Ahmed Halilović: Šta da radimo kada vrijeđaju Božijeg Poslanika?

Šta da radimo kada vrijeđaju Božijeg Poslanika? Ili kada vrijeđaju Svemogućeg Stvoritelja, ili Islam, ili muslimane? Da li počinitelje da pobijemo ili da zemlju demonstracijama uzdrmamo?

(Ahmed Halilović, profesor Gazi Husrev-begove medrese – rijaset.ba)

Odgovoriću na ovo pitanje, no prvo ću ispričati jednu kratku priču. Naime, jedna britanska izdavačka kuća objavila je 1988. godine roman pod naslovom “Satanski stihovi” čiji je autor bio pisac indijskog porijekla Selman Rušdi. Prije ovog romana Rušdi je objavio tri romana. Prvi od njih nije privukao gotovo nikakvu pažnju, odnosno, interes javnosti. Drugi i treći roman su imali određenog odjeka kod javnosti i za njih je dobio neke nagrade. I pored ovih objavljenih romana ostao je nepoznat široj javnosti tog vremena. Bio je poznat samo u određenim malim krugovima u svijetu izdavaštva i književnosti.

Četvrti roman “Satanski stihovi” obilovao je ozbiljnim uvredama Islama i Božijeg Poslanika s.a.v.s. Taj roman ubrzo je izazvao bijes i srdžbu nekih muslimana koji su bili u prilici da dođu do njega. Ubrzo su počeli javno kritikovati ovaj roman i pokrenuli su halabuku koja je izazvala talas bijesa u islamskom svijetu. Krenule su žestoke demonstracije u desetinama zemalja. Epilog ovih demonstracija bio je izdavanje poznate fetve od strane ajatolaha Homeinija, kojom je odobrio da se Selman Rušdi može ubiti. Uslijedilo je nekoliko neuspješnih pokušaja atentata na Rušdija i prevodioce romana na druge jezike.

Rezultat pomenutih demonstracija i pokušaja atentata na Rušdija je da je roman “Satanski stihovi”, za kojeg se očekivalo da će biti prodat u nekoliko hiljada primjeraka, prodat u desetinama miliona primjeraka. Uz to, roman koji bi ostao zarobljen u engleskom jeziku na kojem je napisan preveden je na desetine jezika, a njegov autor koji je bio više nepoznat nego poznat i koga su poznavali samo ljudi tog zanata postao je svjetski borac za slobodu kojeg su zavoljele i čija su pisanja pratile desetine miliona diljem svijeta.

Naša kratkovidost i nepromišljenost učinila je veliku uslugu jednom od neprijatelja Svemogućeg Stvoritelja (Allaha). Takvu uslugu on nije mogao dobiti da je potrošio milione novca. Da glupost bude još veća muslimani su pokupovali hiljade primjeraka ove knjige i spalili ih na javnim mjestima. Svojim imetkom su na taj način dali doprinos u ratu protiv Allaha i Njegova Poslanika jer su izdavač i autor zaradili ogromna sredstva od prodaje primjeraka knjige koji su potom spaljeni. Ovakav nepromišljen čin nije donio nikakvu korist muslimanima, jer je izdavač za svaku knjigu koju su demonstranti spalili štampao stotinu novih primjeraka.

* * *

Muslimani su 2005. godine ponovo počinili glupost nakon što je jedna danska novina objavila karikature na kojima je prikazan naš plemeniti Poslanik, neka je na njega Allahova milost i mir. Muslimani Danske mogli su da ne obrate pažnju na njih. Te slike bi istog dana umrle, posebno stoga što se radilo o novinama koje nisu bile poznate van granica ove male zemlje i u tom slučaju slike ne bi imale velikog uticaja. Međutim, oni su uradili suprotno.

Veliku halubuku su podigli, na demonstracije pozivali i uzdigli medije diljem svijeta. Bijes je zahvatio islamski svijet i krenule su posvuda demonstracije u kojima se izvana skandiralo protiv zločinačkih novina, a u stvari pružana je reklama navedenim novinama o kojoj njeni vlasnici nisu mogli sanjati ni u najluđim snovima. Za samo nekoliko sedmica njihove novine su od nepoznatih lokalnih novina postale poznate svjetske novine. Umjesto da neprimjerene karikature budu pokopane tamo gdje su nastale i da sa njima bude upoznat mali broj svijeta, taj ogromni islamski bijes doprinio je da one budu objavljene diljem svijeta. Tokom naredna četiri mjeseca te slike su ponovo objavile novine u Norveškoj, Holandiji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Španiji, Belgiji, Poljskoj, Novom Zelandu i Sjedinjenim Američkim Državama, a prikazala ih je i televizijska stanica BBC, preplavile su internet i vidjele su ih stotine miliona ljudi.

