A zašto ne probati sa stručnim?

Život znače, ali su kriteriji opet pogrešni

Često odbijamo neku hranu samo zbog imena osnovnog ili dodatnog sastojka. Znam, naprimjer, nekoliko ljudi koji ne bi probali sogan-dolmu samo zbog luka, jedu samo fil iz filovanih paprika, a sarmu od kiselog kupusa ne bi probali ni za živu glavu.

Interes razuma

Osobno, samo zbog imena ne jedem kelj, asocira me na nešto keljavo; muzgavce – ne znam ni šta je to, ali ružno im je ime; volim ribu, ali grdobina neće na moj stol dokle god se tako zove i izgleda… I sve je uredu dokle god se taj kriterij zadržava u domenu gastronomije. Međutim, problemi nastaju kad se taj kriterij počeo neselektivno primjenjivati i u drugim, znakovito važnijim i bitnijim, domenima života.

Bez ikakvih problema, samo zbog toga što nam se sviđa, neselektivno i olahko prihvatamo i odbijamo stvari koje nam život znače. Naporedo s tim, uzdigli smo ponad svake realne vrijednosti, uzvisili do fetišizacije i dogmatizirali gotovo do obogotvorenja gomilu stvari, ljudi i događanja koji ne zaslužuju. I, najgore od svega, reklo bi se, mazohistički uživamo u tim svjesnim i iracionalnim izborima.

Tako, svjesno smo i samozadovoljno zatočenici lažne etnohistorije i nacionalnih mitova, vjerskog fanatizma, građanskog fundamentalizma i kvazisekularne tiranije. Potom, previše se, ako ne i isključivo, oslanjamo na vlastite predrasude i ne vjerujemo nikome čije se mišljenje ne poklapa s našim, ali zato spremno i bezrezervno vjerujemo svima i svakome i svemu i svačemu ako se njegovo/njihovo poklapa s našim.

Imamo iskrivljenu predodžbu i o prošlosti i o budućnosti i uvjereni smo da niko, osim nas, nema pojma ni o čemu. Iako nemamo argumente za bilo koju od svojih tvrdnji protiv bilo čega, imamo opravdanje za svaki svoj potez koliko god on bio pogrešan ili loš.

Radničko smo samoupravljanje zamijenili nacionalnom osviještenošću i samosviješću, umjesto nekadašnjih klasnih sada imamo nacionalne neprijatelje. Jedno smo jednoumlje i jednopartijski sistem zamijenili nekakvim pseudovišeumljem i višepartijskim sistemom u kojemu nema mjesta za one drukčijeg mišljenja i članove drugih i nečlanove naših stranaka i partija, pa i udruženja građana i neformalne skupine ne-znam-ni-ja-koga.

sarajevo-2015

Previše se, ako ne i isključivo, oslanjamo na vlastite predrasude

Da je sve ovako, dokaza je i više nego što može stati u pristojnu knjigu, ali u najkraćem cijeli niz opskurnih likova koji su na ovaj ili onaj način zadužili stranke i njihove prvake, koji od vremena do vremena izmile iz sjenovitih nadzornih, skrovitih upravnih odbora i tajanstvenih savjetničkih fotelja, progovore ili ne progovore i vrate se jednako tiho i neprimjetno u svoje jazbine. Da nije tako, vidjeli bismo, makar jednom, da je interes zdravog razuma preči od stranačkog; vidjeli bismo kako pomake, ne neophodno velike, ali svakako značajne, prije svega u kadrovskoj politici i angažiranju ne(svoje)stranačkih stručnjaka, profesionalaca, majstora svojih zanata u svim oblastima i domenima života kojima upravljaju i koje kontroliraju stranke.

Priznat ćete, teško je uopće domisliti bilo koju sferu života bez presudnog utjecaja sveprisutnih i svemogućih stranaka. Pravovjerje i ispravnost mjere se članstvom ili, makar, simpatizerstvom! Drugim riječima, za 50 ili 100 KM (nemam pojma koliko iznosi članarina bilo koje organizacije) može kupiti pravovjerje, ispravnost, patriotizam. Taj smiješni novčani iznos jedne – koliko god glupi i nesposobni bili – uključuje, a druge – koliko god pametni i sposobni bili – nepovratno isključuje? Jer, pravovjerni su samo u „našoj“ stranci, a svi ostali su nevjernici, izrodi i izdajnici.

