Tekst o proizvodnji skandala i kulturne stigmatizacije napisan povodom prošlosedmične mostarske promocije knjige “Andrićevstvo” Rusmira Mahmutćehajića
Piše: Vahidin PRELJEVIĆ
Oslobođenje
U dalekoj godini 1800, kad je svijet vjerovatno izgledao nešto drugačije, njemački rani romantičar Friedrich Schlegel piše možda svoj najlucidniji esej kojem će dati pregnantan naslov “O nerazumljivosti”. U tom tekstu Schlegel pojmu “nerazumljivost” oduzima negativan predznak, te ga opisuje kao onaj iskaz, ili ono stanje jezika koje uvijek iznova pokreće proces promišljanja i refleksije, koji se nikad ne zaustavlja. Na neki način, nerazumljivost postaje motor kulture, jer tamo gdje je sve postalo razumljivo, tu je svaki govor izlišan, tu je kultura, dodali bismo, već prestala da postoji. Kakva bi to bila katastrofa, napisao je još u svom eseju Schlegel, ako bi u nastupajućem 19. stoljeću njegovi i književni tekstovi njegovih suvremenika, prepuni ironije na više nivoa, jezičke razigranosti i višesmislenosti, odjednom postali potpuno razumljivi, ako ih vispreni čitaoci liše “svake pa i najmanje zagonetnosti”. Bio bi to u očima romantičara uistinu kraj svijeta.
Signalna riječ
U poodmaklom 21. stoljeću, koje je brzopleto proglašeno stoljećem znanja, živimo jednu paradoksalnu verziju Schlegelove negativne utopije: sve je odjednom postalo toliko razumljivo. Ta totalna razumljivost dovodi nas u gotovo blaženu situaciju da više nije potrebno ni čitati, da svi znaju sve o svemu, prije nego otvore i jednu knjigu, prije nego i čuju ijednu rečenicu o bilo čemu. Dovoljna im je možda samo jedna signalna riječ, nekad čak ni to, možda je i dovoljno samo da odrede ko to govori, i, eto, sve je učas jasno, mogu onda lajkati ili se ibretiti, zavisno od toga kako doživljaju sebe a onda i onog drugog, “govorećeg subjekta”, kojeg su prethodno skenerski precizno identificirali, zaboravljajući njegovu osnovnu osobinu, a to je “pojedinačnost” (A. Bašović).
I sad, ne budimo nepošteni, takve sposobnosti nema samo tzv. obični internet-puk, kojem će jedna vijest s nekog portala u tren oka objasniti sve probleme svijeta: da Amerikanci, Rusi, masoni upravljaju svim procesima, ili se pak iza svega (što da ne, pa zar se to ne smije konačno reći?) kriju Jevreji, u novije vrijeme i muslimani, i da su oni odgovorni za sve nedaće, pogotovo za moja razna nezadovoljstva. Nije dakle samo tzv. mali čovjek nakon deset pročitanih redaka, u kojima su razriješene sve misterije, shvatio sve. Još na višem nivou razumijevanja je i većina tzv. portal-novinara, kojim ni tih deset redaka nije potrebno ne samo da sve saznaju već i da to brzo saopće svekolikoj javnosti, a doslovno u stanju semiotičke nirvane nalazi se vrh te piramide, medijski intelektualci, koji su razvili nadnaravne sposobnosti da gledaju u budućnost, koji unaprijed savršeno znaju i razumiju ko će šta reći, kako će se šta i s kim dogoditi; oni su čuvari svetog znanja i istine, oni će paziti da se ne dogodi bilo kakvo odstupanje od kanoniziranih značenja, i oni će, pravedni kakvi jesu, smjesta sankcionirati svaki pokušaj remećenja ove idile. I dok se na dekadentnom Zapadu još javlja snažan otpor realiziranju ove dalekosežne utopije društva znanja, u našim komunikativnim zajednicama taj ideal je već postignut.
Najsvježiji primjer jeste nedavni “skandal” koji se dogodio na predstavljanju knjige “Andrićevstvo” autora Rusmira Mahmutćehajića u Mostaru, u kojem je sudjelovao i potpisnik ovih redova. Pojedini mediji su uspjeli fabricirati horor-priču, u kojoj je, između ostalog, rečeno i da se tu Ivo Andrić poredio s Hitlerom, a u kojem sam, eto, ja za našega pisca rekao da je fantom, monstrum i još koješta. Osjećao sam se prinuđenim reagirati, pa sam odaslao u medijski prostor izjavu, u kojoj, između ostalog, stoji: “Istina je, naravno, upravo suprotna, rekao sam, naime, i to više puta, tako da nesporazumu za dobronamjernog slušaoca nije moglo biti mjesta: da su nakaradna ‘čitanja’ ta koja od djela Ive Andrića prave ideološkog fantoma, monstruma, pomoću kojeg onda takvi ostrašćeni sljedbenici žele falsificirati povijest, da su oni ti koji Andrića pretvaraju u ideološki kod koji nikakvo čitanje više i ne dopušta. Mogu dopustiti mogućnost da neuki fabrikatori ove laži nisu dobro razumjeli konstrukciju rečenice ili da imaju problema s padežima, mada je to malo neobično za one koji brane jednu književnu veličinu.
