Današnji legitimni Islam afirmira se i manifestira formalizmom, misticizmom, i klerikalizmom, a sve troje zajedno doveli su do nazatka; i legitimni Islam je razvio intelektualizam do maksimuma, a ovaj je izražen moralnom i materijalnom kulturom; dodirne tačke između ove dvije grane je merkantilni i spekulativni racionalizam kad se govori o korifejima umne aristokracije duha s obadvije strane, ali u neravnoj borbi.
Formalizam je prvi centar svih zala koja taru današnji legitimni Islam. Zavladao je taj kontradiktorni formalizam životom legitimnih Muslimana u ogromnoj većini i ometao, rušio sva moralna, pa i materijalna dobra. Počeo je harati pojavom Muavija u Šamu. Čim nijesu mogli kopirati ideologiju kur’ansku, nastala je imitacija, formalizam, jer se mjesto zdravog razuma za shvatanje jasnih kur’anskih versova tražio neki drugi ključ. Za primjenu kur’anske ideologije došao je Muhamed Resulullah s knjigom Kur’anom, zakonikom, u prvom redu arapskom narodu da ga uputi boljem životu. Za vršenje formalizma nijesu potrebni jači kvaliteti intelekta, nego baš obratno tj. kako god je formalizam napredovao u Islamskom svijetu, tako je racionalizam nazadovao.
Mi smo danas na prekretnici – drugim riječima islamski narodi se bude, odnosno imitiraju Europu.
U ovu imitaciju spada i današnja Turska. U slikarskoj akademiji stambolskoj pozira Turkinja u prirodnom kostimu eventualno i svojim drugovima i strancima. Nekoliko žena novije Turske postaju sudije, a obvezatno nošenje šešira je i demonstracija i imitacija.
Formalizam ni u kom slučaju ne nosi dobar, trajan rad. Ni jedan narod zemaljske kugle ne može svoj termin (razvoj, napredak, nazadak) ni usporiti ni ubrzati (Kur’an) XX112, XXXIV 43, XXXV 22, XLII 5, XLIII 2, XLIV 58, LVII 27, XV 5.
Misticizam zapadni, evropski, ili tesavuf istočni, perzijsko-indijski, posljedice su lošeg razumijevanja prirodnih zakona i pojava, a još lošije njihovo razumijevanje približava ga praznovjerju.
Osvajanjem Perzije nijesu mogli Arapi sa svojom nejačom kulturom nadmašiti hiljadugodišnju perzijsku. Nastala je fermentacija perzijskog dualizma Islamom odnosno cjelokupnog perzijstva i obratno ubačen je ferment tesavvufa u Islam. Perzijski tesavvuf karikiran indijskim jogizmom raširen je s Islamom u sve slojeve legitimnog Islama. Taj tesavvuf primijenjen u praksi dovodi do osnivanja derviških redova s njihovim tekijama i negativnim rezultatima, ometajući uspješnu primjenu pozitivne kur’anske nauke.
Prvih stoljeća borba kur’anskog racionalizma-idealizma Arapa protiv fantastičnog misticizma Perzijanaca rezultira kao stranputica u ideologiji islamskih naroda cijele zemaljske kugle. Kur’an apodiktički tvrdi i traži od svojih svjesnih (nesvjesni bore se, rade, napreduju) sljedbenika samo pozitivnu kur’ansku nauku.
Klerikalizam počinje u Islamu onim momentom čim je imam postao stalan i plaćen službenik i to ne izabran, a to seže u prva stoljeća po Hidžretu. Kler je uništio smisao i pomisao o slobodnoj hutbi kakva je u stvari i bila u prvo vrijeme. On je Kur’an proglasio neprevodivim odričući sposobnost stvarnog shvatanja svakom drugom izvan njihova reda, ululemr prisvojio isključivo za se i ne razumijevajući šta stvarno ululemr znači. Prave kur’anske interpretacije je nestalo, vaz je sveden na šablonu, arapski jezik proglašen nezamjenljivim ni s jednim drugim jezikom i za kler obaveznima laicima se sticajem prilika silom natura u obliku mehaničkog verbalizma. I to se mora zvati vjerom. Kler je uspio da podijeli legitimne Muslime u dvije grupe: ilmiju i avvami nas. (Naučenjaci i prosta svjetina, kler i laici) II 46, VII 188, X 23, X 100, VI 2, XIII 12, XIX 31, XXVII 42, XXVIII 53, XXXI 5, XXXV 20, XXXV 22, XXXV 25, XXXV 41 i 42, XXXVII 67, XXXIX 12 i 24, XXXX 2, LV 4.