Naravno, čast izuzecima. Postoje ljudi koji valjaju svakom sistemu, svakom režimu, svakoj stranci… to su oni „naši“, na čije se političke i svake druge ispade gleda sa simpatijama i osmijehom; na čije se postupke, koliko god bili pogrešni, sliježe ramenima. Oni mogu promijeniti stranku, mišljenje, stav, političko opredjeljenje… sve… i dalje ostaju „naši“. To su nadnaravni (nadstranački) mešetari, ultrasposobni i ultrapokvareni magovi kojima se zavidi i divi kad god sebi dodijele ili kupe ili naplate kakvu nagradu.

Naravno, ništa od toga se ne događa bez nas. Mi im u tome nesebično pomažemo. Kao u lošoj sapunici identificiramo se sa likovima sa TV ekrana, računarskih monitora i iz novina, koje će rijetki smrtnici ikada imati priliku vidjeti, a kamoli upoznati; svoje sposobnosti mjerimo sposobnostima jednog čovjeka; sposobnost (utjecaj i prisustvo) stranke prihvatili smo kao kriterij ponad svih ostalih kriterija: vlastiti uspjeh identificiramo sa uspjehom „naše“ stranke, ako stranka pobijedi, i „mi“ smo pobijedili (bez obzira što „mi“ neće vidjeti nikakve konkretne koristi od pobjede); ako stranka izgubi, izgubili smo „mi“ (bez obzira što će i koliko će „mi“ imati koristi od pobjede neke druge stranke).

Nije li to opasan redukcionizam po svemu nalik na redukcionizme kakvih, nažalost, gledamo po svijetu u kojima jedni imaju pravo na zemlju nauštrb drugih, jedni imaju pravo da pobiju koliko god žele onih drugih, jedni mogu sve, a drugi ne smiju ništa? Ponavljamo li greške prethodnika koje smo kritizirali, proglasili prevaziđenim i jednoumnim, zbog toga ih revolucijom smijenili i, nažalost, želeći isto što su i oni imali, njihove bivše stupove učinili svojim osloncima? Nismo li, ipak, nemalo pretjerali? Nije li to nemalo… preisključivo, preprepotentno, pretendenciozno, pre… fašistički?

S druge strane, puno je tu lošeg oportunizma i politike lakšeg puta i nezamjeranja i kod neangažiranih i neaktiviranih. Da su oni reagirali na vrijeme, spodobni ne bi imali prostora.

Da zaključim: prvi pravi pokazatelj opće promjene nabolje ili makar dobre namjere stanovnika: naroda i građana za promjenu dosadašnjeg stava prema zemlji, narodima, državi, pa i prema vlasti napose, pa ako hoćete i mentalnog sklopa Bosanaca i Hercegovaca, od političkih prvaka i njihovih kadrovskih dužnosnika do nezainteresiranih stručnjaka, bit će: 1. kada njihovi savjetnici i pomoćnici ne budu zaslužni članovi stranaka (takozvani nosači kaputa i pridržavači mikrofona) nego izabranici između protestanata, kritičari pa, zašto ne, i politički oponenti i protivnici i 2. kada svjesni i savjesni, a neangažirani shvate da ovako više ne može.

Prava mjesta

Promjene će nastupiti onoga trena kad se promijeni načelo imenovanja i postavljanja svojih (jer boljih nema) i zamijeni angažiranjem stručnih, makar i nestranačkih, pa i njihovih(!). U protivnom, ništa se promijeniti neće.

Iz istog korijena ne raste novo drvo; stranke/partije će se ponašati kao države za sebe, opetovano imenovati i postavljati pogrešne ljude na prava mjesta (jer nema boljih) iz ograničenog kruga redovnih platiša članarine, netrezveno i bez ikakvog analitičkog postupka, kao osnovni kriterij prihvatajući tvrdnju da je „taj-i-taj „do sada puno učinio za stranku“. Pogubno nekritički emocionalno glasat ćemo za „naše“ (dijelom i zato što će oni glasati za njihove), ne razmišljajući da je jedino „naše“ o čijoj dobrobiti možemo, smijemo i moramo razmišljati DRŽAVA!

 

 

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close