“Turski tok” – Iskreni projekt ili taktički potez Vladimira Putina?

Koncept plinovoda “Turski tok” se može značajno promijeniti. To će se dogoditi ako se potvrde izvješća Gazproma da namjerava izgraditi samo jedan ili dva kraka plinovoda kroz Crno more, umjesto četiri, kako su početkom prosinca najavili ruski predsjednik Vladimir Putin i turski predsjednik Erdogan. Ova vijest baca sumnju na ruske najave da će zaista odustati od tranzita preko Ukrajine, te da će Europu plinom opskrbljivati samo preko Baltika i Crnog mora, prenosi ruski Pogled.

Naime, ruska agencija Interfax je, pozivajući se na svoje izvore u Gazpromu, priopćila kako je ruski holding revidirao konfiguraciju plinovodnog sustava “Turski tok” i da bi on mogao biti dva do četiri puta manjeg kapaciteta od ranije najavljenog obima isporuke od 63 milijardi prostornih metara godišnje.

Sada se navodi da Gazprom namjeravaju izgraditi jedan, najviše dva kraka plinovoda kroz Crno more. Predstavnici Gazproma su odbili dati službeno priopćenje o ovoj tvrdnji.

Rusko Ministarstvo energetike je na to priopćilo da je ruska strana Turskoj poslala dvije opcije međuvladinog sporazuma o “Turskom toku”. Prva opcija je izgradnja jednog kraka, dok druga opcija uključuje polaganje sva četiri kraka plinovoda , kako je bilo objavljeno u medijima. Izvor ruskom u Ministarstvu energetike nije rekao kada turska strana misli početi s radovima.

Ovo se događa u trenutku kada je Rusija sa zapadnom kompanijama dogovorila izgradnju još dva kraka plinovoda “Sjeverni tok” kojim kroz Baltičko more prirodni plin isporučuje izravno Njemačkoj, odakle dalje ide prema europskim potrošačima.

Osim toga, Turska nakon nedavnih parlamentarnih izbora i znatno oslabljene stranke AKP predsjednika Ergodana nije formirala vladu, a ruski premijer Dmitrij Medvedev je izjavio kako je nemoguće potpisati međuvladin sporazum dok Turska ne riješi taj problem.

Turska je, uz sve to, prilično zakomplicirala odnose sa Sirijom, a Ankara je prije nekoliko dana bila domaćin “Svjetskog kongresa krimskih Tatara” na kojem su se mogle čuti oštre riječi protiv Rusije i nepriznavanje Krima kao sastavnog dijela Ruske Federacije.

Rusija se rijetko vodi političkim razlozima u donošenju odluka o ekonomskim projektima, ali ako uzmemo u obzir i mogući izlazak Irana na europsko tržište, vrlo lako je moguće da su politički i ekonomski razlozi u kombinaciji utjecali na donošenje ovakve odluke Gazproma, koja još uvijek nije konačna i kao takva se može koristiti i za jačanje političkog utjecaja Rusije na Tursku i zemlje jugoistoka Europe.

Tu su naravno Grčka i Makedonija, dvije zemlje u kojima su se, po svemu sudeći,  vlade na kraju ipak pokorile diktatu Zapada, a kao takve nisu poželjan partner u velikim projektima. Rusima je iskustvo s Bugarima bilo dovoljno i takvo gubljenje vremena Moskva sebi sigurno više neće priuštiti.

U Rusiji se, pak, pitaju je li ovakav nedostatak jasnoće na pitanja o sudbini “Turskog toka” povezan s mogućnošću da Gazprom za transport ruskog plina europskim potrošačima uopće zaobiđe Ukrajinu.

Kao što je poznato, 9. lipnja je  potpredsjednik Gazproma Aleksandar Medvedev rekao “da Gazprom neće obnoviti ugovor o tranzitu plina preko Ukrajine ni pod kojim uvjetima”.

Ranije u travnju je ruski ministar energetike Aleksandar Novak rekao da će Rusija “vjerojatno napustiti tranzit plina preko Ukrajine” nakon 2019. Gazprom je potom najavio dva projekta kojima želi zaobići u svakom pogledu nepouzdane tranzitne zemlje, a to su  “Sjeverni tok – 2” na dnu Baltičkog mora i “Turski tok” pod Crnim morem.

