Ako ne otjeramo mi njih u zatvor, oni bi mogli nas u novi rat

Jedini patriotizam koji nam svima sada treba je rušenje onih koji nas 20 godina straše kako bi se bogatili i izbjegli zaslužene kazne.

Piše: Mirjana Tešanović

U aprilu 92. uspjela sam kćerku ubaciti u avion što je iz Sarajeva letio za Beograd. Na radiju sam čula da lete avioni Air Bosna, ali sticajem okolnosti kćerku nisam ugurala u taj avion, već u vojni, koji su za sebe zkupili Jevreji. Iz Beograda su nastavljali dalje za Izrael.

Prošli rat im nije predstavljao direktnu prijetnju, nisu bili ničiji neprijatelji, ni saveznici, zapravo ih niko nije pominjao, kao da nisu ni postojali. Zato ih je spomenik na Vracama opominjao.

Kolektivno pamćenje, kao sjećanje preživjelih koje nose sa sobom i prenose svojim najbližim, porodici i prijateljima, čini mi se kao daleko važnije od svih napisanih knjiga i snimljenih filmova, a o holokaustu je mnogo toga napisano i filmovano.

Ovih dana mnogo razmišljam o tom kako je moja kćer tada sjedila u krilu jedne Jevrejke koja se trudila da joj taj let učini što podnošljivijim, odagna strah i zbunjenost.

Dvadeset godina poslije rata čini mi se da nije prošao niti jedan dan da se nije “dogodilo nešto” čime bi se strah ova naša tri naroda održavao u životu. Nekada nam se učini da se možemo početi polako opuštati, nastaviti živjeti nekim svojim životima ali ne dugo, već je neko “ispucao bombu”.

Obilježavanje 20 godina genocida u Srebrenici sa dženazom za 136 stradalih počelo je u političkom smislu hapšenjem Nasera Orića po osnovu međunarodne potjernice koju je raspisala Srbija. Danima je to bila top vijest. Političko i pravno potanje glasi, zašto baš u to vrijeme ako znamo Orićevu ulogu u Srebrenici i kakva je bila odluka Haškog tribunala u njegovom slučaju.

Nekako istovremeno top vijest je i Dodikova najava o raspisivanju referenduma u Republici Srpskoj o Tužilaštvu i Sudu BiH koji su prema Dodiku neustavne institucije. Političko i pravno potanje glasi, zašto baš u to vrijeme i zašto je SNSD nekoć glasao za formiranje ovih institucija.

Potom je Velika Britanija predložila rezoluciju o genocidu u Srebrenici na koju je Rusija stavila veto. Političko i pravno pitanje glasi, čemu? Konvencija o kažnjavanju i sprečavanju zločina genocida usvojena je u UN 1948. godine, Haški tribunal presudio da se u Srebrenici desio zločin genocida. Kakav smisao ima ova rezolucija?

11. jula u Srebrenicu dolazi Vučić i dešava se incident. Jedni lete da ga osude, drugi se pitaju da li je to bio pokušaj atentata. Čisto ljudsko pitanje glasi, da li se možete sjetiti bar jednog imena i prezimena od 136 stradalih koji su toga dana pokopani? Priznajem da ja ne mogu.

Vučić izjavljuje da ima utisak da je poslije ne usvajanja rezolucije o Srebrenici, ne samo u regionu, već i u velikom dijelu svijeta, nestala želja čak i za pričom o stvarnom pomirenju na prostorima bivše Jugoslavije.

Narodna skupština Republike Srpske usvaja odluku o referendumu. Vučić na to veli da je zamolio predsjednika RS Milorada Dodika da još jednom razmotri odluku o referendumu, ukazujući na širi kontekst tog problema.

“Milorad Dodik očigledno je započeo proces za čije posljedice ja nisam siguran da je spreman. Nema nikakve sumnje u to da je ova odluka poziv na rat”, rekao je Emir Suljagić i dodao: ” Ja ne znam na šta i na koga Dodik računa ukoliko dođe do nasilja. A, kao što rekoh, zakazivanje datuma i održavanje ovog referenduma će bez sumnje izazvati nasilje. Ukoliko se ova odluka ne promijeni, nažalost do toga će doći”.

I tako dolazimo do ključnog pitanja, kako dolazi do rata? Na koga to stvarno Dodik računa, ali na koga računa i Suljagić ako tvrdi da će referendum bez sumnje izazvati nasilje, jer za nasilje o kome priča trebaju dvije strane. „Rat nije ništa drugo, nego nastavak politike drugim sredstvima“, definicija je vojnog teoretičara Karla von Klauzevića (1780-1831) još iz doba I svjetskog rata.

Pljačka, nezakonita privatizacija, kriminal, korupcija, ukratko nezakonito enormno bogaćenje veoma malog broja ljudi tokom i godinama poslije rata došla je do stadija kada nije ostalo još mnogo toga da se otme i opljačka a zbog teške ekonomske i socijalne situacije nužno je zaštiti već oteto, i sebe, naravno. Ne treba biti previše pametan pa u takvoj situaciji prizvati rat. Svi ovi događaji koje sam navela imaju samo jedn cilj, izazvati strah, strah od novih sukoba, strah koji je slijep na sve drugo, siromaštvo, nezaposlenost, kontrolu svih institucija od strane političara, kršenje ljudskih prava, kriminal, korupciju, odnosno stvarne razloge koji se iza svega kriju.

Ovo je država koju vodi par mafijaških porodica a svi mi smo njihovi taoci. Oni smišljaju i kreiraju događaje koji izazivaju strah ali i gnjev. 20 godina je kratak fitilj koji nije teško potpaliti.

I na kraju da se vratim na kolektivno pamćenje sa početka priče. 1991. godine u Hrvatskoj je zloupotrebljeno da se izmanipulišu Srbi, kojima je Jasenovac dio kolektivnog pamćenja. Manipulisali su time i Tuđmanov i Miloševićev režim i postigli cilj, rat. Ginuli su civili i obični vojnici, pojedinci se bogatili. Sličan scenario desio se i kod nas 1992.

Ostaje samo nada da kolektivno pamćenje svih naroda Bosne i Hercegovine 20 godina poslije rata nije strah od onih drugih već svijest da smo mi, kako nas vole zvati obični ljudi, shvatili da smo bili samo topovsko meso za nečije vile, ovdje i po svijetu, tajne račune po bankama na kojima je toliko novaca koliko nismo sposobni ni usnuti, skupa auta, školovanja po inostranstvu, milionske kredite koji se ne vraćaju i državu dužnu kao Grčka.

Ako to nismo shvatili, neće ostati ništa ni od Republike Srpske, ni od Bosne i Hercegovine u koje se tako zdušno patriotski kunemo. Jedini patriotizam koji nam svima sada treba je rušenje onih koji nas 20 godina straše kako bi se bogatili i izbjegli zaslužene kazne.

Impulsportal