Ista tragedija se ponovila sa posljednjim događajima oko ljevičarski orijentisanog pariškog časopisa, inače omraženog zbog svoje mrzilačke politike koje nisu bili pošteđeni ni političari, vjerski dostojanstvenici, pa čak niti papa u Vatikanu.

Nakon što broj primjeraka u kojem se štampa ovaj časopis nije prelazio više od šezdeset hiljada u zemlji u kojoj postoje desetine miliona čitalaca, najednom postaje jedan od najpoznatijih časopisa na svijetu!

Umjesto zaustavljanja vrijeđanja Poslanika s.a.v.s., oružani napad je višestruko povećao broj uvreda.. Sam časopis je krenuo da se sveti i odlučio je ponovo štampati ružne karikature u novom broju, objavivši da će taj broj biti štampan u milion primjeraka. Nakon nekoliko dana je objavljeno kako je donesena odluka da usljed velike potražnje broj štampanih primjeraka bude povećan na tri miliona, da bi na kraju časopis izašao u pet miliona primjeraka. Naše vrijeđanje Poslanika s.a.v.s. nije se zaustavilo kod toga da smo broj onih koji će vidjeti uvredljive karikature Poslanika s.a.v.s u Francuskoj povećali sa šezdeset hiljada na pet miliona, nego je došlo do solidarisanja desetina novina i časopisa u Evropi sa Charlie Hebdo-om i do ponovnog objavljivanja njihovih karikatura, tako da su te karikature objavljene u desetinama miliona primjeraka izvan Francuske.

Jeste li vidjeli kako muslimani svojim neznanjem i brzopletošću vrijeđaju Časnog Poslanika, umjesto da mu poštovanje iskažu i zaštite ga od pokvarenih ništarija i agresivnih siledžija? Koliko samo štete nerazumni nanose Islamu i Poslaniku Islama s.a.v.s.!

* * *

Šta su to muslimani postigli slijedeći ovakav način uzvraćanja na tri spomenute uvrede? Protiv sebe su podigli dvije ogromne sile s kojima se ne mogu boriti. Na taj način su izgubili bitku a obim štete uvećali za više hiljada puta.

Šta da radimo kada vrijeđaju Božijeg Poslanika? (2. dio)

Šta su to muslimani postigli slijedeći ovakav način uzvraćanja na tri spomenute uvrede (načini izneseni u prvom dijelu ovog članka)? Protiv sebe su podigli dvije ogromne sile s kojima se ne mogu boriti, od kojih prvu čine međunarodni mediji.

Tačno je da su mediji nepravedni prema islamu i muslimanima, ali to je opšta konstatacija koja ima veoma mnogo izuzetaka, jer svjetski informativni sistem je ogroman. Pored mnogih koji osporavaju islam i muslimane postoje, također, mnogi prijatelji i neutralne osobe, pa zašto da ih onda pretvaramo u neprijatelje? Oni se skupa solidarišu kada opasnost prijeti njihovom svijetu i ugrožava jedan od najvažnijih temelja na kojima počiva njihovo zanimanje: slobodu mišljenja i izražavanja.

Dan nakon oružanog napada na časopis Charlie Hebdo organizacija Dopisnici bez granica uputila je poziv međunarodnim sredstvima informisanja u kojem traži da iznova objave karikature, kako su ga nazvali “ožalošćenog časopisa”. U pozivu stoji: “Sloboda informisanja ne može uzmaći pred divljaštvom, niti se može predati pred ucjenom”. Ubrzo se stanje bijesa raširilo u stotinama novina diljem svijeta. Mnoge su se pojavile sa crnim prugama, dok je većina glavnih naslova upozoravala na opasnost koja prijeti najvažnijoj vrijednosti zapadne civilizacije, a to je sloboda. U toj kampanji učešće su uzele najveće i najvažnije svjetske novine. Tako su glavni naslovi u Daily Telegraph-u, Times-u i engleskim novinama The Guardian-u bile: Rat protiv slobode, Napad na slobodu, Rat protiv demokratije.

Boj je započeo sa beznačajnim časopisom, a završio se sa ogromnim informativnim čudovištem.