Međutim, 7. srpnja je predsjednik Ukrajine Petro Porošenko izrazio nadu u širi sporazum s Rusijom o tranzitu plina i nakon 2019. godine “jer alternativa u ekonomskom ili bilo kojem drugom smislu ne postoji”

Prema pisanju ruskog lista Pogled, eurobirokrati u Bruxellesu  podržavaju Kijev po tom pitanju, iako je to u suprotnosti  s interesima zemalja EU koje trebaju stalnu i neometanu isporuku ruskog plina.

Potpredsjednik povjerenstva za energetiku Europske komisije, Maroš Šefčovič, rekao je “da je pokušaj ostanka na ukrajinskom tranzitnom sustavu nije relevantan, jer će imati negativan utjecaj na europsku energetsku sigurnost”.

Treba napomenuti da je u travnju šef Gazproma Aleksej Miller izjavio da je Europska komisija blokirala projekt “Južni tok” koji je težio istom cilju – zaobilaženju plinskog tranzita preko Ukrajine u Europu.

“Nakon završetka tranzitnog ugovora s Ukrajinom, za ispunjenje obveza isporuke plina europskim kupcima četiri kraka “Turskog toka” nisu potrebna”, rekao je zamjenik ravnatelja ruskog Nacionalnog fonda za energetske sigurnost, Aleksej Grivač.

Stručnjak je napomenuo da treba uzeti u obzir sve mogućnosti “Sjevernog toka”. Objasnio je da već postoje dva kraka plinovoda od 1200 km koja prolaze ispod Baltičkog mora, te izravno povezuje Rusiju i Njemačku. Postojeća dva kraka su predviđena za isporuku europskim potrošačima 55 milijardi kubnih metara plina godišnje.

“Potrebno je uzeti u obzir situaciju na europskom tržištu plina”, dodao je Grivač.

Ruski mediji napominju da je prije nekoliko dana u intervjuu za Interfax francuski veleposlanik u Moskvi, Jean-Maurice Ripert, komentirajući interes Francuske za “deblokadom” iranskog plina naglasio kako njegova zemlja ni u tom slučaju ne namjerava odustati od ruskog plina kojega prima i kroz “Sjeverni tok”, a dugoročno i kroz plinovod preko Turske, odnosno Crnog mora.

“U izjavi koja se odnosi na Gazprom stoji da će “Turski tok” imati jedan ili dva kraka. Jedan krak će biti isključivo za potrebe Turske koja sada preko Ukrajine još uvijek dobiva 14-15 milijardi kubnih metara plina godišnje. Potom treba osigurati tranzit plina prema Balkanu. Kako bi se u potpunosti zadovoljile isporuke, biti će potrebna još tri kraka “Turskog toka”, rekao je stručnjak ruskog Nacionalnog fonda za energetske sigurnost, Aleksej Grivač.

Što to onda znači? Ako “Turski tok”, zbog bilo kojeg razloga bude realiziran samo za potrebe Turske, onda sve zemlje Balkana, uključujući Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku i Austriju od 2019. I obustave tranzita preko Ukrajine neće biti u mogućnosti kupovati ruski plin po dosadašnjim prilično povoljnim cijenama na svjetskom tržištu.

Prirodni ukapljeni plin je daleka budućnost, a općepoznato je da košta i 40% više od prirodnog plina iz Rusije ili u budućnosti iz Irana. Njemačka i sjever Europe su sebe osigurali kroz projekt “Sjeverni tok”, a nije isključena mogućnost da Njemačka, umjesto Grčke na jugu, bude distributer ruskog plina i za zemlje na jugoistoku kontinenta. Obzirom na brojne obrate situacija u proteklih nekoliko godina, nijedna opcija se više ne može isključiti. No, scenarij s Njemačkom kao glavnim distribucijskim centrom je za nas najnepovoljnija opcija. Naravno, nakon one sa skupim LNG terminalima.

Turska – samo jedan krak

Ranije je turski veleposlanik u Rusiji, Umit Yardym, rekao da bi Moskva i Ankara trebali razgovarati o mogućnosti da prvi krak “Turskog toka” ne bude samo za potrebe Turske.

“I ruska i naša strana ima dokumente u kojima se govori o jednom kraku kapaciteta 15,5-16 milijardi kubnih metara plina”, rekao je 31. srpnja turski veleposlanik u Moskvi.

Diplomatski predstavnik Ankare je podsjetio da Turska sada kupuje ruski plin preko Ukrajine.

