Amerikanci su pogriješili

PIŠE: Daniel OMERAGIĆ – Oslobođenje

Stručnjak za Bliski istok Michael Lüders, u intervjuu za DLF, koji je ovih dana prenio Deutsche Welle, osvrnuo se na ulogu Sjedinjenih Američkih Država u tom dijelu svijeta. Za krizu na Bliskom istoku i talas izbjeglica, smatra on, dobrim dijelom je odgovorna intervencijska politika SAD-a, koju su Evropljani pretežno podržavali, i arapski režimi, koji su se pokazali nesposobnim u vođenju konstruktivne politike i kreiranju perspektiva za svoje građane. Lüders kaže da ih je zanimalo samo kako zadržati vlast. Ta mješavina je dovela do dramatičnog kretanja izbjeglica, koje još ni izbliza nije dosegnulo vrhunac. I zato je ovaj Nijemac uvjeren da bi Evropljani morali zatražiti od Amerikanaca da preuzmu odgovornost.

Dalje navodi da je najveća greška Amerikanaca nakon rata 2002. bilo raspuštanje iračke vojske i Baatha, stranke Sadama Husseina, nakon čega su stotine hiljada sunita preko noći ostale bez posla.

– Upravo ti suniti danas su kostur Islamske države. Bila je to eklatantna greška i nije se to dogodilo prvi put. Islamska država je proizvod SAD-a. Al-Kaida i talibani u Afganistanu su nastali kao reakcija na američku intervencionističku politiku, ali se na greškama ne uči, uvijek se iznova čine nove greške. Sada za tu politiku stiže račun u obliku ogromnog vala izbjeglica iz Iraka i Sirije, izjavio je Lüders, upozorivši da je problem Njemačke, ali i ostatka Evropske unije, što nema vlastitu liniju u politici prema zemljama Bliskog i Srednjeg istoka.

A njemačka politika, uglavnom, slijedi američke ideje i planove, oni se provode u djelo ili se to barem pokušava, uz dva izuzetka – Njemačka nije sudjelovala u ratu 2003. protiv Sadama Husseina, niti u rušenju Muamera Gaddafija. Njemačka to podržava i nema hrabrosti korigovati pogrešnu politiku, a tu tvrdnju Lüders potkrepljuje aktuelnim primjerom, odlukom turske vlade da vodi rat protiv Kurda, najvažnije grupacije koja ratuje protiv Islamske države. Zapravo bi NATO, Evropska unija i vlada u Berlinu morali izvršiti pritisak na tursku vladu i reći joj da je suluda ideja ratovati protiv Kurda i kazati Ankari da treba učiniti upravo suprotno.

U Njemačku će se ove godine sliti više od 800.000 izbjeglica, a kancelarka Angela Merkel izjavljuje da je “raduje što je Njemačka postala zemlja koja ljude asocira na nadu te da je to, ako se gleda naša prošlost, nešto vrlo vrijedno”. Doista, Njemačka je za 70 godina, koliko je minulo od Drugog svjetskog rata, prešla put od simbola zla do obećane zemlje, koja pljeskom i slatkišima dočekuje sirijske izbjeglice kao neki dan na Željezničkoj stanici u Münchenu. Međutim, Lüders skreće pažnju na nešto sasvim drugo – nedostatak smjelosti Berlina da se suprotstavi Washingtonu i kada je sasvim očigledno kuda njegova pogrešna politika vodi.

I bivši pomoćnik generalnog sekretara UN-a Julian Harston, u kolumni objavljenoj u Politici, upozorava kako je Evropska unija sve odvažnija u snažnom pritisku da se “neprihvatljivi” evropski lideri, kao što su Berlusconi, Papandreu, Janukovič, Varufakis i Cipras, sklone i zamjene pokornijim političarima. Ovaj Britanac trenutno na beogradskoj adresi, koji je poslije rata boravio i u Sarajevu kao zamjenik specijalnog predstavnika generalnog sekretara UN-a, podsjeća da promjena režima od Iraka, Afganistana, Libije, Haitija… u većini slučajeva nije bila uspješna iz jednostavnih razloga – ona proizvodi nasilje jer oni koji se miješaju žele da postave svoje ljude, ali često malo znaju o politici izabrane zemlje. I drugo, promjena režima u načelu ne uspijeva da unaprijedi demokratiju jer se obično postavljaju povodljive autokrate u državama koje nemaju potrebne preduslove za demokratiju.

A za SAD kaže da su neprikosnoveni lider u biznisu promjene režima. Naravno, za Harstona SAD nisu jedine osumnjičene za učešće u promjeni režima, pa podsjeća kako je Sovjetski savez postavljao komunističke vlade u istočnoj Evropi poslije Drugog svjetskog rata i redovno se miješao da na vlasti zadrži prijateljske vođe. I nacistička Njemačka je svgrnula više vladara u zapadnoj Evropi i na Balkanu u Drugom svjetskom ratu, a Francuska i Britanija su intervenisale u brojnim prilikama u svojim bivšim afričkim kolonijama da sklone neprijateljske lidere.

Još 2007. kanadska novinarka, spisateljica i aktivistkinja Naomi Klein u čuvenoj knjizi “Doktrina šoka”, u kojoj je analizirala posljedice neoliberalnog kapitalizma po današnji svijet, napisala je kako prema intelektualno nastrojenim zagovornicima rata, koji zagovaraju teoriju “modela”, terorizam izvire iz više lokacija u arapskom i muslimanskom svijetu – otmičari aviona 11. septembra potiču iz Saudijske Arabije, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Libana; Iran finansira Hezbolah; Sirija ugošćuje vodstvo Hamasa; Irak šalje novac porodicama palestinskih bombaša-samoubica. To je, upozorila je Klein, tim zagovornicima rata, koji napade na Izrael izjednačuju s napadima na SAD, kao da nema nikakve razlike između tog dvoga, dovoljno da cjelokupnu regiju proglase rasadnikom terorizma.

Zbog toga je svijet, prvenstveno zapadni, dužan da primi stotine hiljada izbjeglica sa Bliskog istoka i pruži im utočište. Očekuje se da će se ove jeseni i u BiH, iako ona nije željeno odredište, kao što nisu ni Grčka, Makedonija, Srbija i Mađarska, sliti 10.000 njih. Nažalost, naivno bi bilo vjerovati da će se isti taj Zapad uskoro pobrinuti da se vrati mir u njihove zemlje, iako glasnogovornik State Departmenta Mark Toner prije neki dan kaže da je izbjegličku krizu u Evropi potrebno hitno riješiti pronalaskom dugoročnog rješenja za sukobe u Siriji, koje bi podrazumijevalo odvajanje od snaga režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i uništenjem ISIS-a.