* * *

Druga ogromna sila koju protiv sebe dižemo kada ovako reagujemo je jedan od najjačih instinkata u čovjeku koji je svojstven svim ljudima i koga psiholozi smatraju jednim od najvažnijih specifičnosti ljudskog bića, a to je instinkt znatiželje. On predstavlja snagu koja je oduvijek pokretala čovjeka u pravcu otkrivanja svijeta i kreiranja sredstava za život. To je snaga na putu čijeg zadovoljenja čovjek ulaže trud i imovinu.

Dokazano je da bilo koji pokušaj zabrane širenja spoznajne materije (članci, pjesme, knjige, slike, filmovi i dr.), ili pokušaj da se silom zabrani njihovo pojavljivanje i širenje, dovodi do potpuno suprotne realnosti i do toga da se ona višestruko brže širi zbog želje ljudi da se s njom upoznaju. Radoznalost raste sa zabranom i cenzurom.

Najvažnije što pomaže širenju spoznajne materije je kulturno otvaranje na globalnom nivou, putem sredstava društvene komunikacije i interneta. Ova pojava je prije dvanaest godina znanstveno obrađena i u svijetu komunikacija je poznata po nazivu Streisand effect. Dozvolite mi da o njemu ponešto kažem jer će njegovo razumijevanje pomoći misionarima, učenjacima, odgajateljima i misliocima da bolje shvate jedno od najintrigantnijih pitanja u pedagoškoj baštini i u savremenoj islamskoj misli, a to je pitanje postavljanja u ulogu tutora nad masama i ograničavanja šta mogu ili ne mogu čitati i sa čim se mogu ili ne mogu upoznati.

Kako bih priču skratio ostaviću po strani razloge zbog čega spomenuti efekat ima ovakav naziv i preći ću na upoznavanje sa posljedicama koje on ima. Kada bilo koja cenzura, bez obzira da li je državna, vjerska, trgovinska ili bilo koja druga, pokuša na silu zabraniti „spoznajnu ili informativnu materiju“ (pod silom ovdje se podrazumijeva sila zakona kao osnova, a onda i sve druge sile koje slijede, među koje spada i pritisak javnog mnijenja) rezultat će, u najviše slučajeva, biti suprotan. Zabranom te materije daje joj se velika pokretačka snaga koja pomaže da bude propagirana i da se širi, ponekada i više hiljada puta od njene početne snage.

Ovo je opis pojave, a njen razlog je „instinkt znatiželje“ koji motiviše ljude da se pitaju: Zašto je ovaj članak zabranjen? Zašto je ova knjiga zabranjena? Zašto je ovaj film zabranjen? Jedini odgovor je znatiželja da se dođe do zabranjene materije. Ta znatiželja se širi onoliko kolika je znatiželja ljudi, a zna se da je znatiželja ljudi neograničena. Stoga širenje zabranjene materije postaje neograničeno.

Kada akademski obrazovani ljudi diskutuju o ovoj pojavi navode za nju mnoge primjere poput Wikileaks-a kojeg je američka vlada pokušala spriječiti da ne objavljuje tajne dokumente Ministarstva vanjskih poslova krajem 2010. godine. Američka vlada je pokušala progoniti one koji su Wikileaks-u pružali podršku, ali je tim činom dovela do toga da su dotični dokumenti više puta objavljivani putem hiljada elektronskih stranica diljem svijeta tako da su sa njima upoznate desetine miliona ljudi. Međutim, koliko god primjeri koje navode bili indikativni ne postoje bolji primjeri potvrde ispravnosti ove teorije od primjera koje sam naveo u prvom dijelu ovog članka: romana Salmana Rušdija, karikatura danskih novina Jyllands-Posten i francuskog časopisa Charlie Hebdo.

* * *

Neko će kazati: Zar da šutimo pred svakim vrijeđanjem našeg Poslanika i naše vjere koje se pojavi u bilo kojim novinama ili časopisu na svijetu? Kažemo: Ne uvijek! Treba da procijenimo svaki slučaj. Kada se radi o nekom ograničenom vrijeđanju ne samo da ne treba, nego je nedopustivo da mi našim djelovanjem doprinosimo razglašavanju i širenju tog vrijeđanja. Kada se radi o ozbiljnom vrijeđanju dužni smo mu se suprotstaviti i da ga pokušamo zaustaviti na način kojeg ću iznijeti u trećem dijelu ovog članka koji će, ako Bog da, biti objavljen sutra.