“Ako mi izgradimo ovaj jedan krak plinovoda, onda neće biti tranzita, nego ćemo samo imati izravnu liniju. Naravno, ako nama plin bude dolazio izravno iz Rusije, to će nam odgovarati”, rekao je Yardym.

Duže vrijeme je  kamen spoticanja cijena plina. 30. srpnja su mediji, pozivajući se na predstavnike u službenim krugovima u Turskoj, izvijestili da su pregovori između Turske i Rusije o izgradnji plinovoda “Turski tok” suspendirani zbog nedostatka ključnih dijelova sporazuma o popustu na ruski plin. Ankari. No, sljedeći dan su Gazprom i turska tvrtka Botas izvijestili da dogovor o popustu na ruski plin postoji i on će iznositi 10,25%.

Međutim, turski veleposlanika u Moskvi, Umit Yardym, nedavno je rekao “da je cijena plina u pregovorima o “Turskom tok” faktor koji nije presudan”.

Jedan od presudnih čimbenika je unutarnja politička situacija, jer još uvijek nije jasno tko će nakon posljednjih parlamentarnih izbora u Turskoj biti na vlasti u Turskoj. Trenutno je pozicija predsjednika stranke Recepa Tayyipa Erdogana ozbiljno ugrožena i još nije bilo moguće formirati vladu.

4. kolovoza je končano postalo jasno da se međuvladin sporazum između Moskve i Ankare o plinovodu “Turski tok” i dogovor oko popusta na plin moraju potpisati istovremeno, ali tek nakon formiranja nove vlade. S druge strane, odgađanje potpisivanja sporazuma može pomaknuti datum početka izgradnje plinovoda, što je potvrdio i ruski ministar energetike Aleksandar Novak.

Baltička opcija

No, čak i ako iz nekog razloga potreban broj položenih cijevi preko Crnog mora i Turske posrne, postoji i druga verzija za zaobići Ukrajinu, sigurni su u Moskvi.

Stručnjak za energetsku sigurnost Aleksej Grivač ukazuje na još jednu “zaobilaznicu”, a to je upravo projekt  “Sjeverni tok – 2”, odnosno o dogovorenoj  o izgradnji dva dodatna kraka već postojećeg  “Sjevernog toka”.

U lipnju je Gazprom potpisao memorandum o izgradnji ove dvije linije i to s nizozemsko-britanskom kompanijom Shell, njemačkim E.ON-om i austrijskim OMV-om. 4. kolovoza Reuters je izvijestio da će se u bliskoj budućnosti projektu pridružiti francuska tvrtka Engie.

Kao što nedavno pišu ruske Vedomosti, nakon sporazuma s njemačkim Wintershallom, sada je moguć ulazak o projekt i francuskog Engiea i konačno se može govoriti o formiranju čvrstog rusko-europskog konzorcija. Preliminarni trošak projekta je 9,9 milijardi eura.

Polaganje dodatna dva kraka plinovoda “Sjeverni tok – 2” Gazprom planira završiti do kraja 2019. godine, odnosno u vrijeme konačnog prekida tranzita preko Ukrajine.

“Stanje ovog projekta je otprilike isto kao za “Turski tok”. Memorandumom se osnovao konzorcij i raspravlja se o svim važnim pitanjima. Međutim, ovdje ne postoji  tako visok stupanj politizacije, obzirom da smo, posebno što se tiče Njemačke, u sigurnom političkom okruženju. U drugom slučaju, kao tranzitnu zemlju imamo Tursku, koja stoji na  putu našeg plina prema  Europi. Tranzit ne smije biti upitan, a mi smo zabrinuti zbog unutarnjeg stanja, kao i onog što se događa  na granicama Turske. Tamo već postoje dodatni rizici”, kaže Aleksej Grivač.

Dakle, kao što je rečeno, stvari su prilično jasne. Plinovod “Turski tok”, koji je najavljen u prosincu kao zamjena za propali projekt “Južni tok”, mogao bi na kraju završiti s jednim krakom i to samo za potrebe Turske.

