Patetika je sranje. A posebno naknadna i virtuelna. Kolektivni lelek ne može da sakrije kukavičluk i tišinu kad smo ovoj porodici trebali i mogli pomoći.
Sve srećne porodice nalik su jedna drugoj, ali nijedna nesrećna nije ni nalik porodici Dubravka Lovrenovića, Alise Mahmutović, i njihovog sina, dječaka Mahira Rakovca. Dvije godine nakon Mahirove tragične smrti, umrli su i Dubravko i Alisa.
Roditelji ovog nesrećnog dječaka koji je sebi oduzeo život u prosincu 2015. godine poživjeli su taman još toliko da pokušaju dobiti pravdu za svog sina, koji je, tvrdili su, bio žrtva vršnjačkog nasilja.
Pisali su otvorena pisma medijima, javno govorili o zlostavljanju koje je Mahir trpio od svojih školskih drugova, ali javnost je ostala nijema.
Tek rijetki su vjerovali majci Alisi kada je medijima pisala o svakodnevnim torturama koje je Mahir trpio u školi i van nje. Jednako nepovjerljivi bili su i prema Dubravku koji je u medijima govorio o brutalnom nasilju vršnjaka nad njegovim sinom.
Mahir nije stigao reći mnogo toga, niti se, nakon što je digao ruku na sebe, javio neko od njegovih školskih drugova da ga se prisjeti.
Univerzitetski profesori, doktori nauka, cijenjeni i potrebni čanovi društva i jedan lijepi svestrani dječak trebali su na drugačiji način da krase naslovne stranice bosanskohercegovačkih medija.
Sada ih više nema. Bolest koja je uslijedila nakon sinove smrti, odnijela je prvo Dubravka, a zatim i Alisu.
Ovo je tragedija za koju ne postoje riječi, iako ih je bilo i previše. I prije i sada. Ovu nesrećnu porodici ovdašnja svjetina razvlačila je virtuelno jednako okrutno.
Dubravko i Alisa su se hrabro borili da sjećanjem na svog sina spriječe neku sličnu tragediju, ali što su bili glasniji, to ih se sve manje slušalo. Bili su sve usamljeniji, dok nisu ostali potpuno sami i izolovani od svih. Napustili su ih mediji, publika, poznanici. Brzina i uspješnost izolacije drugačijih u ovdašnjem društvu gotovo je jednaka spremnosti na linč istih.
Danas, nakon Alisine smrti, društvene mreže su opet pune priče o Mahiru i njegovoj porodici, koju smo svi kolektivno iznevjerili onda kad smo im bili najpotrebniji. Voli ovdašnji svijet da čita o tuđoj nesreći i da se virtuelno zgražava nad istom. Kao što voli da virtuelno sažaljeva one kojima za života ni blizu nije znao pokazati koliko će mu nedostajati posthumno.
Crne hronike u BiH najčitanije su novinske rubrike. Uživo se ovdašnja većina rijetko suprostavlja nasilnicima. Tek rijetki dobri ljudi u svoju zaštitu znaju uzeti slabije i napadnute, ili nazvati policiju ako neko u komšiluku mlati ženu ili djecu, ili sve zajedno.
A i ta ista policija nasilnike pušta brže nego ih u stanice policije odvede.
U trenutku dok pišem tekst o Mahiru, Dubravku i Alisi, najčitanija informacija u BiH medijima je da je policajac sa sedam metaka usmrtio svoju suprugu, majku njihovo troje djece. Policajac se nakon zločina predao policiji. Ovo nije prvi put da organi reda na ovaj način „zavode red“ u svom privatnom životu.
Ostale institucije koje bi trebalo da pomognu najslabijim članovima društva, kao što su centri za socijalni rad, posebna su priča.
U jednom ovdašnjem, uposlenik zadužen za brigu o najmlađima optužen je da je vrbovao i seksualno iskorištavao dječake iz ugroženih porodica, a potom ih podvodio poznanicima. Svaki sličan društveni horor prođe tek sa virtuelnom osudom, dok stvarna potpuno izostaje.
U školama, nasilje se zataškava, bahati roditelji i njihova razmažena djeca drže lekcije učiteljima, koji pritisnuti omalovažavanjima svojih zanimanja polako odustaju od toga da budu dobri vaspitači, pedagozi, oni koji se pamte za cijeli život.
Sistem tako pada na svojim najvažnijim, ali i najslabijim karikama. Uspjeh jedne generacije mjeri se po onom šta je ostavila generaciji koja dolazi, a ova generacija onima koji dolaze ne ostavlja gotovo ništa do staza utabanih nasiljem, ratnim i poratnim. Poratnim nasiljem, svakodnevnim terorom većine koji ubija preciznije od snajpera.
Patetika je sranje. A posebno naknadna i virtuelna. Kolektivni lelek ne može da sakrije kukavičluk i tišinu kad smo ovoj porodici trebali i mogli pomoći.
Mahir, Alisa i Dubravko su ubijeni. Počinioci nikad neće biti nađeni, niti će se samopronaći.
Ernest Hemigvej je to objasnio ovako „Ako ljudi ispolje suviše hrabrosti na ovom svetu, društvo ih mora gušiti da bi ih slomilo – i tako ih, naravno, ubija. Društvo slama svakoga, ali posle toga mnogi postaju jaki baš na onim slomljenim mestima. A one koje ne može da slomi, njih ubija. Društvo podjednako ubija i dobre, i plemenite, i hrabre. Ako ne spadate… među njih, možete biti sigurni da će i vas ubiti, samo bez neke naročite žurbe.“
Samo polako, doći će red i na vas.
Objavljeno na Index.hr