Prave hudbe nemamo danas uistinu, jer prema Kur’anu hudba bi trebala da bude na sedmičnoj skupštini gdje treba da se iznosi resume događaja savremenog života, te bi je trebalo, a i moralo govoriti svakom narodu njegovim jezikom.
Kur’an je jasan, razumljiv, uzvišen, zanimljiv, idealan; ima praktičnih uputa za život svakog čovjeka, uputa izvanredno snažnih, a teorijski još većih. Uvijek je nov, savremen, moderan za sve grane ljudskog rada pozitivne vrijednosti. Poznavalac može zgodno da ga analizira i interpretira. Doduše u svih koji to rade analiza i interpretacija je nejednaka radi nejednake naobrazbe – znanja – nauke, pa je različita i konzekvenca, potom i primjena. Dosad su ga tumačili i analizirali gotovo isključivo samo ,,vjerski”, dakle jednostrano obrazovani ljudi, tako da pretstavnici raznih nauka, osobito prirodnih, pri tom nijesu imali nikakova udjela. Zapadni svijet evropski bolje shvaća Kur’an nego istočni, azijski, afrički. Ovi su prvi došli do znanja više gledanjem, a oni drugi jedino slušanjem, te bi tu u prvom redu trebalo tražiti uzroke raznolikosti shvatanja. Do konačnog shvatanja svog evropski ispitivači Kur’ana došli su poslije svestranog upoređivanja njegovog sa tekovinama raznih nauka, dok su istočnjaci svoje shvatanje temeljili jedino na filozofiranju i maštanju.
Moramo priznati da su Muslimani usprkos jasnim osnovnim odredbama Kur’ana ipak stvorili sebi kler, za razliku od drugih, neorganizovan zasad. Vršenje ,,obreda” i svih ,,religijskih” dužnosti obavlja kler ili sveštenstvo, niko ga od ,,laika” zamjeniti ne može i čak ne smije onog, koji je naročito za to određen. O tom veli Kur,an LVII 27 da su sveštenstvo kasnije pronašli – izmislili.
Mnogi ljudi dokazuju da je Kur’an neuspjela knjiga Tevrata i Starog zavjeta – veleći: Kur’an nije i ništa novo donio. Naprotiv, Kur’an je vrelo novosti za one koji misle i Kur’an poznaju. Epohalna, temeljna, osnovna novost kur’anska je u suri XXXV 41 i 42. (To nije prije Kur’ana niko rekao). Kur’an je tu veliku istinu apodiktički potvrdio. U tim verzovima je izvor i uvor znanja, osjećanja i volje, te moralnog i fizičkog života i stalnosti u prirodi – Vasioni. Tu je centar i polazna tačka prošle, sadašnje i buduće nauke znanja. Hiljadite godine svijet evropski u većini, i to inteligencija, vjerovao je u propast svijeta, i na novu godinu, kad su ostali živi sa svijetom, čestitali su jedni drugima. Da su spomenute versove znali i vjerovali, ne bi bilo straha od propasti svijeta.
Kur’an rješava tri osnovna pitanja ljudskog društva u tančine: kapitalizam, alkoholizam i prostituciju. Kako je to riješeno i kako se rješava shvataju samo oni, kojima je Allah dao u izobilju umne snage i samostalnosti.
Osim toga Kur’an izlaže tri zakona: prirodni, moralni i etički, koji se primjenjuje u ljudskom društvu životu prema kvalitetu pojedinca i društva. Danas u Evropi dominira kao najsavršeniji oblik društvenog života ,,Visoki život”. (Nijemci vele ,,Hochleben”, Englezi ,,high life”, Turci ,,juksek hajat”) Kako se ta tri zakona jedan iz drugog razvijaju, biće govora na drugom mjestu ove knjige.