Novi konzorcij kojeg čine Gazprom, Shell, E.ON i OMV, kojima se kasnije pridružio i Wintershall, a ima prostora i za francuski Engie je za Rusiju sigurno povoljnije rješenje od Turske. Naime, plinovod “Sjeverni tok-2” preko Baltika izravno povezuje Rusiju i Njemačku, dvije zemlje koje, ako ćemo biti iskreni, imaju dugogodišnju suradnju u području energenata i to još od vremena Sovjetskog Saveza. Ne treba zaboraviti ni ulogu bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, koji je posebno zaslužan za izgradnju prva dva kraka “Sjevernog toka” i njegovog utjecaja u njemačkoj visokoj politici i poslovnim krugovima. Poznate su i njegove čvrste veze u ruskom Gazpromu, kao i zagovaranje jače suradnje između Rusije i Njemačke, odnosno Europske unije u cjelini. Plinovodom “Sjeverni tok-2” bivši njemački kancelar kao da iznova proživljava ostvarenje svog sna, a treba podsjetiti da ga je zbog tog plinovoda Tom Lantos, bivši čelnik Odbora za vanjske poslove američkog Kongresa, nazvao “političkom prostitutkom”. Američki mediji i njemački oporbeni lideri su tada govorili “kako se prodao Rusima”. Danas, u gotovo identičnoj situaciji, što se političke tiče još i goroj, njemačku kancelarku Angelu Merkel se nitko ne usuđuje prozivati na sličan način.

“Turski tok” je taktički potez koji je sam sebe opravdao

Vraćajući se na “Turski tok”, ugledni ruski analitičar Stanislav Tarasov za portal Regnum je dao jednu prilično “čudnu” izjavu, odnosno da je ovaj projekt u stvari bio “taktički potez koji je sam sebe opravdao”.

Netko može reći da Tarasov od poraza pravi pobjedu, ali pogledajmo što su Rusi dobili, a što izgubili. 2019. kao tranzitnu zemlju po svojoj odluci gube Ukrajinu. Najavljuju izgradnju “Turskog toka”, čime uzrokuju pravu geopolitičku oluju u hodnicima Bruxellesa i State Departmenta. Što zbog izbora, što zbog agresije na Kurde i politike prema Siriji, odjednom, kao iz vedra neba, Gazprom osniva konzorcij s Nijemcima, Nizozemcima, Britancima, Austrijancima i posve sigurno s Francuzima.

Aleksej Grivač izjavljuje da je to logičan potez, jer je izravna veza Gazproma s Njemačkom, kao zemljom sigurnog političkog okruženja, sigurno bolja opcija za zaobići Ukrajinu od Turske, što će svatko razuman potvrditi.

Stanislav Tarasov za Tursku tvrdi da je težak partner i da je turska diplomacija u posljednjih nekoliko godina u odnosu s Rusijom uvijek računala na faktor protoka vremena.

“Ankara  očekuje da će u vezi s promjenom geopolitičke situacije doći i do promjene stavova partnera, kako u svijetu tako i na regionalnoj razini.  Shvativši da Moskva kroz “Turski tok” za cilj ima osloboditi se ukrajinskog tranzitu, Turska je pokušavala izvući maksimum iz proturječja koja su se pojavila između plinovoda “Turski tok” projekta TANAP kojim bi EU trebala dobivati plin iz Azerbajdžana. No, Rusija je pronašao alternativu za isporuku plina Europi i odjednom najavila “Sjeverni tok-2” i to je učinila odmah nakon sporazuma oko iranskog nuklearnog programa u Beču. Teheran se počeo povlačiti iz međunarodne izolacije, a na globalnom obzoru se pojavio kao nova energetska perspektiva u odnosu na sada već marginalizirani Azerbejdžan. Ne samo to.

Ankara se tada uključuje u borbi protiv Islamske države, ali na takav način da zračnim napadima želi oslabiti kurdske položaje u Iraku i Siriji i to u situaciji u kojoj je značajno oslabljena vertikalna moć predsjednika Erdogana. Moskva je odjednom “usporila”, što je isprva izazvalo likovanje u Bakuu, koji je obećao “da će Europa umjesto ruskog prije dobiti azerbajdžanski plin”. Ali onda je došlo eksplozije na plinovodu Baku – Tbilisi – Erzurum u pokrajini Kars, u sjeveroistočnoj Turskoj. To je bilo očekivano, jer su ranije militanti Kurdistanske radničke partije raznijeli okolne autoceste. Ranije je onesposobljen plinovod kroz koji se u Tursku isporučuje plin iz Irana, a na jugoistoku zemlje Kurdi miniraju naftovod Kirkuk – Ceyhan od Iraka do Turske”, piše Stanislav Tarasov.

