Adelheid Wölfl: Bosanski franjevci u političkoj misiji

Austrijski list der Standard piše o bosanskim i hercegovačkim franjevcima, situaciji u zemlji i unutarcrkvenom stanju. Za Prometej.ba preveo Darko Pejanović.
Bosanski franjevci su za vrijeme osmanske vladavine bili jedina zapadna institucija u zemlji. Danas je red podijeljen. Dok se braća iz provincije Bosne Srebrene zalažu za zajedničku Bosnu, hercegovačka braća glase za nacionaliste.
Najradije govore o umjetnosti. Fra Ivan Šarčević, gvardijan franjevačkog samostana u srcu sarajevske četvrti Bistrik, govori rado o „eksploziji svjetlosti“ u prikazu Stvaranja svijeta Ive Dulčića, moćnom vitraju na dva prozora. Šarčeviću je također važno da muslimanski studenti muzičke akademije, tu u franjevačkoj crkvi mogu odsvirati završne ispite. Bosanskohercegovački franjevci su nositelji kulture, graditelji mostova. Žele biti oni koji su „blizu naroda“, a ne elita.
Takvo razumijevanje je prije svega zbog toga što su „bili jedina zapadna institucija u Osmanskom carstvu“, objašnjava Šarčević. Moć Reda u Bosni i Hercegovini je neusporediva. Kao prvo, skoro da nema drugih katoličkih redova, a kao drugo, franjevci nigdje u svijetu nemaju toliko svećenika.
Veliki utjecaj

Prvi puta se 1291. godine, dakle 65 godina nakon smrti Franje Asiškoga, spominju franjevci u Srebrenici, odatle i ime franjevačke provincije Bosna Srebrena. Franjevci su bili bliski srednjovjekovnim bosanskim kraljevima te su stoga bili jako utjecajni.
To se promijenilo osvajanjem zemlje od Osmanlija sredinom 15. stoljeća. Doduše, nije bilo prisilnog islamiziranja, ali su muslimani bili u povoljnijem položaju. Međutim, franjevci su stajali pod određenom zaštitom sultana. U jednom dokumentu, Ahd-nami, osigurano im je pravo ispovijedanja religije. „Ja, sultan Mehmed-han, dajem na znanje cijelome svijetu, da su posjednici toga carskog fermana, bosanski franjevci, našli moju veliku milost“, veli taj dokument iz 1463.
Fra Stjepan Duvnjak govori o „pragmatičnoj ispravi sultana“. “Franjevci su pokazali lojalnost prema novoj vlasti. Mislili su da okupacija neće trajati vječno“, objašnjava franjevac iz samostana u Kraljevoj Sutjesci u srednjoj Bosni. Sljedeća cezura za Red bio je Bečki rat 1683, kojoj je slijedio osvajački pohod Eugena Savojskog na Bosnu. Više od 30 samostana je srušeno od Osmanilija, ostala su samo tri u Bosni, niti jedan u Hercegovini.

Samostan u Kraljevoj Sutjesci
„Ujak“ s fesom

100.000 katolika je otišlo preko granice sa Eugenom Savojskim. A franjevci su kažnjavani sve većim porezima. Međutim, nisu potpuno nestali, nego su se skrivali. U Hercegovini su nosili fesove i brkove i zvali su se „ujak“, kako bi ih se smatralo dijelom obitelji. Sredinom 19. stoljeća, prije nego je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, život franjevaca je postao jednostavniji. Osmanlije su 1853. dozvolili izgradnju prve crkve u Livnu.
Desetljeće prije toga su se franjevci podijelili, pored Bosne Srebrene nastala je i zasebna hercegovačka provincija. Duž granica ogromno su se razlikovali i duhovi. Dok se mnogi u Bosni zalažu za suživot svih religija i u tome vide nešto vrijedno, hercegovački franjevci naglašavaju razlike. Fra Ivan Šarčević iz Sarajeva je franjevac za kojeg bosanski muslimani kažu da je „čuvar Bosne“. Šarčević kritizira sve koji rade na razdvajanju. „Ideja trećeg entiteta samo slijedi politiku etničkog čišćenja“, misli on.
Dotle se u Hercegovini teško može naići na nekog franjevca koji ne želi „hrvatski dio zemlje“ – Ante Pranjić iz Tomislavgrada na primjer. On to opravdava time, jer „muslimani posjeduju arapske ili turske navike.“ A to ne ide uz jedan „europski život“. Predrasude i konkurencija se manifestira i kroz materijalno. Pogleda li se samo franjevačka crkva u Mostaru, odmah upada u oči tanki, visoki toranj, koji kao da se natječe sa minaretima. Ovdje se konfrontacija usredotočuje i na druge stvari. Već desetljećima bore se franjevci sa dijecezanskom crkvom oko moći.

Mostar – borba za dominaciju
„Hercegovačka afera“

Kada je dijecezanska crkva 1878. došla u Bosnu i Hercegovinu sa austrougarskom okupacijom, pokušala je skratiti moć franjevcima. „Hercegovačka afera“ eskalirala je 1968. i 1988. Sveta Stolica je 1975. odlučila dekretom da franjevci u Hercegovini mogu zadržati polovicu župa, a drugu polovicu će dobiti dijecezanska crkva. No, franjevci to nisu prihvatili. Čak su i vjernici stali uz franjevce.
1996. godine eskalirala je situacija u Čapljini. Najprije su franjevci napustili župu, ali su župljani zazidali crkvena vrata, tako da dijecezanski kler nije mogao u nju ući. Tako da su se franjevci ponovno vratili. Jedan od pobunjenika je Mile Vlašić, koji je i danas u župnoj kući u Čapljini. Isključen je iz Reda 1999, pa inače ne bi smio nositi habit i ne smije izvršavati svećeničke dužnosti. No to je Mili Vlašiću sasvim svejedno. „Nitko nikoga ne može izbaciti. Biskup o tome ne može odlučivati. Svećeništvo je nešto između mene i Boga“, govori za Standard. „Mi smo ti koji su jedini, stoljećima čuvali vjeru, čak je i biskup pobjegao, a sada je došao da nešto odlučuje“, govori mršavi čovjek s naočalama, kao da je biskup iz 15. stoljeća i ovaj sadašnji u Mostaru jedan te isti.
Sporno svetište

Tri župe su se usprotivile papinskom dekretu, a devet franjevaca je unatoč izbacivanju i dalje aktivno. Željko Majić, generalni vikar u Mostaru, naglašava da je suradnja sa franjevcima u posljednjim godinama postala bolja. U slučaju „hercegovačke afere“ radi se o pravnom pitanju, kod Međugorja se pak radi o dogmatskom pitanju, veli Majić za Standard. „Iako mnogi Međugorje gledaju u istom kontekstu.“ Makar se oba slučaja dešavaju u isto vrijeme.
Sve je počelo 1981, kada je nekoliko djece iz sela izjavilo da im se ukazala Majka Božja. Dok su franjevci djecu odmah podržali, službena crkva ukazanja nikada nije priznala. Ante Pranjić nudi samodopadan argument za Međugorje: pomladak. „Naš dragi biskup nema mnogo svećenika. Mi ih imamo nešto više.“ Poziva se i na hercegovačku aferu: „Biskup nam je oduzeo nekoliko župa, Bog nam je pak dao svjetsku župu. U Međugorje godišnje dolazi preko milijun ljudi iz cijelog svijeta“, govori zadovoljno.
Adelheid Wölfl, DER STANDARD, 31.10.2014.

Prometej.ba