Almin Karamehmedović: Sarajlija čije je ime ispisano na osam kipića Emija

U februaru je imenovan za izvršnog producenta “Nightlinea”, večernjeg magazina TV mreže ABC, koji je već nekoliko godina najgledaniji u Americi. Ime mu je ispisano na osam kipića Emija, nagrade Akademije televizijskih nauka i umjetnosti, koja je u rangu Oskara za film!

(avaz)

Za ABC je izvještavao tri godine iz Iraka, gdje je boravio s američkim vojnicima. Bio je jedan od prvih novinara koji su ušli u afganistansku Toru Boru, gdje se vjerovalo da se krije Osama bin Laden. Prvog Emija dobio je za priču o genocidu u Darfuru. Istraživao je ratove narkomafije u Meksiku, egzorcizam nad djevojčicama u Kongu… Novinarska biografija od koje zastaje dah.

Ime mu je Almin Karamehmedović i rođen je prije 42 godine u Sarajevu! Mlađi je brat Bosancima i Hercegovcima poznatijeg Belmina Karamehmedovića, sportskog komentatora i dugogodišnjeg novinara i urednika BHT 1.

Na Oskarima

Razgovarali smo telefonom dok se Almin spremao za put iz Njujorka u Los Anđeles, na dodjelu Oskara.
– ABC ima ekskluzivna prava prijenosa dodjele Oskara. Ovo mi je prvi put da ću biti na ceremoniji. To je velika operacija za ABC. U realizaciji prijenosa učestvuju hiljade ljudi. Naš ured u Njujorku ima 1.100 zaposlenih, a u LA-ju nekoliko stotina. Skoro svi će raditi na Oskarima. To je projekt koji mnogo košta, ali se na njemu može i mnogo zaraditi. Oskari imaju veliki kulturni efekt ovdje – govori nam Karamehmedović.

Magazin “Nightline”, čiji je sada prvi čovjek, jedan je od najprominentnijih TV programa u Sjedinjenim Američkim Državama. Osnovan je davne 1979. godine i model je prema kojem su druge TV kuće pravile konkurentske emisije. Već 4-5 godina je u vrhu gledanosti. Emitira ga, dakle, ABC, jedna od tri američke TV mreže. Tu su još i NBC i CBS.

– U posljednjih 50 godina vlada borba između ABC-ja i NBC-ja. CBS je malo bolji u zabavnom dijelu. ABC je bio i u Sarajevu 1984. godine, kada su imali prava prijenosa Olimpijade. U zgradi u kojoj radim u Njujorku, još su okačene slike iz Sarajeva i oni su veoma ponosni na taj projekt. Vlasnik ABC-ja je “Walt Disney”, jedna od najvećih kompanija na svijetu, koja ima više od 120.000 zaposlenih i profit od 15 milijardi dolara. To je država u državi – kaže Karamehmedović.

“Nightline” je trenutno večernji magazin broj jedan. Konceptualno, pokrivaju sve zanimljive događaje, od politike, filmova, šou biznisa do sporta. Svake noći emitira se kolaž od najinteresantnijih priča tog dana. Biti izvršni producent je nešto kao biti glavni i odgovorni urednik i direktor. Iza njega nema nikoga.

– Nažalost ili na dobro, na televiziji nema demokratije, jedan čovjek odlučuje o svemu. Zapošljava ljude, odlučuje o budžetima, širi program, trudi se da privuče gledanost. Više nisam novinar. Odgovoran sam za sve ostalo. No, oko mene je ogromna ekipa. Imam šest saradnika koji su viši producenti, onda 25 producenata, pa 35 nižih producenata… – govori Almin.

Čisto novinarstvo

Rat je proveo u Sarajevu. Prvi posao bio mu je na MESS-u 1992. godine s rediteljem Harisom Pašovićem, za koga kaže da mu je mentor, saradnik i dobar prijatelj. I danas su u kontaktu. Radili su skupa na predstavi “Waiting for Godot” Susan Zontag (Sontag) i ponosan je na taj period svog života. Bio je montažer na RTV BiH od 1993. U London je otišao 1995. i završio Univerzitet za medije. Od tada je sve krenulo prema gore…

Dobio je angažmane za CNN, Associated Press Television i 1998. za ABC. Na američkoj TV mreži postao je producent 2008., dvije godine poslije viši producent, a 2012. visoki producent…

– Zvuči kao da je išlo glatko, ali nije. Bilo je tu mnogo rada. Godinama sam bio na putu. Imam osam pasoša koje sam promijenio u osam godina zbog pečata. Bilo je veoma mnogo truda, dosta se žrtvovala i moja porodica. Sada se nadam mnogo smirenijem i sigurnijem životu, mada je odgovornost mnogo veća – kaže Karamehmedović.

