Adnan Busuladžić, direktor Zemaljskog muzeja BiH: Između čekića i nakovnja

Neizdrživo i najteže stanje se odnosi na uposlenike. Uposlenici Zemaljskog muzeja su logoraši u konclogoru bez žice

(Oslobođenje – FOTO: Zijah GAFIĆ)

Da li ste ikada posumnjali da je vaša odluka da zatvorite Zemaljski muzej bila ispravna?

Kada smo donosili odluku o zatvaranju, dugo smo o tome razmišljali. Razmatrali smo sve okolnosti i posljedice koje bi mogle da proisteknu iz toga. I sada, nakon gotovo 3 godine, smatramo da je to jedina ispravna odluka. Alternativa ovoj odluci u suprotnom bi bila  da Muzej bude otvoren, ali da ljudi ne primaju platu.

U ime uposlenih

Šta vam je u situaciji oko Muzeja najteže?

Neizdrživo i najteže stanje se odnosi na uposlenike. Uposlenici Zemaljskog muzeja su logoraši u konclogoru bez žice. Svaki dan svjedočim o fizičkom i mentalnom propadanju ljudi koji samo žele da rade, ali za platu i pravo da se mogu liječiti.

Koja je vaša motivacija da još uvijek radite u Muzeju?

Moja, kao i motivacija svih uposlenih, je ljubav prema instituciji i blagu koje se u njoj čuva. Mi smo vrlo brzo shvatili da je svo kulturno-historijsko blago prepušteno našoj brizi te nas je sve to još više motiviralo da izdržimo u ovoj borbi.

Mnogi upravo vaš stav u vezi funkcionisanja Muzeja smatraju rigidnim i najvećim problemom u vezi Zemaljskog muzeja. Kako to komentirate?

Rigidan stav? Kako, zašto, koja argumentacija? Jedini zahtjev radnika kolektiva, kojeg trenutno predvodim, je želja da u 21. stoljeću primaju platu te da mogu ići u mirovinu i liječiti se. Niko, ama baš niko, niti jedna politička partija i razina vlasti do ovoga trenutka nije ponudila konkretan način finansiranja Muzeja. Samo neobavezujuća ponuda o možda tri plate i to nakon tri godine neprimanja plata. Ne u svoje, nego u ime svih uposlenih – to je odbijeno. Ako je rigidan stav želja da institucija normalno funkcionira, kao i sve muzejske ustanove u svijetu i kod nas u Bosni i Hercegovini, onda nemam komentara. Nisam pristao na podvale, obmane, nestručne i nekompetentne opservacije, lažna rješenja, neistine, zamjenu teza i nemoguće metode rješenja, vjerovatno sam zbog toga ,,rigidan,,. Ta riječ nema argumentaciju, nema konkretan prigovor, samo uopćeni subjektivni doživljaj ljudi koji su dobro uhljebljeni.

Osjećate li odgovornost prema ljudima koji dolaze na posao više od 30 mjeseci, a nemaju plate?

Očaj u kojem se nalaze uposlenici Zemaljskog muzeja stvara veliku brigu i sekiraciju te veliki mentalni grč koji osjećam gledajući radne kolege i kolegice u očaju.

Vreća puna eksera

Kako biste opisali sebe i svoju poziciju otkako je Zemaljski muzej zatvoren?

Nalazim se između čekića i nakovnja. Između pravedne borbe i zahtjeva kolektiva Muzeja, optužbi ljudi koji o Muzeju ne znaju ništa, ali imaju iskrivljen stav, te političkih subjekata koji jednostavno moraju naći rješenje za normalno funkcioniranje. Često osjećam da sjedim na vreći punoj eksera. Kako god  da sjednem neki ekser će me sigurno ubosti. Uvijek neko ima svoj stav, mišljenje, interes, potrebu, a mi samo želimo spasiti Muzej.

Muzej trenutno funkcionira na principu dežura. Kako ste došli na tu ideju?

Permanentne dežure tokom 24 sata bile su dogovor cijelog kolektiva od samog početka. Bili smo svjesni da moramo sačuvati zbirke i kolekcije. Na taj način postižemo dvadesetčetverosatno čuvanje institucije, stoga se  nikada se nije desilo da Muzej bude napušten za ove tri godine.