Ipak, koja je to tačka koja dijeli prešućivanje i osudu? To je granica koju određuje zakon „granične koristi“. To je poznati zakon u ekonomiji, ali se može koristiti gotovo u svim aspektima života. Uzmite za primjer hranu koju jedemo. Koliko jedemo? Količina koju razumni ljudi jedu ograničena je ovim zakonom. Ti počinješ jesti da bi utolio glad i prvi zalogaj je na najvećem stepenu po važnosti. Zatim su sa svakim novim zalogajem ti stepeni sve niži po važnosti. Kako nastavljaš jesti približavaš se tački dovoljnosti i dolaziš do „tačke poravnanja“, tj. do tačke kada krivulja ide ka prezasićenosti i nanošenju štete. Od te tačke, što više jedeš, šteta postaje veća sve do nanošenja maksimalne štete.

Naša stara ulema nije znala za ovu zakonitost, ali su oni svojim zdravim razumom shvatili da naređivanje dobra i odvraćanje od zla može ponekad dovesti do rezultata suprotnih onima koji se očekuju, tj. može da dovede do slabljenja dobra i jačanja zla. U tom slučaju, šta je pozivanje na dobro i odvraćanje od zla? Oni su formulisali jedno od najvažnijih pravila a to je pravilo o „presabiranju“ koje kaže da je osuđivati ono što je pokuđeno obaveza, ako to neće dovesti do još većeg zla, a ako će dovesti onda je obaveza ne osuđivati to što je pokuđeno. Oni su ovaj mudri zaključak izveli iz veličanstvenog principa Usuli-fikha po kome „sprečavanje zla ima prednost nad pridobijanjem koristi“. U tom smislu šejhu-l-islam Ibn Tejmije kaže: „Nije dozvoljeno uklanjati neko manje zlo ako ćemo na taj način proizvesti veće zlo, niti otklanjati manju štetu ako ćemo na taj način napraviti veću štetu“.

* * *

Kada gore kazano primijenimo na incidente vrijeđanja Poslanika s.a.v.s. u zapadnim medijima (ili vrijeđanje islama) shvatit ćemo da je neobraćanje pažnje na brojčano malo novinsko izdanje koje nema uticaja na širi prostor mnogo važnije od osuđivanja i razglašavanja. Ako je izdanje brojnije i više rašireno među masama onda se interes za suprotstavljanje i osudu takvog izdanja povećava sve dok ne dođemo do tačke kada su korist i šteta od reagovanja izjednačene. Dalje, ako je tiraž nekog izdanja značajno velik i ima veći broj čitalaca onda šutnja i nereagovanje donose više štete nego osuda. U tom slučaju treba početi pravilno djelovati kako bi se vrijeđanje zaustavilo.

Tema koju ćemo, ako Bog da, obraditi u trećem i zadnjem dijelu ovog našeg članka je „pravilno djelovanje“ koje će umanjiti štetu, a neće dovesti do njenog povećanja.

Daleko od okolnosti pod kojima se odigrao ovaj posljednji događaj i reakcija na njega ostaje otvoreno pitanje koje je osnova ove teme. Ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. spada u dio vjerovanja i to u najuzvišenije sfere vjerovanja. Stoga vjerovanje vjernika nije potpuno sve dok mu ne bude Poslanik s.a.v.s. draži od njega samoga i od svih ljudi na svijetu. Štititi Poslanika s.a.v.s. i braniti ga je znak jedne takve ljubavi. Samo dvoličnjak ili vjernik krnjeg imana je u stanju šutjeti na uvrede Poslanika i ne štiti ga u situaciji kada ima mogućnost da ga brani. No, koji je to pravi način zauzimanja za časnog Poslanika, kako ga braniti i činiti mu dobro?

* * *

Vrijeđanje Poslanika spada u zločin za koji slijedi smrtna kazna, ukoliko se onaj ko to čini ne pokaje (po jednom od dva mišljenja autoritativne uleme koje i ja prihvatam, jer je u skladu sa praksom Poslanika. s.a.v.s.). Šejhu-l-islam u djelu es-Sarimu-l-meslulu kaže: „Kada bi vidjeli da neko uznemirava Poslanik ashabi su takvog htjeli ubiti, ali bi mu Poslanik s.a.v.s. oprostio i objašnjavao im da je bolje praštati“. Ovdje se nalazimo pred važnim pitanjem koje glasi: da li mase ljudi imaju pravo da sprovode šerijatom predviđene kazne za određena nedjela i da vrše kasas (poravnanje / odmazdu)? Kada se radi o slučaju vrijeđanja Poslanika s.a.v.s. u zapadnim zemljama, koje je predmet ovog članka, nailazimo na još jedno pitanje, mnogo važnije od ovog.

