Stabilnost Bliskog istoka : Kontinuirana (ne)saradnja

Pitanje korištenja prekograničnih voda može biti sredstvo promicanja stabilnosti. Bez obzira na to koliko pogrešno izgleda u sadašnjim okolnostima, zbog najmanje dva razloga je možda relevantno o tome raspravljati.

Prvo, čini se da je Turska ublažila svoju politiku kojom želi pad Assadovog režima kao preduvjet za bilo kakav proces u rješavanju krize u Siriji. To je važan pomak, a Turska je glavni faktor na Bliskom istoku kad se govori o transgraničnim vodama. Voda će ostati glavni problem šta god da se desi na Bliskom istoku. Drugo, nedavno sam posjetio riječni sliv u Africi. Tu posjetu je organizirao prestižni indijski think-tank “Strategic Foresight Group” (Strateška grupa za predviđanje – SFG) sa sjedištem u Mumbaiju, a domaćin na terenu bio je “Organization for the Development of the Senegal River” (Organizacija za razvoj rijeka Senegala – OMVS). To je međuvladina organizacija sastavljena od četiri članice: Senegal, Gvineja, Mali i Mauritanija.

Ova organizacija ima interesantne sadržaje u svom radu koji mogu biti izvor inspiracije za transgraničnu saradnju na Bliskom istoku u upravljanju rijekama. U SFG-u ocjenjuju OMVS kao jednu od najboljih organizacija u upravljanju vodama u čitavom svijetu. Ocjena je zasnovana na sveobuhvatnom ocjenjivanju baziranom na parametrima kakvi su upravljanje zajedničkim tehničkim projektima, mehanizmima praćenja, političkoj volji lidera itd.
Simulacija saradnje

Najinteresantnija karakteristika OMVS-a je fizička infrastruktura izgrađena u okviru aktivnosti organizacije koja je u zajedničkom vlasništvu država članica, bez obzira na to gdje je locirana. To uključuje pristupne puteve do instalacija kakve su brane, postrojenja za prečišćavanje vode ili crpne stanice. Prihodi iz budžeta projekata fiksirani su prema benefitu koji svaka država ponaosob očekuje da izvuče iz tog projekta. Stoga, ako je država nizvodno od objekta, ona ima zaradu od konstrukcije brane, a države koju su uzvodno od brane dijelit će više vode između sezona, a to će podijeliti troškove izgradnje i održavanja brane na način proporcionalne koristi.

Možda na Bliskom istoku neće biti moguća simulacija saradnje kakvu imaju države članice OMVS-a zbog odsutnosti istinskog dijaloga između priobalja različitih država, stoga neke od njih razvijaju vlastite programe upravljanja nezavisno od drugih država. Iz tog proizlazi da će biti teško nađena formula retroaktivnog dijeljenja troškova.
Primjer koji treba slijediti

Međutim, još postoji enormni potencijal za saradnju u oblasti racionalnog i pravednog korištenja oskudnih vodenih resursa na Bliskom istoku. Naprimjer, priobalne se države čak ne slažu o osnovnim podacima kakvi su količina i kvalitet vode koja prelazi preko granične crte iz jedne države u drugu. Prvi korak za iniciranje saradnje može biti izgradnja stanica za monitoring na graničnim crtama u zajedničkom vlasništvu i sa zajedničkim upravljanjem. To može biti praćeno izgradnjom centra za kvalitet i osnivanjem zajedničkih instituta koji bi proučavali najpogodnije poljoprivredne kulture za sađenje u slivu određene rijeke. To će također promicati uzajamno povjerenje. “U OMVS-u upravljanje vodama je bazirano na onome što će države članice dobiti, a ne na osnovu onoga što će izgubiti u smislu suvereniteta ili sličnih prerogativa”, ističe Sundeep Waslekar, predsjednik organizacije SFG.

I dok kooperacija u slivu rijeka u Senegalu ide veoma dobro, na Bliskom istoku ta vrsta saradnje prilično zaostaje. Tamo, sve države koje su nizvodno pitaju države koje su uzvodno da puste određene količine kvalitetne vode, ali da se ne miješaju u pitanje za šta će ta voda biti upotrebljena. To se teško može okarakterizirati kao saradnja.
Borba za vlastiti interes

A. Sijamić

Bliski istok je u fokusu svjetskih sila desetljećima. Toliko dugo ovdje traju sukobi koji su u znatnoj mjeri, a nekad i u najvećoj mjeri, podržani izvana. Rivalstva se produbljuju, jedna kriza izaziva drugu i tako unedogled. U isto vrijeme, priroda ne čeka. Demografska eksplozija stanovništva, prisilne migracije, ratovi, krize samo otežavaju stanje vlada na Bliskom istoku u budućnosti kad će klimatske promjene uzeti više maha i kad će oskudni prirodni resursi (prije svih voda, posebno pitka) na Bliskom istoku postati još oskudniji. U drugim dijelovima svijeta vlasti pokušavaju pronaći različite modele saradnje kako bi prevenirali pojedine krize, dok Bliski istok ne može naći konsenzus ni oko vode koja svima treba. Izgleda da mnogi režimi na Bliskom istoku dugoročno brinu jedino o svom opstanku, a tek kasnije o narodu i regionalnoj saradnji.