Ivo Banac: Aktiviste razdora ne zanima Princip

– Vrlo je teško kritikovati drugog, a nije sebe ili svoje. To je uvijek najteže. Hajde da nešto naučimo od Samardžića, pa tamo gdje ima prostora da se nešto što “naši rade”, to dovede u pitanje, izjavio je u intervjuu za Oslobođenje Ivo Banac, profesor emeritus na Yaleu i redovni profesor Sveučilišta u Zagrebu.

(PIŠE: Jelena MILANOVIĆ – Oslobođenje)

• Profesore, kako gledate na činjenicu da su oni koji su odbili svako učešće u obilježavanju stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu, danas otkrili spomenik Gavrilu Principu u njegovom predgrađu? Uz to, još u aprilu je služen parastos Principu u Bosanskom Grahovu, odakle je poručeno kako je najvažnija “sloboda od Kosova do Grahova”!
– Ne mogu komentirati nesuvisle ideje, koje su očito u ovom trenutku jednostavno dio jednog nenaoružanog nasrtanja na jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Mislim da su to, prije svega, neprihvatljive, a onda i nesuvisle ideje. Meni je žao da u BiH, nakon svega što se dogodilo devedesetih godina, još ima aktivista razdora. To oni rade. Njih ne zanima Gavrilo Princip. Njih zanima samo kako da ospore neku zajedničku točku gledanja na događaje iz 1914. godine. Ti događaji nisu jednoznačni, oni imaju različite konotacije za različite segmente bh. društva. Prema tomu, to je jednostavno jedna destruktivna akcija, nema nikakve svrhe koju bi netko, netko ko hladno razmišlja, mogao podržati.

Politička edukacija

• Koliko su ovakva dešavanja prilika za prikupljanje poena, imajući u vidu da je za BiH ovo izborna godina? Imali smo buru zbog dočeka Darija Kordića, potom buru zbog ove godišnjice, sutra je Vidovdan…
– Jeste izborna godina, ali isto bi bilo i da nije. Prema tomu, mislim da sve točke razdora, točke gdje se može naći neka mrlja, odnosno nešto oko čega se teško složiti, postaju instrumenti za ovu politiku razaranja BiH i naravno da to u izbornoj godini ima i neke veze s tim, jer neki kandidati i stranke će se predstaviti upravo na taj način. Nema tu puno onoga što možete učiniti, osim ponovno, opetovano apelirati na ljude da razmisle, da ne poklanjaju svoje glasove bilo kakvim tendencijama i da razmišljaju o budućnosti. Zapravo, to je sve ono što morate govoriti u jednom društvu koje je odabralo demokratski proces kao način upravljanja. Meni bi bilo najvažnije da se taj način upravljanja što je moguće više zaštiti, ali vi to ne možete uraditi na način da ćete ovima u Lukavici zabraniti da podignu spomenik Gavrilu Principu. Mislim da demokracija mora trpjeti i neprijatelje demokracije i da će taj pristup u konačnici pobijediti. Ja vam to ne mogu zajamčiti, ali život je u jednom društvu neprestana politička edukacija, gdje se ljudi jednostavno uče kako doći do razumnih rješenja i kako izbjeći sve ono što je nerazumno. To nije lako, ovo je društvo vrlo ozlijeđeno, to je duga i teška povijest, sa diktaturama, ratovima, razaranjem svake moguće vrste. Prema tomu, bilo bi naivno očekivati da će se sve preko noći riješiti, ali ne sumnjam da će se stvari postepeno rješavati, posebno ako budu postojali uvjeti i izvan BiH da se zaustavi sve ono što dolazi sa strane, a što doprinosi internom razaranju. Prije svega, nadam se, iako je teško to prihvatiti u ovom trenutku, da postoji neka riješenost od međunarodne zajednice da se ne odustane od BiH. Neprestano dobijamo znakove u tom smislu: ako ne možete sami nešto napraviti, šta ćemo vam mi itd. Mora postojati i taj okvir pored ove interne edukacije.