Od mnogog čovjeka, prosječnog Muslima, čučeš kako veli: propade Islam, džamija prazna, zećat se ne daje, na hadž se ide manje, ramazanom se živi gotovo kao i drugim mjesecima, žene se ne kriju, pije se i slično, a po našem dubokom uverenju, tome je kriva činjenica što se ne poznaju kur’anska načela – principi, jer se sve izlaže tuđim jezikom arapskim. Danas je vizuelno vjerovanje u našem svijetu: ko bolje zna arapski, bolje zna i Islam. Tu je čvor te naše peripetije. Čvora će nestati prirodnim putem, ako ne nasilnim, a s njim i nas legitimnih Muslima. Studirati Kur’an bez poznavanja prirodnih i egzaktnih nauka s kozmografijom, isto je što i učiti o elektricitetu bez instrumenata i eksperimenata, ili još drastičniji primjer: učiti rođenog slijepca, da razlikuje boje.
Sva intelektualna imovina – znanje svakoga čovjeka čini dvije grupe: znanje i vjerovanje, ali te dvije grupe nijesu odvojene jasnom linijom. Osim toga i položaj grupa je različit i različitog sadržaja. Relacija tih grupa je u prvom redu prirođena K. X 100.
U nekih ljudi cijela duševna imovina sastoji se samo od suhog vjerovanja bez ikakove naučne potpore, temelj, osnove.
Pa i znanje se može podijeliti u dvije grupe: fizičko i metafizičko znanje. Razlika je u postojanju jednog i drugog: metafizičko postaje više iskustvom, praksom, fizičko – školom, teorijom. Prema tome specijalni filozof najbolje shvata Kur’an, jer se služi najnovijim rezultatima svih nauka, umjetnosti i vještina.
Resulullah Muhamed osniva prvu samostalnu općinu, zajednicu državu, sa sveopćim ustavom sadržanim u Kur’anu. Linija između materijalnog i moralnog svijeta u tome ustavu izlomljena je, srasla, a nekad se ne može ni zapaziti: Demokratskim biranjem aristokracije duha na najviša mjesta časti uspio je arapski narod da zavlada ,,Morem kulture” (Mediteran) i formira leguru kao najnovije tip Mediteranske kulture onog vremena. Evropsku narodi novijeg srednjeg vijeka regenerisani, primali su kulturne tekovine islamskih Arapa počam od sirupa i košulje do magnetske igle i kozmografije.
Razvitkom jače državne formacije islamskih Arapa smatrali su se Perzijanci ugroženim i naume da silom u zametku sataru ekspanziju s juga; međutim budu baš Perzijanci satrti. Otada je uvjetovan napredak Islama s osvajanjem zemalja s njihovim bogatstvom, ali je to bogatstvo urodilo zlim posljedicama, zamrle su stacionirane fizičke, a tim i intelektualne osobine arapskog svijeta; nastaje partikularizam u potpunom smislu te riječi, razvija se hilafet kao duhovna vlast, a s tim i sveštenstvo, te tačno povučena linija između ovog i onog svijeta.
Otprilike sedam osmina svega ljudstva legitimnog Islama zavisno je od kršćanske Evrope, a i ona osmina ne može bez nje živjeti. Izgleda i gotovo je tačna da svi narodi zemaljske kugle moraju da prođu kroz evropsku kulturu ili da se pod njom utope. U koliko je Kur’an s tom kulturom Evrope saglasan ili oprečan, vidi se iz ovih stotridesetsedam kur’anskih versova navedenih i komentarisanih u ovoj knjizi, a vidi se i iz kulturne istorije koliko je Kur’an dao potstreka za kulturni razvitak srednjega vijeka, naročito preko Arapa.
Kur’an se može i mora samo na bazi prirodne filozofije racinalno tumačiti, shvatiti i primijeniti bez konzervatizma, liberalizma, fanatizma, misticizma, fatalizma i reformizma.