Mogu dopustiti da su ustreptali kad su čuli metafore “fantom” i “monstrum”, pa im je to bilo dovoljno da mi podmetnu takve gnusne formulacije, no time su sami utrčali u ine jezičke slike. Ipak, teško je shvatiti da su kao napad na Andrića mogli razumjeti cjelinu mog izlaganja. U njemu sam rekao i da je Ivo Andrić naš najvažniji pisac, poredio sam značaj njegovog opusa, kompleksnost njegove biografije i intelektualnog razvoja, ali i zloupotrebu njegovog djela u političke i ideološke svrhe, sa životopisima i recepcijom velikih njemačkih pisaca Heinricha von Kleista, Friedricha Hölderlina i Thomasa Manna. I naprosto još podsjetio na banalnu činjenicu da je Ivo Andrić čovjek svog vremena, sa svim što ide uz to, a ne neki apstraktni svetac ili strašni demon. Mračnjaci koji su odlučili skandalizirati moj nastup proizvodeći i distribuirajući tendenciozni fake news kazuju se možda novinarima, publicistima ili čak političarima, no očito je da ih svijetom ipak vode neki mutni i strašni nagoni. Njihovi nalogodavci se opet, kao policija iz “Proklete avlije”, drže načela da krivice ovdje ima zaista mnogo i svakojake, njihova sumnja ide daleko i zahvata u širinu i dubinu. Andrić pripada svim svojim čitaocima, i mi ne smijemo dopustiti da ga pretvore u ideološku batinu kojim će tući svoje protivnike. Ništa mu se gore ne može desiti”.
Na kraju, kad sam vidio da se priča ne zaustavlja samo na nekim opskurnim portalima i desničarskim tiskovinama, nego je preuzimaju i tzv. ozbiljni mediji, napisao sam i poduži osvrt, koji je zahvaljujući susretljivosti i profesionalnosti portala Buka.ba ugledao svjetlo dana.
No, onda slovo preuzimaju gorepomenuti čuvari svete internet-istine, i za očekivati je da će tek da se raspišu. Oglašavajući se čak nekoliko dana nakon ove tzv. afere, jedan je beogradski novinar odlučio imati mišljenje o njoj, pa je, potpuno neometan činjenicama, izvršio kazneno postrojavanje učesnika ovog događaja, te uistinu uspio poentirati apodiktičkom rečenicom: “Svi su oni mišljenja da je Andrić mrzio muslimane”. Kako je sveznajući autor ove antologijske rečenice dokučio takvu istinu, te je još blagoizvolio izreći u prisustvu čitalaca Oslobođenja, a da o tome ko je šta rekao ili napisao nije znao ništa, ostat će, ili bi možda trebalo da ostane misterija. Kao, naravno, i Andrićevi, ili bilo čiji intimni osjećaji, kao što su npr. ljubav i mržnja.
Isključena leksika
Nažalost, stvari su daleko ozbiljnije nego što na prvi pogled izgleda ovaj tragikomičan slučaj, a stanje dramatičnije nego što možda sugerira ton ovoga teksta. Jer, mi zaista živimo u stanju u kojem su iz komunikacijskog procesa potpuno isključene činjenice i u kojem je potpuno zavladala mašinerija stigmatizacije, koja se odvija prema etničkim ili nekim drugim ideološkim vododjelnicama. Pritom je potpuno nevažno šta se govori; čim smo identificirali ko govori, već je sve rečeno, a ako se još u rečenome upotrijebe neke signalne riječi koje potiču tu mašineriju, “razumijevanje” je već zaokruženo. Peter Sloterdijk će, referirajući na jedan svoj skandal, reći kako je tu posrijedi “predsintaksička komunikacija”, koja funkcionira samo preko “nadražajne” dimenzije riječi, iz koje su isključeni ne samo gramatički poredak ili kontekst nego i svi dublji slojevi leksike. On će to drastično nazvati “primatskim razumijevanjem”.
Posebno je takvo “(ne)razumijevanje” pogubno za onu sferu javnog prostora koja je po svojoj definiciji proizvodila razlike, a to je sfera estetskog. Tako je očito kod nas gotovo svaki javni govor o književnosti i kulturi (naročito o Andriću, kako vidimo) pretvoren u etno-ideološku vododjelnicu koja ne dopušta bilo kakav diferencirani diskurs, nego, kao u nekom pseudoreligijskom obredu, zahtijeva puko ponavljanje mantri. Pisci se pretvaraju u svetinje, izvorišta svete historijske istine, “čitaoci” u idolopoklonike, a samo čitanje se tako suspendira, čini izlišnim, jer je svakako sve jasno, a uostalom, prema toj logici, i poželjno je da svi komuniciramo samo sa svojima – sa onima s kojima smo se zbog etničke, vjerske ili ideološke pripadnosti već odavno razumjeli ili barem tako osjećamo.