Iako je čisto novinarstvo ono čime se najviše voli baviti, ne zna da li bi sada, kada je i otac šestogodišnjeg dječaka, mogao nastaviti istim putem kojim je prošao. Boraveći u brojnim ratnim zonama, bio je u raznim situacijama. No, agresija na BiH bila je, kaže, opasnija od bilo čega s čim se poslije susreo… Tih krvavih godina susreo se s brojnim stranim novinarima i, kaže, divio im se.

– Uvijek sam se pitao zašto ti ljudi dolaze, koliko, kao individualac, možeš da pomogneš da promijeniš neku situaciju. Ostavljali su svoje porodice i dolazili kod nas da izvještavaju. Mislim da je bitno da se staviš u poziciju ljudi kojima je potrebna pomoć, a ne samo onih koji su sretni i kojima je lijepo. Ne kažem da bi rat bio bolji/gori s njima ili bez njih. Ali, mislim da su mediji mnogo pričali o Sarajevu. Rat jeste trajao, oni to nisu mogli zaustaviti, ali su se trudili da pokažu svijetu šta se dešava. To sam i ja pokušavao u Afganistanu, Čečeniji, Iraku, Meksiku. Kao novinar, ti si uspješan ako promijeniš život jednog čovjeka, ne trebaš spasiti stotine, hiljade ljudi, grad, državu… – prisjeća se.

Savršeni Njujork

Na pitanje da li još iko igdje u svijetu “broji krvna zrnca” ljudima prije nego što ih postavi na neko značajno mjesto u biznisu, odnosno pita li ih za ime, boju, porijeklo, osim na ovim prostorima, Almin Karamehmedović odgovara: “Njujork i Amerika su pravo mjesto za one koji žele da rade i dobri su u svom poslu. S tradicionalnom Evropom je nešto drugačije.”

– Činjenica je, bez lažne skromnosti, da je “American Broadcasting Company” dao jednu od svojih najvećih funkcija Bosancu. Zamislite sada da je, recimo, urednik “Dnevnog avaza” čovjek iz Amerike. Za novinarstvo moraš imati malo mentaliteta ljudi kojima se obraćaš, moraš se povezati s njima. Nije to kao posao vrhunskog neurohirurga koji uvijek radi isto bilo gdje da je. Što se toga tiče, Njujork je savršen. Ako znaš raditi, ako si dobar, imaš šansu da uspiješ. U Londonu sam živio 13 godina. Evropa ima veću tradiciju, pogotovo Englezi, oni su divni ljudi, ali su ponosni na svoju historiju. I trebaju biti. Amerikanci su ponosni na posljednjih 100 godina. Ako si uspješan i donosiš novac, kompanija te voli. Kada dođeš u takvu poziciju, onda se oslobodiš i počneš razmišljati. A to je veoma bitno za ovaj posao – govori nam.

Naravno, prati dešavanja u Bosni i Hercegovini pa tako i demonstracije koje traju od 7. februara. Apsolutno razumije bunt i patnju ljudi koji u 21. stoljeću ne mogu da priušte osnove uvjete za život, ali ne razumije kako ne možemo da krenemo dalje. Žali zbog takve situacije i izlaz vidi samo u podizanju katastrofalne ekonomije.

– Bosna i Hercegovina je mala, prekrasna država, u kojoj žive četiri miliona ljudi. To je kao pola njujorškog Menhetna. Mi bismo stvarno trebali živjeti bolje. Da ne ulazim u politiku, ne živim tamo i nema smisla, ali činjenica je da u BiH ekonomija ne funkcionira. I to ne zato što nema mogućnosti nego zato što ljudi koji treba da se bave time, to, očito, ne rade dobro. Ovdje si dobar dok radiš dobro, kad nisi, zahvale ti se. Ne vidim brzo rješenje. S druge strane, mi ne živimo mimo svijeta. Pogledajte Bliski istok, sada Ukrajinu. Ljudi imaju sva prava da traže promjene: Mi ne tražimo mnogo, dajte nam da radimo – pojašnjava Karamehmedović.