Odgovor islamske uleme na prvo pitanje je decidan. Oni imaju jedinstven stav da je izvršenje šerijatom predviđenih kazni u nadležnosti vladara ili njegovog zamjenika kojeg on ovlasti za to. Ibn Rušd u djelu Bidajetu-l-mudžtehid kaže: „Što se tiče pitanja ko će izvršiti šerijatom predviđenu kaznu (odnosi se na bičevanje onog ko je pio alkohol) ulema je jedinstvenog stava da je to u nadležnosti vladara, a ista je stvar i sa drugim šerijatom predviđenim kaznama. U el-Mevsuati-l-fikhijjeti (Fikhskoj enciklopediji) stoji: „Ulema je jedinstvenog stava da šerijatom predviđene kazne izvršava vladar ili njegov zamjenik.“

Drugo pitanje koje je u ovom slučaju važnije je ko će šerijatom predviđene kazne i propise izvršavati u nemuslimanskim zemljama u kojima muslimani nemaju vlast i u kojima predstavljaju neznatne manjine? Pravnici sva četiri mezheba su stava da se Šerijatom predviđena kazna sprovodi za nedjela izvršena u kući pravednosti, u islamskom društvu, a da se ne izvršava za nedjela počinjena u kući rata, nasilničkom društvu, stoga što onaj ko je nadležan za izvršenje Šerijatom predviđenih kazni za ta nedjela u tom društvu nema vlasti. Ovlasti vladara u muslimanskim društvima su ograničene na muslimanska društva.

* * *

Ljubav prema Poslanik s.a.v.s. nalaže da vjernik musliman nastoji zaustaviti vrijeđanje Poslanika s.a.v.s.. Cilj vjernika je zaustaviti vrijeđanje, spriječiti širenje i ponavljanje vrijeđanja, a ne osveta. Kako da taj cilj postignemo, mi obični ljudi, nakon što nam je postao jasan odgovor na dva prethodna pitanja?

Kada neka od novina odluči objaviti nešto što vrijeđa našu vjeru i našeg Poslanika i mi uspostavimo kontakt sa dotičnom novinom i pokušamo je uvjeriti da to ne radi, šta nakon toga učiniti? Da prijetimo ubistvima i eksplozijama? Ne, nijedno ni drugo. Muslimanska manjina u Danskoj kontaktirala je danske novine Jyllands-Posten kada su najavili zloslutno natjecanje u crtanju (karikiranju) našeg časnog Poslanika s.a.v.s. i molila ih da od toga odustanu, ali su novine ustrajale u svojoj nakani. Francuski časopis Charlie Hebdo primio je veliki broj prijetnji, ali ih, također, nije uvažavao. Put rješavanja ovakvih situacija je dug i pun raznih ponuda i ucjena te je stoga zakon jedino rješenje.

Pored svih slabosti i nedostataka zapadni svijet je u ovom vremenu bliže pravednosti i redu od mnogih muslimanskih država. Pravilan pristup rješavanju navedenih prijestupa sada i u budućnosti predstavlja pravni pristup. Ako su muslimani pametni i iskreni dužni su formirati političke grupe pritiska u zemljama u kojima borave. Njihovi pravnici su dužni da prouče zakone tih zemalja i da iznađu najbolje načine kako ozakoniti i zakonom sankcionisati vrijeđanje svetinja i vjerskih simbola.

Prvo treba preformulisati zakone koji štite slobodu mišljenja i izražavanja tako da sadrže uslov koji jasno precizira obavezu poštivanja vjerskih svetinja – islamskih i neislamskih – i njihovo nevrijeđanje, stoga što njihovo vrijeđanje predstavlja uvredu za same njihove sljedbenike. Zakonsko uobličavanje ovog uslova neće biti teško jer već postoji presedan u svim evropskim zakonima, a to je „Zakon o zabrani antisemitizma“ koga su usvojile gotovo sve evropske zemlje. Židovi su u posljednja dva desetljeća bili veoma aktivni i gurali su zakon po kojem je osporavanje holokausta nad jevrejima zločin i spada u jednu vrstu antisemitizma. Postigli su ogroman uspjeh čiji je rezultat da se nijekanje holokausta zakonom kažnjava u najmanje deset evropskih zemalja (Njemačkoj, Austriji, Holandiji, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Španiji, Švedskoj, Slovačkoj i Luksemburgu).

