Almedin Hasanagić: Svjetski prvak u kick-boksu
Prošlog mjeseca iz Njemačke je stigla lijepa vijest. Svjetski prvak u kick-boksu u kategoriji do 83 kilograma, po verziji WKU asocijacije, je Bosanac Almedin Hasanagić. Ovaj tridesettrogodišnji Fojničanin je na kick-bokserskoj gala večeri “Steko's fight night”, upriličenoj u “Carl Benz Areni” u Stuttgartu, pobijedio domaćeg borca, Saschu Friedricha.
Kako je biti jak i još slavan, pitam se dok čitam redove u domaćoj štampi, o svjetskom šampionu. Mišići i lovorike, svjetla reflektora, protivnici na podu… Cijeli svijet je tvoj!
Almedin ne krije da je pogled s vrha lijep, ali…
„Nije mi prvi put da sam na vrhu. Međutim, nikada u životu nisam želio biti jak i poznat, želio sam uraditi nešto što malo ko može. Pokazati da se može doći i na svjetski vrh, bio ti jak ili ne. Sebe nisam smatrao jakim, već uvijek sposobnim da ustrajem u onome što sam zamislio ostvariti“, kaže Hasanagić.
Kako proslavljate pobjede?
– Uglavnom s menadžerom i trenerom Nijazom Mujićem, te društvom Bosanaca koje se tu nađe. Najveću radost mi uvijek priredi moja porodica, majka Fatima naročito. Ona je ta koja me zove i prije i poslije meča. Nas dvoje smo riješili pitanje opasnog i teškog sporta. Na početku se mnogo brinula pitajući me: “Zašto baš K1, možeš se povrijediti, ima li išta drugo, lakše, što bi mogao raditi u životu?” Sada me samo pita: “Ima li, sine, povreda? Kako si?” Ako kažem da nema, sve je uredu…, ona se smiri. Njoj je, zapravo, najvažnije da sam zdrav i da nisam mršav.
Recite nam nešto o porodici?
– Otac je poginuo 1993. godine u ratu, ostali smo mama, sestra i ja. Sestra Azra je starija od mene četiri godine, ima svoju porodicu.
Kada ste otišli iz rodne Fojnice?
– Iz Fojnice sam krenuo u svijet s 19 godina, prvo po Evropi, pa po svijetu, sve je bilo u vezi s borbama. Konkretno, iz Bosne sam otišao sa 25 godina, početkom 2006. godine. Trenutno živim u Sloveniji, u Ljubljani, imam svoj Klub borilačkih vještina “Jin Jang”, a radim zajedno s Aldinom Avdićem, koji mi pomaže mnogo. Nas dvojica i zajedno treniramo. U Ljubljani sam četiri godine, a prije nego što sam došao ovdje živio sam u Austriji.
Hoćete da kažete da Ljubljana bolje prija od Austrije i Beča?
– Meni, da. A, znate kako je, kada novi negdje dođe sve mu je interesantno, a domaći znaju sve napamet i njima je monotono.
Šta se desilo s Njemačkom, jedno vrijeme ste se borili pod njemačkom zastavom?
– To je bilo na početku karijere, kada smo osvajali prve titule i prva evropska i svjetska prvenstva. Budući da nije bilo ni dovoljno finansijskih sredstava, ni podrške bh. vlasti, nismo se mogli boriti pod bosanskom zastavom, a morali smo početi pod nečijom. Na kraju je to bila Njemačka.
Zašto sve vrijeme govorite u množini?
– Zato što, kada govorim o sebi, mislim i na svog trenera i menadžera Nijaza Mujića koji je uložio mnogo truda i novca da bismo ostvarili ovo što sada imamo. Za sve što sam uspio ostvariti, i titule i priznanja, najzaslužniji je on. Ova borba, koja se desila prije nekoliko dana u Njemačkoj, označila je tačno deset godina kako nas dvojica sarađujemo. Da se vratim na priču o Njemačkoj, morao sam ispuniti mnoge uslove, postati, naprimjer, amaterski prvak Njemačke, te osvojiti još nekoliko prvenstava, kako bi se uopće mogao početi boriti profesionalno. Zadnjih sedam, osam godina se borim pod bosanskom zastavom…
Slušate li menadžera baš u svemu?
– Što se tiče sporta, tu se on najviše pita, mada uvijek imamo jedan prijateljski dogovor. Konsultiramo se šta treba uraditi, ali moram biti iskren, na kraju se, ipak, on pita.
Vaše pesnice su osjetili mnogi protivnici u ringu. Sjećate li se od koga ste Vi prvi put dobili batine?
– Toga se sjećam i danas dobro. Dobio sam ih od mame, nešto nisam poslušao što mi je rekla da uradim, zapravo, uradio sam to polovično, kada se vratila s posla, umorna, ljuta, ja sam izvukao deblji kraj…(smijeh). Naravno, sve sam joj oprostio.
Jeste li ikada bili u situaciji da zloupotrijebite mišiće, da se, naprimjer, s nekim obračunavate van sportskih terena?
– Ne, ja sam sportist i svoje mišiće i svoju snagu, znanje koje posjedujem u vezi s borilačkim sportovima, koristim samo u ringu. Na ulici ih nikada nisam demonstrirao, mada je bilo teških situacija, sekunde su znale odlučivati…, međutim, na kraju nikada nisam upotrebljavao svoje mišiće u te svrhe.
Koga cijenite među bh. K1 borcima?
– Dževada Poturka poznajem dugo godina, imamo prijateljsku komunikaciju, sretnemo se, popijemo kafu, imamo veliko poštovanje. Protiv njegovog brata sam boksovao nekoliko puta… Ne bih da zaboravim Salku Zildžića iz Tuzle, zajedno smo trenirali, pripremali se za mnoge borbe…
S kim živite u Ljubljani? Je li svjetski šampion poklonio nekome srce?
– Živim sam, djevojku imam, zove se Azra Klisura, porijeklom je iz Bosne, živi u Sloveniji.
Jesu li žene, uistinu, komplikovanije od muškaraca?
– Sigurno. Nikad ne prestanu pitati kako i zašto.
Odgovarate li uvijek na to kako i zašto?
– Dok me drže živci, odgovaram, a kada popuste, onda se okrenem i odem na drugu stranu (smijeh).
Mogu li se u K1 zaraditi veliki novci, u fudbalu znamo da mogu?
– Mogu, ali ne toliko veliki kao u fudbalu ili u klasičnom boksu. K1 nije olimpijski sport, dosta je grublji, i samim time manje sponzora i gledanosti…
Uz koju pjesmu se nabolje veselite u kafani?
– U kafane ne zalazim. Nemam određenu pjesmu, ali volim slušati našu domaću muziku, sve žanrove i sve pjesme.
Magazin AZRA
