Što se tiče mog Mahira, dragi autocenzurirani novinari – tačno znamo gdje je. I znam da će tamo zauvijek ostati, kako tokom školske godine, tako i tokom raspusta. Njegovo je skijanje, kao i ljetovanje zauvijek završeno.
Uvaženi Urednici,
U vrijeme dok sam predavala predmet Jezik medija bili ste nezaobilazni dio korpusa mojim studentima. Sjećam se, upravo sam na Vašim člancima objašnjavala kako može funkcionirati intertekstualnost u medijskom diskursu – kako se aluzijom i drugim intertekstualnim mehanizmima, kojima ste se vještije od bilo kojih drugih u novinskom diskursu služili, mogu itekako otvoriti oči onima koji žele vidjeti, kao i onima koji ne znaju gledati, a htjeli bi, kako se takvim pristupom zainteresirani čitalac može izvesti iz malodušnosti i razdrmati se. U svakom slučaju, poštovani autocenzurirani Urednici, bili ste primjer.
Da su me tada (otprilike prije tri godine) pitali kako bi pojedini od vas izvještavali u slučaju samoubistva jednog beskrupulozno emocionoalno, fizički, pishički i seksualno zlostavljanog četrnaestogodišnjaka, sigurno bih odgovorila da bi se na stranicama vaših magazina nalazili najozbiljniji tekstovi koji bi ukazivali na nisilje kao simptom, odnosno na njenim bi se stranicama analitično i beskompromisno tematiziralo vršnjačko nasilje, tačno onako kako se mora postaviti – kao nešto što je proizašlo iz kulture nasilja.
Međutim, na moje veliko iznenađenje i razočarenje, ne samo kao majke, nego i kao osobe koja vam je vjerovala i nije sumnjala u vašu profesionalnost, vi ste se odrekli sebe. Zašto? Mogu nagađati, ali to ne želim. Samo nemojte nam, molim vas, unižavati inteligenciju pričom o neutralnosti i nepristrasnosti zbog sigurnosti targetirane djece, dok sama ta djeca zimski raspust provode bez trunke griže savjesti, na raznim skijalištima i drugim odmorištima, a kamoli straha jer su se uvjerili, između ostalog i vašim stavom, da su nedodirljivi. Meni je vaša odluka jasna: ne želite objektivno infomirati, ne želite istraživati i doći do istine, ne želite pomoći da dođemo do pravde za moje dijete i za drugu, sličnu djecu. Svoju ste društvenu odgovornost maestralno preokrenuli pa ste, radi targetirane djece odustali pisati o ovome slučaju, dok se ne oglasi Tužiteljstvo. Svaka čast! Samo ovo nije nikakva objektivnost ili neutralnost.
Ovo se zove CENZURA. I vi to znate jako dobro, kao što najbolje znate zašto ste se autocenzurirali. I na kraju, da još jednom ponovim, što se tiče vaše zabrinutosti za „targetiranu“ djecu, mogu Vam reći da su jako zabrinuti – svoje su raspuste nisu doveli u pitanje, odmoreni, nedodirljivi sociopati mogu nastaviti dalje jer od ovog društva odustaju pomalo svi. Što se tiče mog Mahira, dragi autocenzurirani novinari – tačno znamo gdje je. I znam da će tamo zauvijek ostati, kako tokom školske godine, tako i tokom raspusta. Njegovo je skijanje, kao i ljetovanje zauvijek završeno.
Da ste stari i da se niste autocenzurirali, svako iz svog razloga, istražili biste kao što smi mi, kako je na stranicama određenih učenika Inetrnacionalne škole, samo tri sata nakon Mahirove dženaze, ponosno postavljeno WE ARE THE REASON! A vidjeli biste i odgovor drugog učenika, koji sasvim precizno objašnjava uzrok Mahirovog suicida. Na moju žalost, tako bi uradili stari dobri novinari u čiju smo beskopromisnost gledali kao u zvijezdu sijalicu.
Hvala Bogu, ne predajem više Jezik medija, jer da predajem, imala bih veliki problem. A do istine, poštovani autocenzurirani urednici, doći ćemo s Vama ili bez Vas.
P.S.
Razumjet ćete moju začuđenost – riječ o temi koja je nadišla BiH – a Vas ostavila u autocenzuri.
Alisa Mahmutović