• Ako izuzmemo političare, profesor Samardžić bio je jedan od rijetkih koji je u Sarajevo iz Beograda došao ovih dana i poručio da Princip nije marsovac…
– Prof. Samardžić je na neki način izdvojen u kontekstu srpske historiografije. To je za mene pozitivan znak, bojim se, za većinu njegovih kolega u Beogradu baš i ne. Bilo mi drago da ima više ljudi poput njega. Ovo što on govori, zapravo predstavlja ono što je i najteže napraviti. Vrlo je teško kritizirati drugog, a nije kritizirati sebe ili svoje. To je uvijek najteže. Hajde da nešto naučimo od Samardžića, pa radimo kao on, tamo gdje ima prostora da se nešto što “naši rade”, to dovede u pitanje.

• Imamo li razloga biti optimisti, jer kada nismo u stanju razgovarati o nečemu što je bilo prije stotinu godina, kako pričati o svemu iz devedesetih godina?
– Treba početi. To nikad nije lako. Ja sam u ovom malom nastupu kritizirao pristup REKOM-a. Ne možete to raditi na način da dođete i sa jednom crnom, medicinskom torbom, sa kakvom su liječnici putovali u XIX stoljeću, otvorite je i kažete: Radit ćemo ovo i ovo. Ti otvori usta, isplazi jezik… To ne ide tako. Trebate ljude slušati i morate ih angažirati. Možda ti misliš da to što ovaj tu govori je malo pretjerano, ali čuj što on ima reći. Moraš poštovati njegovo iskustvo, posebno ako je prošao kroz neku traumu, logor, zarobljeništvo, proganjanje ili se to dogodilo njegovom bratu ili stricu. Treba biti ponizan u razgovoru s ljudima, mislim da treba biti suzdržan i u razgovoru s onima koji su nesumnjivo imali negativnu ulogu, kako bi vam oni sami rekli, a što će oni neumitno reći jer se uvijek razotkriju, samo im trebate dati priliku da to učine. Mislim da se to može postići, ali često su ljudi obeshrabreni ili su imali negativna iskustva, umore se i onda dođemo u jedno stanje apatije i pomislite da je apsolutno sve bezizgledno.

Unutrašnji zakoni

• Kritikovali ste na simpoziju i pristup vjerskih zajednica. Zašto crkva nije željela osuditi napad na profesora Sveučilišta u Mostaru Slavu Kukića, koji je pretučen zbog javnog iznošenja stavova?
– Pravo je svih ustanova, pa i crkvenih zajednica, da ne zauzimaju stav o nekom pitanju. S druge strane, ne vidim nikakvog problema u tome da se napadne jedan tvoran napad na pojedinca koji je iznosio mišljenje. Mislim da bi bilo dobro da su predstavnici, pretpostavljam, Mostarske biskupije, imali hrabrosti i kazali da su protiv toga. To nisu učinili i to je njihovo pravo. Jednostavno, moramo čekati trenutak kada će sazreti kritična svijest kod njih, jer nisu ni oni pošteđeni stanovitih upita sa strane svojih vjerskih zajednica, kojima moraju polagati stanovite račune, uostalom moraju polagati račune vrhovnom vjerskom poglavarstvu, a u Rimu imate jednog papu, koji mislim da ne bi tako odgovorio na ovo pitanje. Tako da je i to važno.

• Jednom ste prilikom kazali da Jugoslavija ne bi ni mogla opstati kao demokratska država zbog svih unutrašnjih različitosti. Ako je BiH Jugoslavija u malom, da li to važi i za nju?
– Tu postoji bitna distinkcija. Jugoslavija je bila zajednica višepovijesnih zemalja, koje su postojale neovisno o Jugoslaviji nastaloj 1918. U tom smislu BiH nije samo povijesna zemlja, nego i društvo koje se može identificirati. Jugoslavija nikad nije bila društvo, već zapravo zbirka raznih, nacionalnih društava. Kad kažem da je Bosna, u vrijeme agresije 1992, bila i zemlja i društvo, to ne znači da dovodim u pitanje metode kojima bi se to moglo uništiti. I moram reći da su neki dali sve od sebe da u tome i uspiju. Oni i danas rade na tome. Ono što Bosna da bi preživjela mora raditi ili barem oni koji vjeruju u takvu Bosnu moraju raditi jeste da opetovano, ma koliko to bilo teško i ponekad čak i ponižavajuće, dokazuju da je moguće održati jednu zemlju koja ima neke svoje unutarnje zakone. Najveća šteta je kad njezini sinovi i kćeri to ne razumiju i rade protiv svoje vlastite zemlje.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close