Azerbejdžanski portal Haqqin piše kako će nakon svakog terorističkog napada Turska biti sve manje pouzdan partner, ali dodaje da su plinovode, naftovod i ceste u turskoj Kurdi minirali u dosluhu s Gazpromom i ruskim tajnim službama, koji navodno “imaju bliske veze s Kurdistanskom radničkom partijom”. Po toj logici, turska inicijativa i sudjelovanje u borbi protiv ISIL-a i borba Ankare protiv Kurda se također može pripisati u Moskvi, kao i neuspjeh Ankare u rješavanju “kurdskog pitanja” političkim sredstvima.

“Prema našem mišljenju, problem leži negdje drugdje. Turska nije točno izračunala tijek događaja u regiji i pod raznim izgovorima je odgađala potpisivanje svih potrebnih dokumenata za “Turski tok”. Sada je vrijeme da Moskva malo promisli o vrtlogu geopolitičkog kaosa na Bliskom istoku i procjeni stvarne namjere Ankare. U ovoj situaciji ozbiljno treba razmotriti smisao izvedbe bilo kakvih geopolitičkih projekata poput plinovoda i naftovoda, osim ako se druga srana ne obveže za stvaranje novog regionalnog sigurnosnog sustava”, zaključuje Stanislav Tarasov i tek sad se naziru jasne konture posljednje Putinove inicijative kojom u borbu protiv terorizma, uz Siriju, želi uključiti i Tursku, Jordan, Egipat i Saudijsku Arabiju. Što se tiče tog prijedloga, Iran i Irak su već suglasni, moguće i irački Kurdi koji ne mogu preživjeti bez zarade od izvoza nafte preko Turske.

U suprotnom slučaju, situacija na Bliskom istoku će ostati kakva jest, dok će Rusija i Europa energentima neometano trgovati preko Baltika. Što se tiče Ukrajine, tu je vjerojatno već sve rečeno, osim ako do 2019. ne dođe do radikalnih promjena.

Američki analitičar Jonathan Power je za Daily Times nedavno napisao kako Zapad mora shvatiti da mora uzimati u obzir i interese Moskve, ali upozorava na fenomen da Rusija čeka da suparnik povuče prvi potez na geopolitičkoj šahovnici i uvijek naknadno reagira na politiku ili akcije Zapada.

Možda je, kao što tvrdi Stanislav Tarasov, “Turski tok” sam sebe opravdati više kao taktički potez, nego kao energetski projekt, iako bi najbolja opcija bila da se Moskva njime uspije poslužiti kao polugom pritiska na Ankaru i prisili Tursku da se konačno ozbiljno uključi u borbu protiv terorizma. Predsjedniku Erdoganu u ovom trenutku najmanje treba da mu zbog nesigurnosti u zemlji projekte krenu dovoditi u pitanje Azerbejdžan, a u budućnosti i Iran. Uz otkazani/odgođeni “Turski tok” u punom kapacitetu, to bi bila sigurna propast za AKP i predsjednika Erdogana.

Moguće je da je u trenutku najave plinovoda “Turski tok” Vladimir Putin nudio iskrenu suradnju Turskoj, ali je Ankara odlučila da i dalje želi voditi svoje ratove u regiji i dodatno destabilizirati situaciju s agresijom na Kurde.

Sada je jasno da je u vrijeme pregovora s Turskom Gazprom mjesecima ranije pregovarao u tajnosti s europskim kompanijama “za svaki slučaj”, jer je naprosto nemoguće da se rusko-europski konzorcij formira u jednom danu i vijest objavi kao grom iz vedra neba, što je na kraju ispala “dobitna kombinacija”.

Za kraj, što sa zemljama Jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana/regije, kako hoćete? Ništa. Nas u ovome kao da nitko ništa i ne pita, ali ne krivnjom Moskve ili Europske unije, nego zbog pasivnosti naših “političara” koji nikako da donesu konačnu odluku, barem za srednjoročno razdoblje. Pojedini političari u regiji bi nekako “bili dobri sa svima” i “ne bi se zamjerali nikome”, dok ispada da, kao i turski predsjednik Erdogan, pokušavaju izvući najveću korist iz novonastalih okolnosti, a nisu dorasli toj zadaći.

altermainstreaminfo.com.hr