Gdje ne govori racio, tu ima preimućstvo fantazija. Svakako i krivo tumačenje Kur’ana treba svesti u polje egoizma ili mašte. Baš u promatranju, shvatanju, razumijevanju procesa stvaranja i rastvaranja u sebi i izvan sebe i jest najčvršća i najjača vjera, din K. XXX 29. Taj proces objašnjavaju isključivo nauke kosmografija, prirodne i egzaktne, a te nauke jedna ulema zove ,,inovjerni” a druga ,,svjetovni” predmeti. Ta rimska sura tačno pokazuje na platformu s koje će se Vasione promatrati, proučavati. To pitanje ulema svrne u tefsir i ostavi nerješeno, neodređeno. U osatalom ulema najvoli neodređenost u svem i svačem osim svog položaja, razumije se s dobrom plaćom. Svaka kršćanska država evropska hoće preko uleme da muslimanskim narodom vlada, misleći da je ulema isto što i kršćansko sveštenstvo. To protežiranje uleme ide tako daleko, da je mogao jedan ,,alim” bez osnovne i srednje škole postići fakultetsku svjedodžbu.
Iz te ulemske neodređenosti nastala je narodna besciljnost tako, da muslimanske mase ne mogu poći ni u kakve više ideološke formacije, bilo nacionalne ili socijalne. Nacionalne ili socijalne ustanove trebalo bi da osniva i vodi u prvom redu muslimanska inteligencija, a pošto bi na taj način dobila inteligencija bazu za rad u narodu, počela bi ulema da gubi teren u narodu. Da se ne bi to dogodilo, ulema će žigosati inteligenciju najcrnjim riječima u narodu i podizati ogradu za čuvanje svojih pozicija. Te pozicije ulema na zna voditi: ni mihraba, ni ćursa, ni hudbe, ni mekteba; dokaz je mala posjeta džamije, negda smo dva plaćena sveštena lica u glavnoj džamiji sa 10.000 muslima vaza još manja, od hudbe tuđim nerazumljivim jezikom nema koristi, mektebi, medrese nemaju nikakav naučni cilj niti vezu s evropskom prosvjetom, pa ih je svaki dan manje; doduše evolucija u uviđavnost su dugotrajne. Trebalo bi čekati dok se uvjeri o potrebi evropske obrazovanosti šejh s Oglavka i onda tek učiti gimnaziju. Inteligencija muslimanska je u vrlo nesnosnom stanju niti može živjeti evropski-islamski, niti hodžinski-islamski.
Učenje islamske vjeronauke tuđim jezikom i nepristupačnim pismom spada u najteže predmete, a ništa se ne nauči uz toliku muku. Maturanta gimnazije Muslima nakon četrnaestogodišnjeg učenja islamske ,,vjeronauke” pitaj iz Kur’ana, ne zna ama baš ništa. U Misiru klerikalnom nema časova ,,vjeronauke” ni ,,vjeroučitelja” ni na kojim školama. To je isto bilo i u Turskoj imperiji, pa ili su bili svi nastavnici ,,vjerskih” ili ,,inovjernih” predmeta. Na nekim našim školama ili ,,Vjeronauka” islamska se ne uči nikako ili duže vremena izostane, pa nema diferencije u moralu između grupe đaka muslimana, koji uče ,,vjeronauku” i koji ne uči. Čea ćitab islamske ,,vjeronauke” ,,Munija” može da bude opasan po pubertetski moral djece. Ako bi časove islamske ,,vjeronauke” u srednjim školama popunio predavač kosmografije, prirodnih i egzaktnih nauka za Islam bi bilo više koristi, nego što je ima od vjeroučitelja.
Naročito u školama gdje đaci već imaju razvijeno mišljenje, trebalo bi časove ,,vjeronauke” postaviti na sasvim drugu osnovu. Inače ovakva kakva je, one je samo sinekurni položaj za ,,vjeroučitelja”, a anahronizam za one koji misle.
Odlomak iz djela: Adem Bise, Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman: (Kura̕n u teoriji i praksi), Izdanje i štampa Jovan Petrović, Tuzla, 1937.
Priredio: Resul S. Mehmedović
Dialogos
