana je i bio “nikada i ni u kom slučaju ne dozvoliti savezništvo Rusije i Kine, te Irana kao regionalne sile”.

CIA je pokrenula sovjetsko-afganistanski rat i naoružavala mudžahedine još prije sovjetske intervencije, a to i Moskva nikada nije zaboravila. Koncept “Euroazijskog Balkana” u velikoj mjeri je zasjenio ovo poglavlje prošlosti Brzezinskiog, ali to ne znači da je ono manje važno u američkoj suvremenoj strateškoj doktrini. U Washingtonu su postali svjesni da se američki “unipolarni trenutak” bliži svom konačnom sumraku i da će neminovno nastati multipolarno doba.

To je zahtijevalo temeljitu promjenu američkog modela “agresivnog prodora u Euroaziju”, otuda i oživljavanje strategije “upravljanja iz pozadine”. Treba naglasiti činjenicu da ovu strategiju američki dužnosnici provode i dalje od Sirije i Ukrajine. To su samo dva vodeća bojna polja ove strategije, koja također služe i za testiranje drugih elemenata koji trebaju usavršiti ovu ideju.
Nedavni izvještaji pokazuju da je primarni cilj američke administracije “namamiti Rusiju i Iran u euroazijske zamke u Ukrajini i Siriji / Iraku”. Brzezinski je savjetovao da SAD izravno naoružaju vlasti u Kijevu, kako bi se spriječilo da ruske trupe prijeđu granicu, a za koje je uvjeren da su na samom rubu da to učine.

Isto tako, SAD sada govore o “suradnji” s Iranom kako bi se porazio ISIL u Iraku, teroristička organizacija koja je sastavni dio ove strategije.
Navodi se da će da američki zračni udari osigurati podršku ofenzivi Iranske Revolucionarne Garde, pri tom u koordinaciji s iračkom vojskom, ali u stvarnosti SAD sami odabiru kada i gdje se uključiti u borbu, uvijek izdaleka, dok bi Iranci i irački vojnici služili kao topovsko meso na terenu. Ponude za suradnju nisu ništa više od blefa da se Irance uvuče u rat u Iraku, a tada bi se Iran našao upravo tamo gdje SAD želi da bude – u euroazijskoj zamci.

“Iranski reset” je jednako lažan kao “američko-ruski reset” – pritajeni trik za kupnju dragocjenog vremena za postavljanje strateške zamke.

Dok su u Istočnoj Europi i na Bliskom Istoku zamke već razmještene, azijska verzija je još uvijek u razvoju. SAD prvo moraju završiti svoj “prodor u Aziju”, pa tek onda razmišljati o postavljanju sveobuhvatne zamke za Kinu. Međutim, to ne znači da se već nisu testirale različite strategije. Na primjer, vijetnamsko-kineski spor u Južnom kineskom moru se i dalje raspiruje, uz optužbe za agresivno ponašanje obje strane. SAD testiranje vode i nad onima koji trebaju preuzeti ulogu lidera u strategiji “Lead From Behind “, odnosno, traži se najodaniji partner za tu ulogu. Zasad se čini kao da je Vijetnam na čelu zemalja u politici protukineskih manevara. Ipak, budući da je SAD doktrina u Aziji još u povojima, to se uvijek može promijeniti, a teško je predvidjeti točno kako će azijska zamka izgledati kada konačno bude razmještena.

Analiza: Američki plan zaustavljanja jačanja Kine kroz destabilizaciju zemalja u njihovom okruženju i put prema “Kineskom proljeću”

Kao rezultat promjene međunarodnih okolnosti, SAD su uvjerljivo odustale od želje za velikim vojnim intervencijama i odlučilo se za tajne paravojne proizvedene ratove, koji svi iza sebe kriju američke strateške interese. Imenovanje Franka Archibalda 2013. za čelnika CIA-ine Nacionalne tajne službe ( CIA – National Clandestine Service / NCS) je od ključne važnosti i dokaz američke uloge u paravojnim operacijama, smjenama režima i Obojenim revolucijama.

Archibald je bio uključen u rat u Bosni i Hercegovini i nadgledao prvu Obojenu revolucije u Srbiji u 2000. Kada ekspert za paravojne kampanje i Obojene revolucije bude promaknut na čelo NCS-a, onda za sve pokrete Obojenih revolucija s pravom treba sumnjati da su CIA-ine operacija, isto kao i sve paravojne kampanje koje ugrožavaju ruske, kineske ili iranske interese. SAD smanjuje svoju ovisnost o konvencionalnom, ali zato slijedi savjet “kako je bolje poraziti neprijatelja bez izravnog sukoba”, ali je zato američki novi pristup ratovanju još gori.

Strateg sovjetsko-afganistanskog rata se vratio svojim korijenima, a njegova utjecajna ostavština je rezultirala stvaranjem dvije primamljive euroazijske zamke za Rusiju i Iran. U oba slučaja su pokrenuti krvavi sukobi, baš kao što je bio slučaj sa Sovjetskim Savezom kojeg je Brzezinski u Afganistanu 1979. namamio u rat.

Kada je riječ o Ukrajini, zvjerstva i ratni zločini se tamo namjerno provode kako bi se do bijesa dovelo rusko vodstvo i izazvala vojna reakcija. Masakr u Odesi 2. svibnja je bio najstravičniji zločin u 21. stoljeću u Europi, i tako je dobro organiziran da je morao imati neku drugu svrhu osim “nasilja zbog nasilja samog”. Moskva se još uvijek dobro sjeća kako je od strane lukavog Brzezinskog prevarena u prošlosti, a Iran mora duboko razmisliti o posljedicama ponovnog ulaska u iračku ratnu zonu, po prvi put nakon iransko-iračkog rata.

Za kraj citirajmo Hillary Clinton koja je u svojim najnovijim memoarima, kada je riječ o Moskvi i Teheranu, napisala “kako će vrijeme za još jedan težak izbor doći uskoro”.

Treba biti optimist i nadati se da će do 2016. i njenog mogućeg ustoličenja u Bijeloj kući Rusija, Kina i Iran ojačati strateški savez kojeg je na summitu u Šangaju 21. 05. ove godine najavio kineski predsjednik Xi Jinping i da će uspjeti slomiti ugrozu na svojim granicama i tako zauvijek prisiliti Washington da odustane od prohtjeva za globalnom hegemonijom. Uostalom, sam Brzezinski je rekao “kako je sve moguće, ali samo ako ne dođe do rusko-kineskog saveza”.

21. 05. 2014. Vladimir Putin i Hassan Rouhani pozitivno odgovaraju na poziv kineskog predsjednika Xi Jinpinga o stvaranju novog sigurnosnog saveza u kojem će Kina, Rusija i Iran sudjelovati dragovoljno i na ravnopravnoj osnovi