Autor: Marko Raguž
Nađeni Bog
Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku
Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti
.Antun Branko Šimić
Sarajevo – Stari Grad
A ŠTA AKO „POZELENIM“ U SARAJEVU?
Otvorimo svoja srca i pružimo ruke jedni drugima pa ovakva i slična pitanja neće niko ni postavljati. A ako baš krene po zlu mi ćemo prije „poplavit“ nego „pozelenit“ i to vlastitom krivicom. Na nedavnoj promociji nove knjige Borisa Dežulovića se govorilo o tome. Na promociji je bio i fra Drago Bojić, autor pogovora u knjizi koji je poručio da ‘Summa Atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg’ u nekom smislu ide u prilog vjernicima i Crkvi.‘Kaže Dežulović u njoj: ‘Nisam ateistički misionar i nemam amibiciju širiti svijetom nevjeru, meni je samo stalo Hrvatima suziti vjeru na veličinu tuš kabine’. I danas, dok sam se tuširao, padne mi to na pamet i shvatim kako je to zapravo sjajna teološka misao. Vjera je ovdje, preko institucija, fundamentalizma, nacionalizma i dogmatizma, stvarno zaprljana i onda je dobro da ju se ponovno vrati u tuš kabinu, da se tamo opere pa da u javnosti može zamirisati’, rekao je fra Drago.
U svome znamenitom eseju Evropa danas, Miroslav Krleža još i bolje i dublje opisuje dokle seže, i koliko je rasprostranjena ta vanjska religioznost krščanstva: “Ljudožderski sebeljubiva i zvjerski grabežljiva, Evropa je izmislila svoga boga kao četverobojnu sliku nad bračnim posteljama prosjaka ili budilicu na noćnome stoliću bogataša: na takvoj bogataškoj budilici Djevica Marija svira zlatnu mandolinu, a svijetlo-zelena safirna srna kleči pred kolijevkom Novorođenčeta, koje se spustilo s neba da otkupi svojom krvlju čitavo čovječanstvo i da postane barjak hiljadugodišnjih evropskih ratova i draguljarski ukras na bogataškom, milijarderskom noćnom stoliću.” Svoju pjesmu Jerusalemski razgovor Krleža je ovako sročio:
A tako? On
je iz Nazareta?
Pa naravno:
piljarica na uglu – to mu je rođena teta!
A ja sam
čula, da je on nezakonito dijete
i da mu otac
ulice mete.
Rođen je u
štali, to je stalno;
uopće:
podrijetlo tog dječaka je nejasno i kalno.
S nekakvim
starcem da mu se klati mati.
Tko bi
mogao, gospa, sve te skandale znati?
Pa dobro.
Ima li on kakve škole?
Je li svršio maturu?
Ali!
Gospa se po
svoj prilici šali!
Kakvu božju
maturu?
Neki dan na
cesti
poljubio je jednu javnu curu!
S dangubama
pije; za njim idu
sami bokci,
sljepci i ribari,
a sad je
stao i djecu da nam kvari.
Već su i prijave stale
da protiv njega
policiji
stižu.
Pazite
dobro, gospa,
taj će
dečko svršiti na križu!
Potrebno je da se dogodi nešto veliko, nešto što će lokomotivu civilizacije skrenuti na jedan sasvim novi kolosijek. Koliko će vremena proteći dok se to ne dogodi, ostaje da se vidi. A do tada, preostaje nam hod utabanim stazama natrag, sve do onog mjesta i trena kada je Isus izgovorio onu sudbonosnu rečenicu kojom osniva crkvu: „Ti si Stijena i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju. Dajem ti ključeve Kraljevska nebeskog“.
