Kultura

Abdulah Sidran: Zašto je Zvornik tako važan?

To su mi pitanje stotinu puta postavljali italijanski novinari i književni prijatelji: Ma perche Zvornik e importante ? Oni znaju moju privatnu, emotivnu vezanost za taj podrinjski gradić u kojemu sam proveo tri najvažnije godine života: od osme do jedanaeste. Kaže se da su to formative godine, i to je tačno, ali kad su preteške, mogu biti i deformativne, umiju u čovjeku otrovati i uništiti njegovu ljudsku srčiku. Za biće od 10 ili 11 godina – ako to nauka još nije dokazala, ima vremena, dokazaće – slobodno se može reći: gotov čovjek. I u bukvalnom, gotov, kao: dovršen, i u prenosnom značenju, gotov, kao: izgubljen čovjek.

Da bih došao do Zvornika o kojemu me pitaju, najprije sam ih podsjećao na njihovog, italijanskog pisca, putopisca i etnografa Alberta Fortisa. Taj je padovanski svećenik 1774. godine zapisao našu ‘Hasanaginicu’ , narodnu usmenu baladu od koje počinje divljenje cijelog civiliziranoga svijeta nad onim što je narodna, lirska i epska poezija u Južnih Slavena. A onda ih nagonio da slušaju i stih po stih prevode zvorničku varijantu ‘Hasanaginice’, pjesmu o Alibegovici, u kojoj tragični junak postaje i otac. Jednako bolna pjesma anonimnog zvorničkog autora zapisana je pod naslovom svoga prvog stiha:

JA KAKVA JE SJAJNA MJESEČINA

Ja kakva je sjajna mjesečina
Još je ljepša Alibegovica!
Ona rodi devet djevojaka
I desetu nosi pod pojasom.
Beg Ali-beg kreće u čaršiju,
Svojoj ljubi tiho progovara:
– Čuješ li me, moja vjerna ljubo!
Pod kućom ti Drina voda teče,
Viš’ kuće ti badem drvo raste,
Ak’ deseto ti ne rodiš sina
Il’ se vješaj, il’ u Drinu skoči!
Beg Ali-beg ode u čaršiju.
Ona rodi i desetu kćerku,
Pa je povi u crvenu svilu,
Pa je baci u studenu Drinu:
– Hajde, kćeri, i majka će doći!
Pa se vrati svome bjelom dvoru,
Pa otvara selvili sanduke.
Ona vadi devet haljinica,
Pa oblači devet sirotica.
Sve devet ih svjetovala majka:
– Kad vam babo dođe iz čaršije,
Redom stan’te, redom zaplačite:
– A, naš babo, gdje je naša majka?
Pa uzima svilenu mahramu,
Ona ode Drini na obalu,
Sveza oči, pa u Drinu skoči.
Kada beže dođe iz čaršije,
Redom stade devet sirotica,
Redom staše, redom povikaše:
– A, naš babo, gdje je naša majka?
Progovara beže Ali-beže:
– Otišla je rodu u pohode,
Neće doći za svu heftu dana.
Opet beže dođe iz čaršije.
Redom stade devet sirotica,
Redom staše, a sve zaplakaše:
– A, naš babo, gdje je naša majka?
Kada vidje beže Ali-beže,
Kada vidje šta je učinio,
U njemu je živo srce puklo.

Sačekam neko vrijeme pa nastavim – jezikom matematike:

U Zvorniku je 1992. godine, pod tadašnjim službenim imenom Muslimani, živjelo 48.102 Bošnjaka. Iste godine, Srba je bilo 30.863, Hrvata 122, onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni 1.248, i “ostalih” 960.

U Zvorniku se prije Srebrenice dogodila Srebrenica!

Ubijeno je, ili nestalo, oko 3.500 Bošnjaka!

Šokantni su podaci Istraživačko-dokumentacionog centra – nikad ih niko nije ni pokušao osporiti! – O STRADALIM CIVILIMA na području Zvornika: od njih ukupno 2.250, čak 2.195 su Bošnjaci (97,56 %!), 4 Hrvati (0,18 %), i 10 ostalih (0, 44%).

Sad ja pitam njih, svoje italijanske prijatelje:

Da li je iz ovih brojčanih pokazatelja bjelodano da se ovdje nije radilo ni o kakvim etničkim sukobima i građanskom ratu nego o svirepoj genocidnoj agresiji?

Si, assoluto!

Tako vam je sa cijelom BiH.

Zato me više nikad nemojte pitati zbog čega je Zvornik toliko važan.

Izvor: Avaz, 29. augusta 2015.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close