Drugi put kojim trebaju ići islamske manjine u Evropi je aktiviranje zakona vezanih za vrijeđanje vjerskih simbola koji postoje gotovo u svim pravnim sistemima evropskih država. Vrijeđanje vjera predstavlja pravni prekršaj u krivičnom pravu u Velikoj Britaniji, Holandiji, Austriji, Španiji i Finskoj, a peta njemačkog ustava precizira da je sloboda mišljenja i izražavanja uslovljena neizazivanjem mržnje na rasnoj i vjerskoj osnovi.

* * *

Konačno, muslimani (i svi drugi ljudi) moraju shvatiti da metak neće ubiti ideju. Nikada se u istoriji nije desilo da je ideja umrla zato što je nosilac ideje umro u njenoj odbrani. Upravo se dešavalo uvijek suprotno. Ako hoćeš da oživiš bilo koju ideju ubij njenog nosioca da bi ideja živjela. Zar se to nije desilo sa dječakom koji je ubio kralja? Dječak je umro, ali se njegova ideja raširila među svijetom i u nju je povjerovala većina svijeta. O ovom uzvišenom smislu Sejjid Kutb, da mu se Allah smiluje, izrekao je čuvene riječi koje trebate zapamtiti i stalno ponavljati: „Naše riječi ostaju naše voštane nevjeste dok na njihovom putu ne umremo, a kada umremo u njima će buknuti duh i oživjet će.“

To je općeljudski, a ne samo islamski princip. Svaka ideja u početku djeluje kao slabašna biljka ili mala sadnica, ali kada se zalije krvlju pretvara se u veliko drvo koje korijene pušta duboko u zemlju, a grane diže visoko u nebo.

Moramo prihvatiti pravilo svih pravila kada su u pitanju nesporazumi i idejni sukobi, u koje spada i vrijeđanje naše vjere, našeg časnog Kur’ana i našeg čestitog Poslanika, a koje glasi: Ako se sila može pobijediti samo silom, željezo kovati samo željezom tako se i riječ može poraziti samo riječju, ideja samo idejom i da je rat riječima i idejama u mnogo slučajeva bučniji od rata topovima i municijom.

Kur’an ovaj princip jasno ustvrđuje i od nas traži da na silu uzvratimo silom, a na ideju idejom. Kada se radi o oružju i borbi Uzvišeni kaže:

{وقاتلوا في سبيل الله الذين يقاتلونكم ولا تعتدوا}

Na Allahovom putu borite se protiv onih koji se protiv vas bore, ali ne granice prelazite!,

a kada se radi o pozivanju u vjeru i raspravljanju:

{وجادلهم بالتي هي أحسن}

Sa njima na najljepši način raspravljaj!

Svjetski mediji predstavljaju ne samo ogromnu silu, nego uopće jednu od najvećih sila ovog vremena. Kada protiv sebe okrenemo jedan dio medija okrenuli smo ih sve i započeti ćemo bitku iz koje nikada nećemo izaći kao pobjednici. Rekao sam u drugom dijelu ovog članaka da sva sredstva informisanja nisu uz nas, ali sredstva informisanja predstavljaju veoma širok svijet i među njima ima veoma mnogo onih koji su milostiva srca i pravedni. Od njih smo očekivali da nas pomognu u borbi za istinu i da stanu u red sa onima kojima je učinjena nepravda. U prošlom krugu smo mnoge izgubili. Moramo uložiti sav svoj trud i mudrost da ih povratimo i da upravo ovu bitku vodimo sa jedinim oružjem pomoću kojeg se ovakve bitke mogu voditi, a to je oružje riječi i ideja.

Znak najveće nemoći bio bi da na ideju uzvratimo metkom. To je u stanju učiniti osoba koja se boji poraza u bici ideja i to stoga što su njene ideje slabe i neodržive, a što nikako nije odlika naše veličanstvene islamske vjere.

S arapskog preveo: Ahmed Halilović
rijaset.ba

Ahmed Halilović, profesor Gazi Husrev-begove medrese

Izvor:

https://shamquake.wordpress.com/2015/01/15/2897/

https://shamquake.wordpress.com/2015/01/16/2902/

https://shamquake.wordpress.com/2015/01/18/2907/

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close