Možda bi trebalo obnoviti i osvježiti sjećanja na naše Svetinje. Jadranka Brnčić u svome tekstu „Sjećanja na Svetosti“ ovako piše: „Biti svet znači biti cio, cjelovit. Kao na početku. Sve stvoreno – zvijezde i planeti, zemlja i nebo, biljke i životinje, čovjek i njegova sjena dobro je, štoviše “veoma dobro”. Pokret stvaranja čin je Božjega samoočitovanja, njegovo utjelovljenje u stvorenome. Zagrljaj kojim duh nerazdruživo grli materiju Svjetlost je stvorena prva da bismo to mogli vidjeti nutarnjim ćutilom za neizrecivo, za skrovitost začinjanja i rađanja, rasta i umiranja. Za tajnu odlazaka i vraćanja, pražnjenja i očitovanja. Rađanja i umiranja, svjetlost i tama odmjenjuju se poput udaha i izdaha kroz mijene koje tvore vrijeme što se gnijezdi u prostoru.Stvaranje je čin razdvajanja, poput glazbene fraze koja se preslaguje u simfoniju eda bi se razjedinjeno prepoznalo, da bi život potekao i brinuo za nas bolje nego što bismo mi to ikada mogli. Da bi život potekao kroz našu brigu i naše predanje, da bi se svetost prvotnoga čina umnažala i širila. Nutarnja sloboda od uvjetovanosti u koju nas stavlja odvajanje, sloboda je stvaranja onkraj klupka uzroka i posljedica, svrhe i puta, čina i nagrade. Slobodan čovjek gleda svetosti u lice i to je njegov način bivanja. Njegovo opstojanje odmotava se iz njegova sebedarja kakvo ne razlikuje primatelja i davatelja. Nitko ne može ispasti iz Božjega zagrljaja osim u nepostojeći kozmos. Ne prestajemo biti svetima, ni kad se sklanjamo od svjetlosti stvaranja. Tek su nam zatvorene oči kojima to možemo i želimo vidjeti: otkriti i prepoznati. Svet čovjek, sveta životinja, sveta biljka, svet kamen – oni su koji nas podsjećaju na našu svetost. Jedni smo drugima zrcala naše odvojenosti i našega jedinstva za koje je odvojenost iluzija.Traženje svetosti poznaje tek jednu pobožnost – kozmičku. Potraga niče iz domotužja, počelo je naravi i svojstvena cjelokupnom opstajanju. Počiva na potrebi kakvu želje lako zatrpaju, dok ju izostanak ispunjenja želja hrani. Tko koristi životne zbiljnosti da ugodi željama, biva porobljen kao oruđe. Stoga je iza želja otkrivati potrebu. A u potrebi je otkrivati svrhu, ne od svrhe činiti potrebu.Otajstvo ne ćutimo jer nam treba, kao što ne vidimo more i nebo jer to želimo. Čuvstvo svetosti ne izvire iz potreba – ono je danost samoga stvorenoga, njegov sadržaj. Činjenice i smisao nisu odvojeni, nego tvore cjelinu kakva izmiče razumu. Smisao nije čovječji dar zbilji jer bit misli nije izum nego otkriće. Tko je lišen ćutila za smisao, vidi životnu svrhu u tom da izrazi sebe. Dok je riječi o tome da se kazuje svijet.Ono što se u nama prisjeća svetosti jest povjerenje. Život povjerenja sastoji se u služenju svrhama koje nas trebaju. Trebamo Boga koliko i Bog treba nas. Stoga: što činimo i najmanjem stvorenju, to činimo Bogu, a što činimo Bogu, činimo sebi.Trudni smo Božjim snom iz kojega smo stvoreni. Nismo rođeni odvojeni, nego spašeni zbiljom iz koje smo izrasli. Bog je zbiljan kao i sam život.Sve je opstojanje protega svetoga. Vrijeme i prostor nisu granice svijeta.“
Ovaj tekst ćemo završiti jednom pjesmom Nikole Šopa:
SAN MAGARADI
Isuse, u ovom kasnom času sad
u sve staje ćemo ući
Od nježnosti ti ćeš svu magarad
blago za uho povući.
I kad odeš, u doba to gluho
među njima će riječi da kruže:
ko je taj koga si za uho
držo najduže.
I svaki će usnuti opet,
sa najljepšim snom u duši :
da tvoja meka ruka miluje
baš njegove uši
Pripremio: Marko Raguž