Na kraju, priznaje nam kako ne misli da je, zapravo, ikada otišao iz Sarajeva.

– To je grad koji volim i u koji stalno dolazim. Svake godine sam tu. Moji roditelji, brat i najbolji prijatelji žive tamo. Ne smatram da sam u izbjeglištvu. Radim pa jedan dan, vidjet ćemo, ako bude neki veliki projekt u Sarajevu… Ko zna, možda dovedemo i ABC – uz osmijeh poručuje Karamehmedović.

Život u amazonskom plemenu

– Dok sam još živio u Londonu, 2007., naletio sam na informaciju o amazonskom plemenu koje nikada nije imalo kontakt s bijelcima, zapravo s ostatkom svijeta. Zainteresirao sam se za priču. Tri-četiri mjeseca poslije, kolega Den Haris (Dan Harris) i ja smo otišli tamo. Oni hodaju goli i nikada nisu vidjeli bijelca, čovjeka koji je visok 1,70 metara, a ne nekoga od dva metra. Dva dana sam samo sjedio, a oni su dolazili i gledali me.

Jedini kontakt sa svijetom imali su kada su poslali četiri momka u prvo selo do njih, udaljeno deset sati vožnje brodom, negdje u Amazonu, da vide šta se dešava. Zaista, do prije 10 godina nisu znali da je Zemlja okrugla. Mislili su da je njih 500 na svijetu. Onda su čuli da postoje još neki ljudi i poslali su te momke da istražuju. Naučili su tada malo portugalskog jezika, a mi smo poveli prevodioca. Oni imaju svoj jezik, kojim govori samo njih 500. To je bilo krasno iskustvo – prisjeća se Almin Karamehmedović.

Brat Belmin

– Moj stariji brat Belmin mnogo je bolji od mene. Zbog njega sam se počeo baviti ovim poslom. On je prije rata radio na Radiju 202 i upoznao me je s ljudima i otvorio mi vrata svijeta novinarstva. Radio je za ABC i tako sam i stupio u kontakt s njima. Recimo, uvijek sam znao da nikada neću stati pred kameru, za razliku od njega. Mogu pisati danima, raditi iza kamere, ali ispred, ne. U stalnom sam kontaktu s Belminom, čujemo se i pričamo o svemu.

Željo i Čelzi

– Željo je u mom srcu, veliki sam Željin navijač. Nažalost, odavno nisam bio na utakmici. Ali, moji najbolji prijatelji su navijači Sarajeva i mi se još šalimo na taj račun. Jednom kada Želju zavoliš, to ne prestaje. Kada sam prešao u London, počeo sam navijati za Čelzi ne samo zato što sam živio u Čelziju u Londonu nego i zato što su imali plave dresove. I danas navijam za njih, imam i sezonsku ulaznicu.

Supruga i sin

– Supruga Amela i ja u ljubavi smo od srednje škole. Putevi su nam se razišli u ratu, ponovo smo se sastali u Londonu. U braku smo pet godina, vjenčali smo se 2009. Imamo sina Džejka (Jake), kojem će uskoro šest godina. Amela ima svoj biznis, bavi se nekretninama. I njoj je odgovaralo što smo se preselili u Njujork.

U medijima se desio veliki cunami

– Činjenica je da se veliki cunami desio u medijima. Još se zemlja trese. Način na koji ljudi konzumiraju vijesti, mijenja se brzinom od hiljadu na sat. Prije 30 godina postojale su samo tri TV kuće  u Americi, po 50 miliona ljudi navečer gledalo je naše programe. Sada smo spali na 10 miliona. Izgubili smo 40 miliona gledalaca, jer postoji 250 TV kanala. Kada na to dodate internet, telefone, tablete… Ljudi koji imaju 19-20 godina ne znaju ni da ABC postoji, oni samo prate Facebook i Twitter. No, ljudi će uvijek konzumirati vijesti. Samo, hoće li kupovati “Dnevni avaz” ili će ga čitati na svom telefonu, to je pitanje.

BiH je mala, prekrasna država, u kojoj žive četiri miliona ljudi. To je kao pola njujorškog Menhetna. Mi bismo stvarno trebali živjeti bolje

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close